Biolog Robert Sapolski je u jednom mini predavanju, pokusao da uporedi kompleksnost nekih fenomena, bezbroj razlicitih faktora koji su do njega doveli sa nasom reakcijom na tu pojavu, koja najcesce podrazumeva donosenje jednodimenzionalnih zakljucaka, neretko podstaknutih emotivnim nabojem i pausalnim opazanjima. Da bismo razumeli neki konkretan dogadjaj, na primer ubistvo, bilo bi potrebno da, ko zna koliko unazad, analiziramo sve i najmanje mikrodeterminisuce faktore koji su prethodili jedni drugima, da bi na kraju doveli do tog konkretnog cina, sto naravno u praksi nije moguce, niti ce ikada biti verovatno. Stoga, uzimamo samo one faktore koji su nam poznati i koje su u domenu mogucnosti istrage (motiv ubice, recidiv, hladnokrvnost, afekat itd) i na osnovu toga donosimo konkretnu presudu (ne samo sudsku, nego i drustvenu presudu u vidu stigme, koju ubici nalepljujemo)
Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god? Pocevsi od nekih dnevno-politickih situacija za koje smo najcesce uvereni da zastupamo pravi stav i po pitanju toga nemamo dilemu, do nekih apstraktnih, metafizickih istina?
Ovde se uvek setim i onog Montenjevog citata da "on nikad ne moze da se odluci na koju stranu da se opredeli, pogotovo kada su neke kompleksnije pojave u pitanju, jer za svaku od suprotnih teorija postoje podjednako dobri argumenti, te se on poput buridanovog magarca, ne odlucuje ni za jednu". Da li o svakom pitanju morate da imate stav i koliko dobro morate da poznajete neku materiju da biste o njoj formirali stav? I ono sto je najvaznije, kako uopste znate da je dobro poznajete? Dakle, kako znate da znate, koja je potvrda ispravnosti vasih znanja i koja je potvrda za ispravnost te ispravnosti?
Ponovo se postavlja pitanje o motivu ubice, njegovom psihološkom profilu a zapostavlja se,
kao da upšte ne postoji, žrtva koja je direktno opozitno proporcionalno energetski uključena u akt ubistva.
Jasno mi je već da određeni nivo svjesnosti ne može da shvati tu kauzalnost ali pokušat' ću opet, jer
istina je istina i treba da se sagleda onakva kakva jeste. To ujedno ulazi i u drugi dio tvog pitanja u kojem
pitaš kako možemo biti sigurni da je naše znanje ispravno.
Dakle, gledamo li situaciju iz ugla čovjeka, sa ljudskim emocijama, moralom i osjećanjem pravičnosti,
prvo što će nam na pamet pasti jeste osuda tog gnusnog akta. Drugo , odmah potom, naš radar će
usmjeriti fokus naše osude na počinioca nasilja i s tim će sva krivica biti postavljena na njega. Dakle, bez
dileme, bez razmišljanja, bez sumnje u svoj zaključak fokus naše reakcije bit' će na ubici. Žrtva pri tom
dobija našu empatiju, saosjećamo s njenom patnjom i to još pojačava našu potrebu da krivicu označimo
kao zločin kojemu se traži najstroža kazna. Sve je to dakle 'normalno-ljudski'.
Međutim, šta nije normalno jeste da se biće u čovjeku nigdje ne primjećuje, ne primjećuje se uopšte ta
kauzalna veza subjekta i objekta, pri čemu niti jedan subjekat, bilo da je ubica ili žrtva, ne može doživjeti
i izvršiti niti jednu radnju bez dozvole onog drugog (svaki objekat je subjekt za sebe). Dozvola se ne daje
svjesno već podsvjesno, svojim
izborom.
Izbor se dakle totalno zanemaruje i uopšte se i ne zna da je takav
izbor u funkciji, jer biće je opterećeno percepcijom već projektovane stvarnosti filtriranom kroz ubjeđenja,
tako da mu taj istinski momenat
izbora konstantno izmiče iz fokusa, ne umije da se uzdigne iznad projekcije.
Na tom, metafizičkom, nivou
izbor je sve.
Izbor je kreator stvarnosti te se jasno vidi da niti jedna jedina situacija,
niti jedan jedini momenat u realnosti čovjeka ne može postati bez
izbora, bez odobrenja onoga koji bira, bića.
Ono što dalje zbunjuje biće poistovijećeno sa čovjekom jeste podjela tog istog
izbora na aktivni i pasivni.
Aktivan
izbor nam se predstavlja vidljivim u manifestaciji, te biće kao čovjek vidi šta želi i kako želi da čini,
birajući mogućnosti koje će ostvariti svjesnu manifestaciju realnosti. Međutim, kod pasivnog
izbora to je sasvim
druga stvar; u ulozi pasivnog birača biće u predstavi ne vidi uvijek da je upravo ono (kroz to naše ja) koje
podjednako moćno bira da se nad njim izvrši neki akt. Primjer toga su zakoni koje ja recimo ne donosim a
ipak će da se forsiraju nad mojom slobodom. Za takve zakone mogu reći: ja ih nisam izabrao, ali to nije istina.
Istina je da svojim mentalnim sklopom, svojim ubjeđenjimja, usmjerenjima pažnje (za i protiv nečega) ja doprinosim
stvaranju adekvatne spoljne realnosti u kojoj ću ja postati pasivan učesnik. Tako je i sa ubicom i žrtvom. Nije ubica
jedini koji odlučuje o aktu ubistva. Akt ubistva se može desiti jedino izborom i odobrenjem oba učesnika akta.
Jedan to čini aktivno (ubica) a drugi pasivno (žrtva).
Na zemaljskom nivou slijedi osuda i kazna za počinjeni zločin ali na duhovnom nivou je nešto sasvim drugačije;
ne postoji kazna za počinjeni zločin ali zato postoji
odgovornost. Ovo dvoje se ne može zbunjivati i izjednačavati.
Zašto? Zato što je kazna posledica nesvjersno počinjenog izbora dok je odgovornost poziv na osvješćenje
trenutka
izbora, osvješćenje ponuđenih mogućnosti. Ukoliko bi tom momentu Savjest bila aktivna niti jedno niti drugo
ne bi izabralo i odobrilo mogućnost zlodjela, bilo aktivno ili pasivno. Odgovornost zahtijeva posmatranje svog mentalnog
sklopa, posmatranje usmjerenja pažnje, fokusa, i nadasve onog tananog suptilnog osjećanja koje se vije and tom
mogućnošću.
Kako onda znati i biti siguran da znaš šta činiti te da je tvoje znanje ispravno?
Postoji jednostavan test, test Savjesti. Ukoliko se mogućnost koja se postavlja u fokus može manifestovati u miru,
ljubavi, harmoniji i radosti življenja to je siguran znak da se akt neće manifestovati u negativnost bilo koje vrste.
kada tome još dodamo i osjećanje koje lebdi iznad te zamišljene akcije tačno možemo znati kakvu realnost smo
sebi spremili ukoliko izaberemo tu ponuđenu mogućnost.
Recimo da zaista imamo ljubav, mir, harmoniju i radost življenja kao bljesak proizveden posmatranjem mogućnosti...
tad se ne može desiti da se u nama stvori strah, jer ljubav neutrališe strah. Dakle, tad smo sigurni da je negativnost
nemoguća i da slobodno možemo izabrati da se akt, aktivno ili pasivno odvije u stvarnost. Ali ako mislimo, dakle samo
mislimo da je u toj mogućnosti potencijal ljubavi, harmonije, mira i radosti življenja a iznad zamišljene akcije se nadvija
suptilan strah... znak je da će se ta mogućnost u manifestaciji (ukoliko je izaberemo i odbrimo) pretvoriti u nekakvu
negativnost.
Kako znamo da je ovo znanje istinsko?
Postavimo ga u praksu. Postanimo svjesni izbora i njegove (naše) moći.