Kako znamo da znamo?

момоа

Legenda
Poruka
71.496
Biolog Robert Sapolski je u jednom mini predavanju, pokusao da uporedi kompleksnost nekih fenomena, bezbroj razlicitih faktora koji su do njega doveli sa nasom reakcijom na tu pojavu, koja najcesce podrazumeva donosenje jednodimenzionalnih zakljucaka, neretko podstaknutih emotivnim nabojem i pausalnim opazanjima. Da bismo razumeli neki konkretan dogadjaj, na primer ubistvo, bilo bi potrebno da, ko zna koliko unazad, analiziramo sve i najmanje mikrodeterminisuce faktore koji su prethodili jedni drugima, da bi na kraju doveli do tog konkretnog cina, sto naravno u praksi nije moguce, niti ce ikada biti verovatno. Stoga, uzimamo samo one faktore koji su nam poznati i koje su u domenu mogucnosti istrage (motiv ubice, recidiv, hladnokrvnost, afekat itd) i na osnovu toga donosimo konkretnu presudu (ne samo sudsku, nego i drustvenu presudu u vidu stigme, koju ubici nalepljujemo)

Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god? Pocevsi od nekih dnevno-politickih situacija za koje smo najcesce uvereni da zastupamo pravi stav i po pitanju toga nemamo dilemu, do nekih apstraktnih, metafizickih istina?

Ovde se uvek setim i onog Montenjevog citata da "on nikad ne moze da se odluci na koju stranu da se opredeli, pogotovo kada su neke kompleksnije pojave u pitanju, jer za svaku od suprotnih teorija postoje podjednako dobri argumenti, te se on poput buridanovog magarca, ne odlucuje ni za jednu". Da li o svakom pitanju morate da imate stav i koliko dobro morate da poznajete neku materiju da biste o njoj formirali stav? I ono sto je najvaznije, kako uopste znate da je dobro poznajete? Dakle, kako znate da znate, koja je potvrda ispravnosti vasih znanja i koja je potvrda za ispravnost te ispravnosti?

 
Мада звучи јако компликовано, ствар је врло проста у својој основи. Када се оно што доживимо подудара са базом података коју већ имамо (шта смо до тада научили), закључујемо да знамо. Када се направи допуњено издање те базе података (научимо нешто ново што до тада нисмо знали), можемо да ревидирамо предходне закључке. Значи, знање је тренутна појава.
 
Човек не може да зна оно што не зна. Оно што зна, без обзира на истинитост, је део њега самог, и то ће бранити као што брани себе.

Знање се ослања на спознаји истине, а истина је субјективна, она не изазива сумњу.

Ако нешто изазива сумњу, ето двосмислености и недостатка знања у вези са тим.

Знање је збир истина логички повезаних асоцијативним кључевима сећања. Моја истина је само моја, јер ја немам сумњи у вези са њом. Нека нова спознаја, може да ми уведе сумњу у неку моју истину, онда ја, као знатижеља особа, порадим на томе да отклоним сумњу, чак и по цени да ту претходну истину заменим новом, такође субјективном истином.

Ова промена, може, више или мање, да преуреди цео асоцијативни ланац сећања, и да дођем до новог знања, опет субјективног, али за мене јединог.
 
Biolog Robert Sapolski je u jednom mini predavanju, pokusao da uporedi kompleksnost nekih fenomena, bezbroj razlicitih faktora koji su do njega doveli sa nasom reakcijom na tu pojavu, koja najcesce podrazumeva donosenje jednodimenzionalnih zakljucaka, neretko podstaknutih emotivnim nabojem i pausalnim opazanjima. Da bismo razumeli neki konkretan dogadjaj, na primer ubistvo, bilo bi potrebno da, ko zna koliko unazad, analiziramo sve i najmanje mikrodeterminisuce faktore koji su prethodili jedni drugima, da bi na kraju doveli do tog konkretnog cina, sto naravno u praksi nije moguce, niti ce ikada biti verovatno. Stoga, uzimamo samo one faktore koji su nam poznati i koje su u domenu mogucnosti istrage (motiv ubice, recidiv, hladnokrvnost, afekat itd) i na osnovu toga donosimo konkretnu presudu (ne samo sudsku, nego i drustvenu presudu u vidu stigme, koju ubici nalepljujemo)

Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god? Pocevsi od nekih dnevno-politickih situacija za koje smo najcesce uvereni da zastupamo pravi stav i po pitanju toga nemamo dilemu, do nekih apstraktnih, metafizickih istina?

Ovde se uvek setim i onog Montenjevog citata da "on nikad ne moze da se odluci na koju stranu da se opredeli, pogotovo kada su neke kompleksnije pojave u pitanju, jer za svaku od suprotnih teorija postoje podjednako dobri argumenti, te se on poput buridanovog magarca, ne odlucuje ni za jednu". Da li o svakom pitanju morate da imate stav i koliko dobro morate da poznajete neku materiju da biste o njoj formirali stav? I ono sto je najvaznije, kako uopste znate da je dobro poznajete? Dakle, kako znate da znate, koja je potvrda ispravnosti vasih znanja i koja je potvrda za ispravnost te ispravnosti?




Ponovo se postavlja pitanje o motivu ubice, njegovom psihološkom profilu a zapostavlja se,
kao da upšte ne postoji, žrtva koja je direktno opozitno proporcionalno energetski uključena u akt ubistva.
Jasno mi je već da određeni nivo svjesnosti ne može da shvati tu kauzalnost ali pokušat' ću opet, jer
istina je istina i treba da se sagleda onakva kakva jeste. To ujedno ulazi i u drugi dio tvog pitanja u kojem
pitaš kako možemo biti sigurni da je naše znanje ispravno.

Dakle, gledamo li situaciju iz ugla čovjeka, sa ljudskim emocijama, moralom i osjećanjem pravičnosti,
prvo što će nam na pamet pasti jeste osuda tog gnusnog akta. Drugo , odmah potom, naš radar će
usmjeriti fokus naše osude na počinioca nasilja i s tim će sva krivica biti postavljena na njega. Dakle, bez
dileme, bez razmišljanja, bez sumnje u svoj zaključak fokus naše reakcije bit' će na ubici. Žrtva pri tom
dobija našu empatiju, saosjećamo s njenom patnjom i to još pojačava našu potrebu da krivicu označimo
kao zločin kojemu se traži najstroža kazna. Sve je to dakle 'normalno-ljudski'.

Međutim, šta nije normalno jeste da se biće u čovjeku nigdje ne primjećuje, ne primjećuje se uopšte ta
kauzalna veza subjekta i objekta, pri čemu niti jedan subjekat, bilo da je ubica ili žrtva, ne može doživjeti
i izvršiti niti jednu radnju bez dozvole onog drugog (svaki objekat je subjekt za sebe). Dozvola se ne daje
svjesno već podsvjesno, svojim izborom. Izbor se dakle totalno zanemaruje i uopšte se i ne zna da je takav
izbor u funkciji, jer biće je opterećeno percepcijom već projektovane stvarnosti filtriranom kroz ubjeđenja,
tako da mu taj istinski momenat izbora konstantno izmiče iz fokusa, ne umije da se uzdigne iznad projekcije.

Na tom, metafizičkom, nivou izbor je sve. Izbor je kreator stvarnosti te se jasno vidi da niti jedna jedina situacija,
niti jedan jedini momenat u realnosti čovjeka ne može postati bez izbora, bez odobrenja onoga koji bira, bića.

Ono što dalje zbunjuje biće poistovijećeno sa čovjekom jeste podjela tog istog izbora na aktivni i pasivni.
Aktivan izbor nam se predstavlja vidljivim u manifestaciji, te biće kao čovjek vidi šta želi i kako želi da čini,
birajući mogućnosti koje će ostvariti svjesnu manifestaciju realnosti. Međutim, kod pasivnog izbora to je sasvim
druga stvar; u ulozi pasivnog birača biće u predstavi ne vidi uvijek da je upravo ono (kroz to naše ja) koje
podjednako moćno bira da se nad njim izvrši neki akt. Primjer toga su zakoni koje ja recimo ne donosim a
ipak će da se forsiraju nad mojom slobodom. Za takve zakone mogu reći: ja ih nisam izabrao, ali to nije istina.
Istina je da svojim mentalnim sklopom, svojim ubjeđenjimja, usmjerenjima pažnje (za i protiv nečega) ja doprinosim
stvaranju adekvatne spoljne realnosti u kojoj ću ja postati pasivan učesnik. Tako je i sa ubicom i žrtvom. Nije ubica
jedini koji odlučuje o aktu ubistva. Akt ubistva se može desiti jedino izborom i odobrenjem oba učesnika akta.
Jedan to čini aktivno (ubica) a drugi pasivno (žrtva).

Na zemaljskom nivou slijedi osuda i kazna za počinjeni zločin ali na duhovnom nivou je nešto sasvim drugačije;
ne postoji kazna za počinjeni zločin ali zato postoji odgovornost. Ovo dvoje se ne može zbunjivati i izjednačavati.
Zašto? Zato što je kazna posledica nesvjersno počinjenog izbora dok je odgovornost poziv na osvješćenje
trenutka izbora, osvješćenje ponuđenih mogućnosti. Ukoliko bi tom momentu Savjest bila aktivna niti jedno niti drugo
ne bi izabralo i odobrilo mogućnost zlodjela, bilo aktivno ili pasivno. Odgovornost zahtijeva posmatranje svog mentalnog
sklopa, posmatranje usmjerenja pažnje, fokusa, i nadasve onog tananog suptilnog osjećanja koje se vije and tom
mogućnošću.

Kako onda znati i biti siguran da znaš šta činiti te da je tvoje znanje ispravno?
Postoji jednostavan test, test Savjesti. Ukoliko se mogućnost koja se postavlja u fokus može manifestovati u miru,
ljubavi, harmoniji i radosti življenja to je siguran znak da se akt neće manifestovati u negativnost bilo koje vrste.
kada tome još dodamo i osjećanje koje lebdi iznad te zamišljene akcije tačno možemo znati kakvu realnost smo
sebi spremili ukoliko izaberemo tu ponuđenu mogućnost.

Recimo da zaista imamo ljubav, mir, harmoniju i radost življenja kao bljesak proizveden posmatranjem mogućnosti...
tad se ne može desiti da se u nama stvori strah, jer ljubav neutrališe strah. Dakle, tad smo sigurni da je negativnost
nemoguća i da slobodno možemo izabrati da se akt, aktivno ili pasivno odvije u stvarnost. Ali ako mislimo, dakle samo
mislimo da je u toj mogućnosti potencijal ljubavi, harmonije, mira i radosti življenja a iznad zamišljene akcije se nadvija
suptilan strah... znak je da će se ta mogućnost u manifestaciji (ukoliko je izaberemo i odbrimo) pretvoriti u nekakvu
negativnost.


Kako znamo da je ovo znanje istinsko?
Postavimo ga u praksu. Postanimo svjesni izbora i njegove (naše) moći.
 
Pridrzavam se neutralne filozofije.

Kako ide ona izreka? Pametan je onaj koji mnogo zna a inteligentan onaj koji stalno preispituje ono sto zna. (tako valjda nekako)

Tako da nikad ne mozes biti siguran dal znas da znas.
Највећи број људи је убеђен да зна. То је природно, и без тога би човек био дезоријентисан.

Али, и поред тога, неки људи и поред осећаја да знају оно што знају, на основу разума, искуства и образовања, знају да се ширењем круга знања шири и круг незнања. То је проклетство знатижељних људи, никада не могу да задовоље своју знатижељу.

Човек који више зна, више и сумња, и када разреши једну сумњу, јаве се нове, и тако стално.

Зато кажу: "у незнању је блаженство". Уосталом Адам и Ева су протерани из Раја када су убрали плод са дрвета знања, а пре ће бити да је знање уништило рајски живот.
 
Znam da znam kad nešto radi u stvarnosti, kad daje realne rezultate.

Za ostale stvari, koje nisu toliko egzaktne kao statistički podaci, oslanjam se na sopstveni unutrašni osećaj, koji u konačnici mora biti moralan, a moral mora biti zasnovan na empatiji.

To što bih bila u stanju da razumem i najpakleniji um planete, kada bih videla njegov život i sve događaje koji su ga odredili u paklenom pravcu, ne znači da ga u isto vreme ne bih pozvala na odgovornost.
 
Како знамо да знамо ?
Ово је стварно смешно питање у другом веку експлоатације компјутера !

Ево једно поређење :

У једној фијоци имаш 1.000 динара
а у друго признаницу на тај износ.

Кад те неко пита :
"јел' имаш хиљадарку ?"
ти не прегледаш све фијоке,
већ одеш у ону где књижиш приходе
и хоп, ево, пише имаш 1.000 динара !
"Имам !" повичеш,

а он нек се пита одакле ти то знаш ... ;)
 
Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god?

Lako je znati šta je znanje, a šta neznanje, jer u čoveku već postoji ugrađen mehanizam koji to reguliše, tj. poučava čoveka o tome šta je znanje i šta treba da pamti, čuva i po tome se upravlja i radi, a šta teba da izbacuje iz glave i to izbegava i ne radi. Taj mehanizam je jedna od mogućih sedam nužnih fizičkih i psihičkih sposobnosti. sa značenjem Zakona, ne samo čovekovog postojanja, već sveukupnog postojanja, jer taj mehanizam raspoznavanja znanja od neznanja ugrađen u sve što postoji. Taj mehanizam je psihička sposobnost čoveka (kao i svega drugog) da sve svoje radnje, koje čini od rođenja pa do smrti, OSEĆA KA DOBRO ILI ZLO i u svojoj memoriji ih isto tako svrstava u dve kategorije, tj PAMTI kao Dobro sa značenjem "DA" i Zlo sa značenjem "NE". I upravo sve što se oseća i pamti kao Dobro i što ima značenje "DA", treba smatrati ZNANJEM, a sve što se oseća i pamti kao kao Zlo ima značenje "NE" i treba smatrati NEZNANJEM:,

Inače, u nauci se odavno zna da sve što postoji ima svoje "DA" i svoje "NE" i upravo to "DA I NE" je ono što u nauci ima značenje "prirodnih zakonia". Na ovom principu i ljudi prave sve svoje društvene i ekonomske zakone. Na ovom principu teče i evolucija sveukupne materije, života i prirode.

Da bi na kraju iz svega ovoga mogao da se izvede zaključak, da sve ono što život čoveka ili bilo čega drugog omogućuje, održava ili životu da je neki smisao, ima značenje Dobra i značenje Znanja, a sve ono što život onemogućuje, ugrožava ili mu umanjuje smisao, ima značenje Zla i značenje, Neznanja.

I tek kad na ovakav način budemo do kraja razumeli šta je Znanje, a šta Neznanje, to može da nam posluži kao filter i sito kroz koje možemo propustiti i prsejati sva ljudsjka znanja, da vidimo šta bi kroz sito prošlo i zadovoljilo kriterije Znanja, a šta bi u situ ostalo kao otpad i Neznanje. Pokušajmo, nije teško!

Na primjer, u prvom redu, kroz sito ne bi moglo da prođe i ima značenje Znanja, čovekovo ubeđenje da je podela sveta, konkurencija, mržnja i borba svakoga sa svakim, u kojoj jači preživljava, u kojoj je pravo jačega njegovo prirodno pravo i u kojoj su dozvoljena sva sredstva, najbolji način samodržanja. Ovaj princip ima značenje Neznanja, jer najgora zla koje je čovečanstvo tokom istorije doživelo, desila su se upravo zbog uporne težnje svih ljudi sveta da žive po ovom principu sa namerom da ostvare Dobro, iako je na kraju sve uvek završavalo kao Zlo. I sve ono što su ljudi razvili tokom istorije u skladu sa ovim principom ima značenje Neznanja i Zla, kao što su, na primer, svetske političke, verske, nacionalne i klasne podele i pripadnosti, koje ne služe ničemu drugom do samo tome da se zna ko koga treba da mrzi i bije, što nema nikakve veze sa Znanjem i Dobrom, već sa najgorom vrstom Neznanja i zla. Dakle i kapitalizam i demokratija, sa svojim slobodnim tržištem i privatnim vlasništvom, nikakve veze sa zdravom pameću i Znanjem nema, isto kao i svi durgi dosadašnji propali društveni i ekonomski poreci - robovlasništvo, feudalizam i komunizam - i sve ono što uz njih jioš ide - svetske oružane snage i ratne tehnologije, monetarni i poreski sistemi i još dosta toga. Nacionalne, verske i klasne svetske podele i pripadnostio takođe nemaju nikakve veze sa zdravom pameću, Znanjem i Dobrom, već najgorim vrstama Neznanja i Zla. Sve to ne samo da nije nešto što čovek treba da održava, neguje i time se ponosi, već nešto čega svi ljudi sveta gtreba da se stide i sramote i smatraju bedom ljudskog uma.
 
Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god?

Lako je znati šta je znanje, a šta neznanje, jer u čoveku već postoji ugrađen mehanizam koji to reguliše, tj. poučava čoveka o tome šta je znanje i šta treba da pamti, čuva i po tome se upravlja i radi, a šta teba da izbacuje iz glave i to izbegava i ne radi. Taj mehanizam je jedna od mogućih sedam nužnih fizičkih i psihičkih sposobnosti. sa značenjem Zakona, ne samo čovekovog postojanja, već sveukupnog postojanja, jer taj mehanizam raspoznavanja znanja od neznanja ugrađen u sve što postoji. Taj mehanizam je psihička sposobnost čoveka (kao i svega drugog) da sve svoje radnje, koje čini od rođenja pa do smrti, OSEĆA KA DOBRO ILI ZLO i u svojoj memoriji ih isto tako svrstava u dve kategorije, tj PAMTI kao Dobro sa značenjem "DA" i Zlo sa značenjem "NE". I upravo sve što se oseća i pamti kao Dobro i što ima značenje "DA", treba smatrati ZNANJEM, a sve što se oseća i pamti kao kao Zlo ima značenje "NE" i treba smatrati NEZNANJEM:,

Inače, u nauci se odavno zna da sve što postoji ima svoje "DA" i svoje "NE" i upravo to "DA I NE" je ono što u nauci ima značenje "prirodnih zakonia". Na ovom principu i ljudi prave sve svoje društvene i ekonomske zakone. Na ovom principu teče i evolucija sveukupne materije, života i prirode.

Da bi na kraju iz svega ovoga mogao da se izvede zaključak, da sve ono što život čoveka ili bilo čega drugog omogućuje, održava ili životu da je neki smisao, ima značenje Dobra i značenje Znanja, a sve ono što život onemogućuje, ugrožava ili mu umanjuje smisao, ima značenje Zla i značenje, Neznanja.

I tek kad na ovakav način budemo do kraja razumeli šta je Znanje, a šta Neznanje, to može da nam posluži kao filter i sito kroz koje možemo propustiti i prsejati sva ljudsjka znanja, da vidimo šta bi kroz sito prošlo i zadovoljilo kriterije Znanja, a šta bi u situ ostalo kao otpad i Neznanje. Pokušajmo, nije teško!

Na primjer, u prvom redu, kroz sito ne bi moglo da prođe i ima značenje Znanja, čovekovo ubeđenje da je podela sveta, konkurencija, mržnja i borba svakoga sa svakim, u kojoj jači preživljava, u kojoj je pravo jačega njegovo prirodno pravo i u kojoj su dozvoljena sva sredstva, najbolji način samodržanja. Ovaj princip ima značenje Neznanja, jer najgora zla koje je čovečanstvo tokom istorije doživelo, desila su se upravo zbog uporne težnje svih ljudi sveta da žive po ovom principu sa namerom da ostvare Dobro, iako je na kraju sve uvek završavalo kao Zlo. I sve ono što su ljudi razvili tokom istorije u skladu sa ovim principom ima značenje Neznanja i Zla, kao što su, na primer, svetske političke, verske, nacionalne i klasne podele i pripadnosti, koje ne služe ničemu drugom do samo tome da se zna ko koga treba da mrzi i bije, što nema nikakve veze sa Znanjem i Dobrom, već sa najgorom vrstom Neznanja i zla. Dakle i kapitalizam i demokratija, sa svojim slobodnim tržištem i privatnim vlasništvom, nikakve veze sa zdravom pameću i Znanjem nema, isto kao i svi durgi dosadašnji propali društveni i ekonomski poreci - robovlasništvo, feudalizam i komunizam - i sve ono što uz njih jioš ide - svetske oružane snage i ratne tehnologije, monetarni i poreski sistemi i još dosta toga. Nacionalne, verske i klasne svetske podele i pripadnostio takođe nemaju nikakve veze sa zdravom pameću, Znanjem i Dobrom, već najgorim vrstama Neznanja i Zla. Sve to ne samo da nije nešto što čovek treba da održava, neguje i time se ponosi, već nešto čega svi ljudi sveta gtreba da se stide i sramote i smatraju bedom ljudskog uma.
 
Како знамо да знамо ?
Ово је стварно смешно питање у другом веку експлоатације компјутера !

Ево једно поређење :

У једној фијоци имаш 1.000 динара
а у друго признаницу на тај износ.

Кад те неко пита :
"јел' имаш хиљадарку ?"
ти не прегледаш све фијоке,
већ одеш у ону где књижиш приходе
и хоп, ево, пише имаш 1.000 динара !
"Имам !" повичеш,

а он нек се пита одакле ти то знаш ... ;)


Smešno, veoma smešno poređenje.

To poređenje pokazuje da ti nemaš pojma šta znanje jeste.
Kada otvoriš fioku s priznanicom ti nemaš znanje o novcu, već imaš znanje o
priznanici koja te ubjeđuje da je hiljadrka još uvijek u onoj drugoj ladici.


Istina o hiljadarki može biti daleko od toga. Od momenta kad si zadnji put provjerio
da li je hiljadarka u toj drugoj ladici ili ne, mogle se desiti hiljadu i jedna paralelna
mogućnost. Jedna od tih bi mogla biti da si pokraden, druga da je miš ušao
u fioku i izgrizao sve novčanice... treća da si sanjao da pored priznanice još uvijek imaš
i novac u drugoj ladici... i td...

Dakle, kad pokazuješ priznanicu u njoj nema nikakvog znanja o novcu već samo ubjeđenje
da je istina onakava kakva je na priznanici zapisana. To je primjer religijskih spisa (Biblije i dr.).
Jedino kada otvoriš fioku s novcem i pokažeš novac za koji misliš da je u njoj možeš
sa sigurnošću reći da znaš da je tamo. Inače ćorak. Tako je i sa svim znanjima. Znanja su
neposredne potvrde postojanja nečega u sada. Ona su duhovne refleksije onoga što se u
pažnji uvijek nepogrešivo ogleda sada.

...
Stoga, ni sjećanje ne možemo nazvati znanjem.
Sjećanje je sačuvani odraz nečega koje više nije.
Da bi taj u memoriji razuma sačuvani odraz imao ikakvu primjenjivu/praktičnu vrijednost u sada,
iz njega se mora izvući princip koji je primjenjiv u sličnoj situaciji.

Taj princip onda postaje znanje u sada.
 
slazem se sa vecim delom misljenja o temi. Znanje upotrebljeno u praksi siri granice saznanja.
Ako jabuka padne na zemlju, znaci da postoji sila koja je vuce - rece Njutn......kasnije, dosta kasnije preispitas ta znanja, na novim primerima i posumnjas u neke detalje i trazis nove odgovore....ili odbacis sve sto si znao.....:)
Znaci znamo jer nema argumenata koji bi se suprotstavili tom znanju...
 
Smešno, veoma smešno poređenje.

To poređenje pokazuje da ti nemaš pojma šta znanje jeste.
Kada otvoriš fioku s priznanicom ti nemaš znanje o novcu, već imaš znanje o
priznanici koja te ubjeđuje da je hiljadrka još uvijek u onoj drugoj ladici.


Istina o hiljadarki može biti daleko od toga. Od momenta kad si zadnji put provjerio
da li je hiljadarka u toj drugoj ladici ili ne, mogle se desiti hiljadu i jedna paralelna
mogućnost. Jedna od tih bi mogla biti da si pokraden, druga da je miš ušao
u fioku i izgrizao sve novčanice... treća da si sanjao da pored priznanice još uvijek imaš
i novac u drugoj ladici... i td...

Dakle, kad pokazuješ priznanicu u njoj nema nikakvog znanja o novcu već samo ubjeđenje
da je istina onakava kakva je na priznanici zapisana. To je primjer religijskih spisa (Biblije i dr.).
Jedino kada otvoriš fioku s novcem i pokažeš novac za koji misliš da je u njoj možeš
sa sigurnošću reći da znaš da je tamo. Inače ćorak. Tako je i sa svim znanjima. Znanja su
neposredne potvrde postojanja nečega u sada. Ona su duhovne refleksije onoga što se u
pažnji uvijek nepogrešivo ogleda sada.

...
Stoga, ni sjećanje ne možemo nazvati znanjem.
Sjećanje je sačuvani odraz nečega koje više nije.
Da bi taj u memoriji razuma sačuvani odraz imao ikakvu primjenjivu/praktičnu vrijednost u sada,
iz njega se mora izvući princip koji je primjenjiv u sličnoj situaciji.

Taj princip onda postaje znanje u sada.

Право да ти кажем ни мени није потпуно јасно шта сам то пре месец дана мислио ...
Знам само да сам увек искрен и потпуно уверен у логику свог излагања.

Али ево како јутрос капирам тај свој пост :

- Напишемо неки уџбеник, и прегледом утврдимо где се шта налази.
Затим одштампамо садржај те књиге.
Нећемо ваљда сваки пут проверавати дал' је свака лекција на страни која је уписана у садржају ?!

- Када уђемо у ауто и гурнувши кључ у браву стартујемо мотор,
ако ради нема потребе да проверавамо поједине елементе и склопове мотора, зар не ?

Шта ти је то "знање у сада" ?
Ја сам ето био убеђен у то што написах, па данас скоро не разумем те своје речи !

- Када омалтеришеш зид и провериш дал' је раван
да ли схваташ да он није "идеално раван" већ "довољно раван" ?!

И да се опет дохватим оне горње признанице ...

И паре су само признаница !
Оне уствари немају никакву вредност сем у тренутку замене за робу !

Појели мишеви ... хахаха, о чему ти причаш,
о каквом савршеном и апсолутном знању ти причаш ?

Па Творац је све учинио много занимљивијим ! :aha2:
 
Право да ти кажем ни мени није потпуно јасно шта сам то пре месец дана мислио ...
Знам само да сам увек искрен и потпуно уверен у логику свог излагања.

Али ево како јутрос капирам тај свој пост :

- Напишемо неки уџбеник, и прегледом утврдимо где се шта налази.
Затим одштампамо садржај те књиге.
Нећемо ваљда сваки пут проверавати дал' је свака лекција на страни која је уписана у садржају ?!

- Када уђемо у ауто и гурнувши кључ у браву стартујемо мотор,
ако ради нема потребе да проверавамо поједине елементе и склопове мотора, зар не ?

Шта ти је то "знање у сада" ?
Ја сам ето био убеђен у то што написах, па данас скоро не разумем те своје речи !

- Када омалтеришеш зид и провериш дал' је раван
да ли схваташ да он није "идеално раван" већ "довољно раван" ?!

И да се опет дохватим оне горње признанице ...

И паре су само признаница !
Оне уствари немају никакву вредност сем у тренутку замене за робу !

Појели мишеви ... хахаха, о чему ти причаш,
о каквом савршеном и апсолутном знању ти причаш ?

Па Творац је све учинио много занимљивијим ! :aha2:



Izvini ali promašaš smisao. Kada uđeš u auto i staviš ključ u bravu te startuješ te, kao što ti objasnih ne koristiš memoriju već princip.
Memorija nije znanje već sačuvani odraz nečega u nekom bivšem sada. Znanje postoji samo u sada, to ti je direktan odnos onoga što ji ispred ogledala i u njemu se ogleda. Ono što se tada ogleda u ogledalu, to je znanje. Pokušaj da se sjetiš sebe kojeg si juče i prije godinu dana vidio u ogledalu, šta će ti to pomoći sada?
Hoćeš li vidjeti da ti kosa ne stoji kako ti je to ostalo u sjećanju? Možda. A hoće li ti to pomoći da popraviš frizuru? Neće. Zašto? Zato što ne gledaš u istinu ovog momenta već ti je pažnja usmjerena u memoriju. U sada, poslije godinu dana, može biti da više i nemaš kosu, da si ćelav. Šta ćeš onda počešljati, svojue sjećanje na kosu???

Tako i novac i priznanice.
Primjer: Stavio si milion dolara u banku i dobio si priznanicu.
Sav srećan i u sigurnosti svog doma držiš priznanicu i čekaš kamatu.
Međutim, banka propadne, vlasnici nestanu, pobjegnu u inostranstvo glavom bez obzira,
a tvoj novac, ostao je samo u priznanici ... koju niko više ne priznaje....
Da li ti vidiš o čemu govorim?
Dakle, znanje je samo ona trenutna refleksija nečega u pažnji, u momentu dok je fokus pažnej usmjeren na to nešto, dakle u sada.



Шта ти је то "знање у сада" ?
Ја сам ето био убеђен у то што написах, па данас скоро не разумем те своје речи !


Evo, i ovdje pokazuješ apsurdnost svojih tvrdnji a toga uopšte nisi svjestan.
Osvijestit' ću to za tebe:



Znanje u sada ti je da ni sam ne razumeš te svoje reči koje si juče ispisao.
Zašto je 'to' znanje o nerazumijevanju jedino znanje u sada a ono drugo od juče više nije?

To je zato što je ono drugo ostalo samo kao memorija, zapis onog što si juče mislio, bio uvjeren
u njegovu istinitost i to pisao.
A pošto ni juče nisi shvatao niti danas još ne shvataš šta znanje jeste, nije čudo da i juče i danas
pokušavaš dokazati nešto što nema nikakve veze sa istinom o znanju.

A da si kojim slučajem juče pisao istinu o znanju... i danas bi, bilo kad da taj komentar pročitaš,
ponovo u sada znao isto znanje, jer istina se ne mijenja, te bi opet mogao isto to da ispišeš sada
bez potrebe da se sjetiš šta si o tome juče pisao.
 
Poslednja izmena:

Дошло ми да ти напишем
" Мислим да ти ниси нормалан !"

Али фер је и да те мало раздрмам, поучим.

Дакле, ти си само још један следбеник лоших превода немачке класичне филозофије,
или,
још један лош познавалац сопственог матерњег језика.

Видим то по неразумљивости твојих мисли,
и узалудним покушајима да звучећи као горепоменути лоши преводи,
вредиш као Хегел у оригиналу !

Савет :
Обрати ми се ( и другима ) као што би се обратио тета Кати из суседног шора,
и боље ћемо проћи.
И ти и ја !
 
Poslednja izmena:
Дошло ми да ти напишем
" Мислим да ти ниси нормалан !"



Licemjeru, već si rekao što si mislio, nego izgleda mi da si htio i nešto više da mi kažeš ali te je bilo blam.
Izgleda mi da ti ne samo da ne znaš šta znanje jeste već ne znaš niti šta je to što je 'normalno'.

Reci mi: "Da li ti sebe smatraš normalnim?"
(Glupo pitanje postavih, naravno da ti sebe smatraš oličenjem normalnog, to se iz priložeg da uvidjeti.)
 
...
Reci mi: "Da li ti sebe smatraš normalnim?"
(Glupo pitanje postavih, naravno da ti sebe smatraš oličenjem normalnog, to se iz priložeg da uvidjeti.)

Тако брате, сад те разумем !

Да ли себе сматрам нормалним ?
Да, ја себе сматрам нормалним !

Шта значи то бити нормалан ?

Прво ми дошло да ти кажем да не знам шта је то нормалан,
а онда, као и увек, појави се знање !

Нормалан је нормиран,
направљен по прихватљивим нормама људског постојања.

ЈУС, је би га !
 
Ovo je slagvort za uvod u pitanje kako i kada mozemo biti sigurni u ispravnost naseg znanja o nekim zivotnim istinama i kako ste vi sigurni u svoje znanje o cemu god?

Na pitanje: "Kako možemo biti sigurni u ispravnost nekog znanja" odgovorio sam ti u postu 11 ove teme. Međutim, naslov teme glasi: "Kako znamo da znamo"? To je malo teže pitanje, ali pokušaću i na njega da odgovorim.

Da bi znali da nešto znamo potrebno je ispuniti određene uslove. Ti uslovi su takođe sadržani u formuli postojanja "JA+7". što znači, da bi neko ili nešto moglo znati da nešto zna, ono mora prvo da postoji kao Svest i mora da raspolaže sa 7 fizičkih i psihičkih sposobnosti pomoću kojih znanje jedino može da stiče, putem opažanja, osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja. To podrazumeva da, kada Svest nešto opaža, ona je svesna, tj. ona zna da nešto opaža. Isto tako i kad oseća to što opaža, pamti ili kasnije mislii razume to što je opazila, ona je takođe svesna, tj. zna da je nešto opazila, osetila, zapamtila i razumela, kao što je i kasnije svesna kada misli o svemu tome što je opazila, osetila i zapamtila.

Naravno, Svest, pored pet svojih psihičkih sposobnosti pomoću kojih stiče znanje i pomoću kojih zna da nešto zna, ona mora da raspolaže i sa dve fizičke sposobnosti: napreznaj i kretanja i pomoću njih postane materijalna, jer to je uslov da bi mogla da ima o čemu da stiče znanje putem opažanja, osećanja i pamćenja i kasnije da to znanje koristi uz pomoć sposobnosti mišljenja i razumevanja.

Sve ovo podrazumeva da se znanje ne može steči ni o čemu drugom do o fizičkim radnjama naprezanja i kretanja, niti se ono putem mišljenja i razumevanja može koristiti za bilo šta drugo do samo za to da Svest pomoću njega uvek iznova ponavlja svoja ranije činjena i zapamćena naprezanja i kretanja. To je fizičarima odavno postalo jasno, pa zato i tvrde da sem energije i informacija ničeg drugog nema. Imajući na umu da se energija uvek manifestuje kao fizička radnja napreznajka i kretanja, a informacija uvek kao psihička radnja opažanja, osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja tog naprezanja i kretanja. Otuda i imamo situaciju da, na primer, u jajetu koke ničeg drugog nema do energija i DNk informacija o koki kao organizovanom sistemu kretanja i rada energije. Isto je i sa celim Univerzumom i sa svime od čega se Univerzum sastoji - samo energija i informacija postoji što može da se opazi i spozna i ništa drugo.

Naravno, kad kažemo da sem energije i informacije ničeg drugog nema što može da se opazi i spozna, misli se na fizičke i psihičke procese i radnje od kojih se Univerzum sastoji, jer to je jedino o čemu znanje može da se stekne. A to što i pored tog znanja fizičari još uvek nisu uspeli da objasne postojanje ni energije, ni informacije, jeste problem što ne uzimaju u obzir i Svest kao vršioca svih mogućih fizičkih i psihičkih radnji, bez koje ne bi moglo da bude ni tih radnji, ni svesnosti, tj. znanja o tim radnjama. Problem što fizičari, i ne samo fizičari, već niko, pa ni sama Svest, ne barataju sa faktorom zvani " Svest", je zato što se Svest ni na koji način ne može opaziti ni spoznati kao Svest, bez obzira što je ona jedina koja uistinu postoji i sve fizičke i psihičke radnje vrši i pomoću njih stiče znanje i sebe dovodi u stanje svesnoti. Dakle, dok se fizičke i psihičke radnje i znanja o fizičkim i psihičkim radnjama mogu iskustveno spoznavati, sama Svest je uvek nespoznatljiva. Nije ju moguće opaziti ni čulno, ni vančulno. Moguće ju je opaziti samo kada se napregne i pokrene, jer ona kao kretač je nedeljiva od svog kretanja, ali problem je što i kad se kreće, nije moguće opaziti Svest kao Svest, već samo Kretanje Svesti. A kad opažamo kretanje, to je onda energija, a ne i Svest onakva kakva ona kao Svest za sebe i u sebi jeste. Kada koristi svoje fizičke i psihičke radnje, Svest je svesna i sebe i svojih fizičkih i psihičkih radnji koje vrši, Posmatrač sa strane koji to posmatra, a to je opet neka druga Svest, to naprezanje i kretanjeSvesti opaža samo kao energijui, a ne i kao Svest. tako da na kraju treba da se pomirimo sa činjenicom da se postojanje svesti emprijski, tj. čulno i naučno, ne može dokazati i da jedini ničin na koji Svest može da zna da ona postoje, jeste da ona bude svesna same sebe i svog potojanja. Što ona uvek i uvek i uspeva, ali samo uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih radnji. I to samo u vreme kad ih vrši. Sve u smislu onog Dekartovog: "Mislim, dakle, postojim". Ili naprežem se, krećem se, oažam, osećam, pamtim, razumem, dakle, postojim.

U svakom slučaju postojanje Svesti i njeihh sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti je ravno velikom, skoro nezamislivom ČUDU. Takva je logika i Zakon postojanja, po kojem samo ono koje je živo i svesno može da postoji. I po kojem samo ono koje raspolaže sa sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti može da bude živo i svesno. Dakle, neverovatno je, skoro nemoguće da bi u beskrajnom praznom prostoru, koji je isto što i Ništa, moglo da se pojavi i postoji jedno gotovo isto takvo Ništa, ali koje nije apsolutno Ništa, jer ispunjava uslove postojanja, tj. raspolaže sa sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, pomoću kojih može iz stanja Ništa, kada se napregne i pokrene, da postane i materijalno i živo i svesno - NEŠTO.

A kad se pitamo kako je to moguće da iz Ništa nastane Nešto, mi tada uvek mislimo na pitanje POČETKA, tj. kako i kada je sve to POČELO, sve u želji da saznamo logiku da možemo sve to i da razumemo. I tada nam uvek pada na pamet pitanje UZROKA postojanja, ne samo energije i informacije, čiji je uzrok Svest, već i pitanje postojanja uzroka same Svesti?

Logika u vezi pitanja Uzroka postojanja Svesti se ponovo krije u samoj Svesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, pomoću kojih Svest uspeva da bude sama svojim i uzrokom i Posledicom, bez Početka i Kraja, na način što uvek iznova, kao koka i jaje, iz momoć Znanja (informacije) o sebi, uzrokuje sebe kao energiju, tj. kao fizičku pojavu i proces u vidu naprezanja i kretanja, da bi, zatim, uz pomoć sebe kao fizičke pojave i procesa, uzrokovala znanje o sebi kao fizičkoj pojavi u procesu, sve uz pomoć svojih psihičkih sposobnosti opažanja, psećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja sebe kao fizičke pojave i procesa.

Dakle na isti način kao što koka kao fizička pojava i proces u vidu energije uzrokuje jaje sa DNK informacijom o sebi kao energiji, tj kao fizičkoj pojavi i procesu, a zatim uz pomoć jajeta i DNk ponovo uzrokuje sebe kao koku u vidi fizičke pojave i procesa, isto tako i Univerzalna Svest večito postoji na način što se isto kao koka i jaje večito ponavlja. Tu nikakvog Početka ne može da bude jer niti jaje može da stoji na početku, ako pre njega ne postoji koka da ga snese, niti koke može da bude na početku, jako pre koke ne postoji jaje iz kojega će koka da se izleže.

Kako god se okrene, sem Svesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti (JA+7) ničega drugog nema, niti može da bude. I sva čuda, sve tajne i sva logioka potrebna za razumevanje svih svetskih čuda i tajni se krije u razumevanju logike sadržane u "JA+7", sa značenjem Univerzalnog i večitog Zakona po kojem se sve dešava i sve postoji.
 
Е па Љубо брате,
ти ко онај Босанац из вица што попије реку ракије,
па од Златне рибице тражи још једну чашицу ...

Зар си после оноликог поста морао још ту једну реченицу да додаш ?
 

Back
Top