Kako znamo da znamo?

Е па Љубо брате,
ти ко онај Босанац из вица што попије реку ракије,
па од Златне рибице тражи још једну чашицу ...

Зар си после оноликог поста морао још ту једну реченицу да додаш ?

Nećeš, valjda, da kažeš da si to znao, pa da nije trebalo da ti ja to kažem?

Što se tiče dužine mojih postova, to je zato što je njihova sadržina uvek naučna i filozofska. Postovi od jedne do dve rečenice nisu filozofija, već kafanski razgovor - chat.
 
Da bismo razumeli neki konkretan dogadjaj, na primer ubistvo, bilo bi potrebno da, ko zna koliko unazad, analiziramo sve i najmanje mikrodeterminisuce faktore koji su prethodili jedni drugima, da bi na kraju doveli do tog konkretnog cina, sto naravno u praksi nije moguce, niti ce ikada biti verovatno.
ne. ako nije moguće danas biće jednom moguće zahvaljujući večnoj pamjati.

sve o svetu samom, svaki dogadjaj, je zapisan u njemu samom. stoga je sve moguće saznati čitanjem večneje pamjati. šta i kad to je drugo.
Dakle, kako znate da znate, koja je potvrda ispravnosti vasih znanja i koja je potvrda za ispravnost te ispravnosti?
zna se ono što može valjano povezati sa nekim absolutom. za sve drugo se uvodi pojam istinitosti/tačnosti i greške. kod apsolutne istine nema greške. u svemu drugom istinitost nije potpuna (nije onakva kakvu predstavu imamo o njoj). dakle istinski znamo samo neoborive istine(absolute) i ono što smo besprekorno izveli iz njih.sve ostalo znamo krnjavo.
 
Poslednja izmena:
Al kako uopste znas sta je apsolut (apsolutna istina)? Kako dolazis do apsoluta, kojom metodom? I kako mozes biti siguran da si do njega stigao? Na kraju krajeva, kako drugima objasniti da je istina za koju mislis da je apsolutna, zaista takva? Ili je mozda apsolutna iskljucivo iz tvoje perspektive, odnosno za tebe, sto nas opet dovodi do subjektivnog stanovista...
 
Al kako uopste znas sta je apsolut (apsolutna istina)? Kako dolazis do apsoluta, kojom metodom? I kako mozes biti siguran da si do njega stigao? Na kraju krajeva, kako drugima objasniti da je istina za koju mislis da je apsolutna, zaista takva? Ili je mozda apsolutna iskljucivo iz tvoje perspektive, odnosno za tebe, sto nas opet dovodi do subjektivnog stanovista...

По мени апсолутна истина не постоји !

Истина је тачка гледишта и самим тим је субјективна.
Е сад објективна истина би била скуп тих субјективних,
али пази, не неки просек, пресек или већ тако нешто - већ скуп,
а то значи не једно !

Према томе апсолутна или објективна истина као једно и недељиво не постоји !
 
По мени апсолутна истина не постоји !

Истина је тачка гледишта и самим тим је субјективна.
Е сад објективна истина би била скуп тих субјективних,
али пази, не неки просек, пресек или већ тако нешто - већ скуп,
а то значи не једно !

Према томе апсолутна или објективна истина као једно и недељиво не постоји !

Pa da, ali Snouden izvodi zakljucke o vjecnoj pamjati, apsolutu i nekim aksiomatskim pojmovima od kojih polazi i za koje "zna" da postoje kao takvi, a ja ga pitam odakle zna da zna, sto je i tema ove teme.
 
Al kako uopste znas sta je apsolut (apsolutna istina)? Kako dolazis do apsoluta, kojom metodom? I kako mozes biti siguran da si do njega stigao? Na kraju krajeva, kako drugima objasniti da je istina za koju mislis da je apsolutna, zaista takva? Ili je mozda apsolutna iskljucivo iz tvoje perspektive, odnosno za tebe, sto nas opet dovodi do subjektivnog stanovista...
apsolut je neoboriva istina.

do njega se stiže tako što što se dokaže da ne nože biti drugačije.tj. da je sve drugo neistina. važan absolut koji ljudi znaju jeste "ja jesam". suprotan od ovoga je izraz "je nisam" i on ne može biti istinit jer onaj koji nije ne može dati iskaz "ja nisam". apsolutno istina je iskaz da nešto može nastati samo od/iz nečega nama poznata još pod nazivom "princip kauzalnosti". takodje je apsolutna istina da je uzročno posledični sled bez kraja što ima za posledicu da je vreme beskonačno i prošlost i u budućnost.itd.

ljudima treba pokazivati i dokazivati apsolutne istine. kada će oni to shvatiti to je trenutak njihovog sazrevanja.

zlo je, a to se često radi, deliličnu istinitost ili čistu laž. u nauci je usvojeno da se uz meru istinitosti daje i stepen greške.
 
Pa da, ali Snouden izvodi zakljucke o vjecnoj pamjati, apsolutu i nekim aksiomatskim pojmovima od kojih polazi i za koje "zna" da postoje kao takvi, a ja ga pitam odakle zna da zna, sto je i tema ove teme.
večnaja pamjat je religijski naziv za nezaboravnost sveta. naziv je valjan a moderni bi bio večna memorija ili večno sećanje.

iz ugla kauzalnosti svaka je posledica samo druga refleksija svog uzroka. pa se do uzroka može doći postupkom inverznim usročnoposledičnom. druga je stvar težine inverznog postupka kod višestrukih uzročnoposledičnih preslikavanja.

da je fizički svet memorija lako se pokazuje svakome kome je poznato da je brzina svetlosti konstantna. za posledicu se ima da posmatrač koji se nalazi dve hiljade svetlosnih godina daleko od zemlje ne vidi zemlju kakva sada jest već kakva je bila pre dve hiljade godina. uz dovoljno dobar teleskom taj posmatrač bi mogao videti i lik Hristov, osim ove refleksije koja potiče od centra dogadjaja u ostatak sveta postoji i preslikavanje ka mikrokozmi. pa se istorija sveta tako beleži i u svakom njegovom deliću. pri čemu naše vidjenje i naša memorija su samo jedan od tragova onog već dešenog.
По мени апсолутна истина не постоји !

Истина је тачка гледишта и самим тим је субјективна.
Е сад објективна истина би била скуп тих субјективних,

Према томе апсолутна или објективна истина као једно и недељиво не постоји !
bez ljutnje. bolje ne znati nego usvajati pogrešno. relatativizirenje istine je u funkciji neznanja i zla medju ljudima. nema veze koji prodavac iza tog kamena mudrosti stoji.

istina je ono što jeste.

a naša predstava o onome što jest je drugo. umesto termina subjektivna istina treba koristiti termin delimična ili nepotpuna istina. usput za muda obesiti onog ko je uveo pojam subjektivne istine.
 
Al kako uopste znas sta je apsolut (apsolutna istina)? Kako dolazis do apsoluta, kojom metodom? I kako mozes biti siguran da si do njega stigao? Na kraju krajeva, kako drugima objasniti da je istina za koju mislis da je apsolutna, zaista takva? Ili je mozda apsolutna iskljucivo iz tvoje perspektive, odnosno za tebe, sto nas opet dovodi do subjektivnog stanovista...

Kad je reč o saznanju Istine, posebno, Apsilutne Istine, odmah se pitamo, O ČEMU? Naravno, o onome što Apsolutno postoji - to je logičan odgovor. Šta je to što Apsolutno postoji?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, ne smemo da izmišljamo, već to moramo utvrditi putem ISKUSTVA, posebno NAUČNOG ISKUSTVA. u okviru kojeg se već delimično došlo do odgovora na ovo pitanje koje glasi da samo ENERGIJA I INFORMACIJA POSTOJI.

Kažem delimično, zato što su enegrija i informacija fizičke i psihičke radnje koje ne mogu postojati bez VRŠIOCA. Energija se manifestuje kao fizička radnja naprezanja i kretanja, a informacija kao psihička radnja opažanja, osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja tog naprezanja i kretanja i to je sve što se u okviru prirodnih nauka može saznati o samom POSTOJANJU stvarnosti u vidu fizičkih i psihičkih procesa i radnji, dok se o samom njihovom VRŠIOCU u okviru nauke, a to znači čulno i eksperimentalno, ne može saznati ništa. To i jeste glavni problem što prirodne nauke još uvek ne znaju Apsolutnu istinu o energiji i informaciji.

Ali prirodne nauke i emprijska metoda ipak nije i jedina mogućnost da se dođe do Apsolutne istine, tj. do otkrića Vršioca fizičkih i psihičkih radnji. Sem emprijske, spoznajne metode, postoji još i vančulna, tj. samospoznajna metoda, a tu je još i logika.

Lpgika kaže da VRŠILAC svih fizičkih i psihičkih procesa mora da bude NEODELJIV od svojih fizičkih i psihičkih radnji i da mi prilikom čulnog i vančulnog opažanja fizičkih i psihičkih radnji istovremeno opažamo, spoznajemo i dokazujemo postojanje i njihovog Vršioca. Što je apsolutno tačno. Postojanje Vršioca svih fizičkih i psihičkih radnji se dokazuje upravo uz pomoć fizičkih i psihičkih radnji. To je samospoznajna metoda koju je još pre 400 godina otkrio francuski filozof Deskartes kada je rekao. MISLIM, dakle (JA, kao vršilac psihičke radnje mišljenja, tj. JA kao Mislilac), postojim.

I tako smo došli do konačnog odgovora i Istine u vezi pitanja ŠTA APSOLUTNO POSTOJI, koji glasi "JA" ili "SVEST"

Saznanje da apsolutno postoji samo "SVEST", koja sebe zove imenom "JA", još uvek nema značenje i Konačne i apsolutne Istine, sve dok se ne odgovori i na pitanje KAKO Svest postoji?

Na ovo pitanje je lako odgovoriti jer to znamo iz iskustva postojanja sebe samih kao Svesti, tj. kao vršioca vlastitih fizičkih i psihičkih radnji. Taj odgovor glasi da naša Svest, tj. naše Jastvo, postoji tako što se večito pretače kroz svoja tri prirdna oblika i stanja: 1. naprezanje, kretanje, razvoj i umaranje (sintropija); 2. opuštanje, umiranje i raspadanje (entropija) i 3. mirovanje, spavanje i odmaranje (ništavilo- kvantni vakuum). Posle čega se ceo proces na isti način ponavlja i nastavlja beskonačno da se ponavlja. To je psihofizički proces pomoću kojeg Svest večito i uvek iznova, uz pomoć sebe kao fizičkog procesa naprezanja i kretanja, uzrokuje sebe kao psihičku pojavu i proces opažanja, osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja sebe kao fizičkog procesa naprezanja i kretanja, uzrokujući tako ZNANJe (INFORMACIJU) o sebi kao fizičkom procesu, tj o sebi kao energiji i svojim sistemima kretanja i rada (atomima, nebeskim telima, sistemima nebeskih tela, zatim o telima ćelija, biljaka, životinja, ljudi itd). Da bi pomoću tog ZNANJA, tj. INFORMACIJE o sebi kao fizičkoj pojavi i procesu, posle svakog svog mirovanja i odmaranja, mogla u sebi da stvori želji i nameru, tj. VOLJU da se ponovo napregne i pokrene i ponovo uzrokuje sbe kao fizičku pojavu i proces, tj. kao energiju ili kao energetsku materijalnu formu, u obliku organizovanog sistema svog kretanja i rada.

I to je KONAČNA i APSOLUTNA ISTINA u vezi SVEUKUPNOPG POSTOJANJA. Nikakve druge Istine u vezi toga, NEMA.
 
Poslednja izmena:
apsolut je neoboriva istina.
...

Па да, Вујаклија : " Истина је непобитна чињеница !"
Али то ради само у упрошћеној стварности, у пракси, рецимо правној.

...
važan absolut koji ljudi znaju jeste "ja jesam". suprotan od ovoga je izraz "je nisam"
i on ne može biti istinit jer onaj koji nije ne može dati iskaz "ja nisam".
...

А када си ти чуо да неко каже "ја јесам" или "ја нисам" онако, само за себе ?
Никад !

Каже се "ја (је)сам јео" или "ја нисам јео" и слично ...

Све је то погрешна игра са речима.
Сматрам да сваки језик има своје законитости
те да самим тим сваки језик има своју филозофију.

Ми то не капирамо
и зато нам је филозофска мисао небитна у свету и историји.
То се не би могло рећи за песништво, народно стваралаштво и слично,
где је наш пребогати језик употребљен на много бољи начин.

Или у преводу
више ценим песме Марине Туцаковић
него сва дела професора са БГ филозофског факултета.

:per:
 
Сматрам да сваки језик има своје законитости
те да самим тим сваки језик има своју филозофију.

Pogrešno. Različiti jezici (različite reči) su samo različiti simboli za pojmove opažene i spoznate stvarnosti i ti pojmovi su u svim jezicima isti, nebitno ko tu stvarnost opaža i spoznaje, da li čovek, životinnja, robot ili bilo šta drugo. Kab bi u prirodi moglo da se komunicira pojmovima, odnosno, mislima (biće i to jednoga dana), kao kad je reč, na primer, o telepatiji, tada bi ljudi bez problema mogli da komuniciraju, ne samo sa svim ljudima sveta, bez obzira na različitosti jezika kojima govore, već i sa životinjama, biljkama, pa i kamenjem.
 
Različiti jezici (različite reči) su samo različiti simboli za pojmove opažene i spoznate stvarnosti
i ti pojmovi su u svim jezicima isti,
nebitno ko tu stvarnost opaža i spoznaje,
da li čovek, životinnja, robot ili bilo šta drugo.

Kab bi u prirodi moglo da se komunicira pojmovima, odnosno, mislima
(biće i to jednoga dana),
kao kad je reč, na primer, o telepatiji,
tada bi ljudi bez problema mogli da komuniciraju, ne samo sa svim ljudima sveta,
bez obzira na različitosti jezika kojima govore,
već i sa životinjama, biljkama, pa i kamenjem.

Слабо Љупче, слабо !
Седи један !

Исти су нам осећаји,
и црнима и белима,
и Ескимима и Абориџинима,
и камењу и слепићима,
те ако "читамо" један другоме осећај,
лако ћемо препознати ко је гладан, ко заљубљен,
ко агресиван ... итд.

Међутим, филозофија је нешто друго !
Филозофија је игра речи,
а пошто нам речи, језик, синтакса ... нису исти
није нам иста ни филозофија !

Радзуме ?
 
А када си ти чуо да неко каже "ја јесам" или "ја нисам" онако, само за себе ?
Никад !

Каже се "ја (је)сам јео" или "ја нисам јео" и слично ...



Ka si ti čuo da na pitanje "Jesi li jeo?" bilo ko odgovara sa "Ja sam jeo!"???
Odgovara se sa "Jesam, jeo sam." ili "Jeo sam." ili samo skraćeno "Jesam."
 
Ka si ti čuo da na pitanje "Jesi li jeo?" bilo ko odgovara sa "Ja sam jeo!"???
Odgovara se sa "Jesam, jeo sam." ili "Jeo sam." ili samo skraćeno "Jesam."

Па ваљда је исто (зависи од контекста) дал' рекао :
"ја сам јео"
ил' "јео сам"
или "ја јесам јео"

Ако немаш ништа паметније да ми реплицираш,
мани ме се !
 
obiliću.

kad kažeš "ja jesam" u smislu "ja postojim" je li ta tvoja rečenica istina ili laž.
a kad kažeš "ja ne postojim" ili "ja nisam" da li je ta tvoja rečenica istina ili laž?

У духу нашег језика обе реченице могу бити истините или лажне.
Зависи од контекста !

Истина је тачка гледишта
и ако неко сматра да не постоји на некој журци јер га нико није приметио,
тај став је истинит.

Ако је тог неког на тој журци ипак неко приметио
и бори се за његову пажњу,
а овај и даље тврди да "не постоји"
он се уствари вајка, и износи став који није оно што он види са своје тачке гледишта !

Дакле, ето и шта је лаж :
Лаж је кад износимо нешто што није наша тачка гледишта, што не видимо !

Мада, пази сад :

Горњи став ипак може бити истинит,
можда се онај разочарани не фолира,
него га није приметио онај ко треба !
Џабе што га неко други киби ...

И да би ствар била максимално интересантна,
неки трећи учесник жураје каже :
Јесте он на журци иако му се чини да није !

А неко четврти каже :
Ја га нисам приметио ... хехехе ... :zloca:

Ко од свих њих прича истину, а ко лаже ?
Па зависи, можда сви, можда само неки ...
 
У духу нашег језика обе реченице могу бити истините или лажне.
Зависи од контекста !

Истина је тачка гледишта
и ако неко сматра да не постоји на некој журци јер га нико није приметио,
тај став је истинит.
to što retard misli da ne postoji ne nekoj žurci jer ga niko nije primetio je isinito stanje njegove pameti. ali ne njegovog prisustva na toj žurci.
probaj naći sebi primereniji topik.poz.
 
to što retard misli da ne postoji ne nekoj žurci jer ga niko nije primetio je isinito stanje njegove pameti. ali ne njegovog prisustva na toj žurci.
probaj naći sebi primereniji topik.poz.

Хаха, како лако застранимо у "савршенство" !

Ти си видим тога некога прогласио за ментола
иако је он можда 101% у праву !

Видиш, свет се састоји од таквих као што је он, ти, ја ...
Свет се састоји од свих тих наших "истинитих стања памети"
ма каква она била.

А у идеалном случају ?
Па идеалан случај не постоји !

Иста из свих углова посматрања је само тачка,
али поред безброј оних других - тај случај ћемо занемарити !

Зашто занемарити ?
Па зато што уствари ни тачка, ако ћемо право - не постоји !
 
Poslednja izmena:
Међутим, филозофија је нешто друго !
Филозофија је игра речи,
а пошто нам речи, језик, синтакса ... нису исти
није нам иста ни филозофија !

Opet praviš istu grešku.

Nije bitno što su reči različite. Bitno je da su pojmovi na koje se jezički različite reči odnose, isti. Da nije tako, nikada ne bi mogli prevoditi reči sa jednog jezika na drugi. Dakle, suština svakog jezika su pojmovi, a ne reči. Tako je i sa filozofijom koja se uvek svodi na to da se logičkim usklađivanjem pojmova dođe do istine. Naveo sam ti i primer telepatije. Kad bi ljudi naučili telepatski da se sporazumevaju, jedan Kinez i Srbin bi mogli bez ikakvih problema o svemu da razgovaraju do mile volje i da se savršeno razumeju, zato što se kod telepatije, tj. kod razgovora putem misli, uvek hvataju pojmovi, a ne reči. Čak i kad neko razmišlja na svom maternjem jeziku, na primer neki Kinez, on kada u svojim mislima misli na neku reč na svom jeziku, on istovremeno misli i na pojam na koji se ta reč odnosi, tako da će Srbin koji telepatski hvata Kinezove misli, uvek uhvatiti pojmove koje Kinez misli i automatski ih u svojoj glavi prevesti na Srpski i tako savršeno razumeti šta Kinez misli. Ovo znam iz vlastitog iskustva nepogrešivog telepatskog hvatanja tuđih misli koje šalju određeni svesni entiteti (mislim na svesne entitete iz drugih dimenzija postojanja) koji, ko zna kojim jezikom govore. Zapravo, ti entiteti koji se telepatski sporazumevaju putem misli i ne govore nikakvim jezikom, već samo pojmovima i taj njihov jezik se zove "jezik svetlosti". Kojim smo i mi govorili pre rođenja, pa posle rođenja taj jezik zaboravili, a navikli se na jezik reči. Putem misli mogu da se prenose, ne samo pojmovi, već i osećanja, kao i nepogrešivo razumevanje pojmova i osećanja. Šta misliš kako sam ja nepogrešivo primio i razumeo Osnovni Prirodni Zakom po kojem postoje materija, život i Univezum, već telepatski. Šta misliš kako je Tesla otkrio sve svoje pronalaske iz oblasti elektrotehnike, već telepatski. I ljudi koji uspeju da se prosvetle i tako dođu do određenih znanja, takođe do tiih znanja dođu telepatski. Tu nema nikakvih reči, već samo pojmovi i osećanja. Zato prosvetljeni teško mogu rečima i da objasne pojmove i osećanja koje su prosvetljujući se, spoznali, koji su neprosvetljenim ljudima nepoznati i za koje u njihovim jezicima i ne postoje reči kojima bi se ti pojmovi i osećanja izrazili, pa prosvetljenima i ne ostaje drugo već da neprosvetljene nagovaraju da se sami prosvetljuju da tako lično dođu do spznanja tih pojmova i osećanja.
 
Poslednja izmena:
Za svako znanje je potrebna sumnja koja istrazuje polje neznanja. Iako ne znamo koliko znamo, znamo sta ne znamo.
Za svako znanje je bitan metod saznavanja, pa naucno imamo dokaz kroz metodologiju naucnog dokazivanja, filozofija ima svoju metodologiju, a duhovnost jedina daje direktnu potvrdu kroz nesvesno. Naucna znanja su sumnjiva, filozofska jos vise, a duhovna su tacna tacno onoliko koliko ih protumacis, znaci isto sumnjiva. Iz ovoga, mera znanja zavisi od oblasti tacnije opredeljenja, a potvrde znanja takodje zavise od opredeljenja.
 
...
zato što se kod telepatije, tj. kod razgovora putem misli, uvek hvataju pojmovi, a ne reči.
...

Грешка, не хватају се појмови, него осећања :
- гладан сам
- зима ми је
- мрзим те
- желим то
- збуњен сам
и све обрнуто и милијарду других.
Једино у ту телепатију верујем !

Телепатија није телефонски разговор !!!

...
Šta misliš kako sam ja nepogrešivo primio i razumeo
Osnovni Prirodni Zakom po kojem postoje materija, život i Univezum, već telepatski.
...

Мислим да си ти само јако маштовит ...
 

Back
Top