Како унапредити школовање

Pa, možda... sad kad o tome pišete, i sama shvatam manjkavost tog sistema...
Ma, ne valja, ništa ne valja bez dr. Miroljubove teokratije!
U svakom slučaju, u konvencionalnoj školi je identitet svačijeg deteta doveden u pitanje.
To su traume za ceo život.
John Lock mi je bio najdraži po tim svim pedagoškim pitanjima za vreme studija. Ovo sve ostalo je bilo silovanje potencijala bilo kog deteta.
У теократији ти не би имала право да пишеш по форуму, него би морала да вечерас пред спавање, из поштовања, мужу опереш ноге, пре него што исто урадиш за свекра.

А идентитет детета се у школи не доводи у питање, него се, управо, развија тражећи своје место под небом и тежећи ка сопственом оригиналношћу, индивидуалношћу...
 
По мени је јако битан елемент интеракције професор-ученик. Ако ученик само слуша и чека да професор каже "Има ли питања" онда је то ужас. Наставник мора ученике укључити у лекцију динамично. Предаје, али питањима их подстиче да мисле. Да не заспе.
 
Ја сам одушевљен чињеницом да школе у Сједињеним државама имају озбиљне глумачке секције, фантастичан систем физичког васпитања и спортске тимове, готово професионални приступ хоровима...

Замислите када би код нас у Србији постојале неке годишње спортске игре, где би се школе такмичиле (барем регионално)...
Ovo bi bilo dobro da ima kod nas. Deca bi mogla da se opredele za nešto što ih zanima.
 
Ovo bi bilo dobro da ima kod nas. Deca bi mogla da se opredele za nešto što ih zanima.
То је корисно јер неко нема новца да иде на приватне тренинге. И да развију такмичарски дух. Тиме увек надмашују себе и постају бољи и бољи. То је битна лекција у животу, не стати.
 
Pa, možda... sad kad o tome pišete, i sama shvatam manjkavost tog sistema...
Ma, ne valja, ništa ne valja bez dr. Miroljubove teokratije!
U svakom slučaju, u konvencionalnoj školi je identitet svačijeg deteta doveden u pitanje.
To su traume za ceo život.
John Lock mi je bio najdraži po tim svim pedagoškim pitanjima za vreme studija. Ovo sve ostalo je bilo silovanje potencijala bilo kog deteta.
Slazem se sve, samo molim bez persiranja
 
И да развију такмичарски дух.

Takmičarski duh se pokazao kao poguban, devastirajući na mlad mozak. Loš sam u ovome, loše će biti sve, čemu to takmičenje, bolje odmah da odustanem...
U Kini se takmiče non-stop jer ih je previše, mada i oni shavataju da to takmičenje nije odraz njihovog budućeg života, čak i oni nalaze da je to negativna stvar koja ih izjeda umesto da ih unapredi. Zašto bi se Srbi među sobom takmičili kad nas je svega šaka jada?
 
То је корисно јер неко нема новца да иде на приватне тренинге. И да развију такмичарски дух. Тиме увек надмашују себе и постају бољи и бољи. То је битна лекција у животу, не стати.
Такмичарски дух може да буде пресуда у развоју идентитета, нарочито код дечака.
Ја сам, лично, тренирао Taekwondo и Jiu Jitsu... Знам тај осећај и како утиче на самопоуздање - а сви добро знамо да је самопоуздање један од битнијих предуслова за успех у животу.
Чак је код мене средња школа организовала тренинге Aikido-а (симболично нешто се плаћало, јер се професор математике професионално бавио овом вештином).
 
Takmičarski duh se pokazao kao poguban, devastirajući na mlad mozak. Loš sam u ovome, loše će biti sve, čemu to takmičenje, bolje odmah da odustanem...
U Kini se takmiče non-stop jer ih je previše, mada i oni shavataju da to takmičenje nije odraz njihovog budućeg života, čak i oni nalaze da je to negativna stvar koja ih izjeda umesto da ih unapredi. Zašto bi se Srbi među sobom takmičili kad nas je svega šaka jada?
Осим што је јако лако једноставно написати да се такмичарски дух показао као погубан, може ли се објаснити и дати конкретан пример... КАКО?!
Па у средњем веку, када је већини држава владала теократија (на коју се тако често позиваш), организовани су витешки турнири, игре, трке...

Да би човек уживао у такмичењу не мора да буде најбољи, довољно је да га усрећи учествовање.

У животу ти је све такмичење.
Када тражиш запослење, такмичиш се са конкурентима.
Сваким даном се такмичиш са самим собом, желећи да се унапредиш...
 
Осим што је јако лако једноставно написати да се такмичарски дух показао као погубан, може ли се објаснити и дати конкретан пример... КАКО?!

Mrzela sam takmičenja, uvek mi je previše vremena otišlo na to i nikad nisam uživala u nagradama, a dobijala sam ih u srpskom, engleskom i ruskom jeziku na različitim nivoima. Ovih dana imam priliku da sretnem mlada lica koja su osvojila te počasne nagrade, ali izgledaju loše.
Nikad svoje dete ne bih pustila da se igra gladijatora sa drugom decom.
Taj takmičarski duh neka Sotona sačuva za sebe, pred Bogom smo svi jednaki, i treba da naučimo kako da živimo sa talentima jedni drugih.
Primeri koje tražite su iz prve ruke, ali i iz druge. Verovali ili ne, meni su takmičenja bila najjadniji mogući način da dokažem da nešto znam premda sam dokazala.
 
Mrzela sam takmičenja, uvek mi je previše vremena otišlo na to i nikad nisam uživala u nagradama, a dobijala sam ih u srpskom, engleskom i ruskom jeziku na različitim nivoima. Ovih dana imam priliku da sretnem mlada lica koja su osvojila te počasne nagrade, ali izgledaju loše.
Nikad svoje dete ne bih pustila da se igra gladijatora sa drugom decom.
Taj takmičarski duh neka Sotona sačuva za sebe, pred Bogom smo svi jednaki, i treba da naučimo kako da živimo sa talentima jedni drugih.
Primeri koje tražite su iz prve ruke, ali i iz druge. Verovali ili ne, meni su takmičenja bila najjadniji mogući način da dokažem da nešto znam premda sam dokazala.
Ово није тема о религији... А фанатизам је јако опасна ствар.
 
Mislim da bi školstvo bilo najproduktivnije kad bi se prilagodilo individui, pojedincu, jer nemaju svi ista interesovanja, potrebe a ni pamet. Međutim, ne vidim načina na koji bi se to izvelo.
S druge strane, postoje stvari koje se ne bi trebale izbacivati iz gradiva u ma kojem smeru on otišao. Ne možeš izaći iz škole a da ne znaš da čitaš, ili da brojiš. Takve stvari.
Inače, neko gore pomenu finski sistem. S uvođenjem finskog sistema pokušalo se pre više od 15 godina. Trajalo je godinu dana, ništa nije postignuto, i ukinuto je.
 
Mislim da bi školstvo bilo najproduktivnije kad bi se prilagodilo individui, pojedincu, jer nemaju svi ista interesovanja, potrebe a ni pamet. Međutim, ne vidim načina na koji bi se to izvelo.
S druge strane, postoje stvari koje se ne bi trebale izbacivati iz gradiva u ma kojem smeru on otišao. Ne možeš izaći iz škole a da ne znaš da čitaš, ili da brojiš. Takve stvari.
Inače, neko gore pomenu finski sistem. S uvođenjem finskog sistema pokušalo se pre više od 15 godina. Trajalo je godinu dana, ništa nije postignuto, i ukinuto je.
Проблем школовања је јако комплексно питање. Прво, шта значи неопходно знање, а шта сувишно? Шта ово време тражи од младих да разумеју и знају? Како прилагодити школовање менталном склопу младих? Школа као институција почетак је изградње наше будућности. Да ли је битно зарад оцене мучити децу да памте висине планина, имена река, популацију земаља, површину?

Шта недостаје школству што треба додати, а непотребно избацити? Ево пар мојих сугестија које ми тренутно падају напамет а навео сам их и пре.

1. Измена музичког васпитања - Предмет не треба бити усмерен само на класичну музику и композидоре од пре 100-200 година, већ на нове жанрове музике. Увести кога интересује музичку секцију где би се окупљали заљубљеници у музику и у међусобној сарадњи научили више.
2. Измена физичког васпитања. - Предмет има супер физичке тренинге, то није спорно. Оно што јесте мана је што недостају такмичења у фудбалу / кошарци, можда и у стоном тенису (ако неко хоће)
3. Озбиљан рад на учењу како функционише друштво око нас. Новац, здравствени систем, социјално, судство. Обавезно је да знају битна права како би могли да се позивају на иста.
4. Више праксе, мање теорије. Теорија је кључ за почетак, али без праксе, теорија се заборавља. Пракса је далеко динамичнија и лепша за ученике да истражују и да се интересују.
5. Динамика наставник-ученик. Интересовање да се наставник усресреди на активну комуникацију, а не на предавање лекције, обичан монолог од 45 минута.
6. Подстицај да се ученици далеко пре спремања за матурски испит опредељују за оно шта воле. Да се ради на њиховом сазревању, а не на пуњењу информацијама.
 
Проблем школовања је јако комплексно питање. Прво, шта значи неопходно знање, а шта сувишно? Шта ово време тражи од младих да разумеју и знају? Како прилагодити школовање менталном склопу младих? Школа као институција почетак је изградње наше будућности. Да ли је битно зарад оцене мучити децу да памте висине планина, имена река, популацију земаља, површину?

Шта недостаје школству што треба додати, а непотребно избацити? Ево пар мојих сугестија које ми тренутно падају напамет а навео сам их и пре.

1. Измена музичког васпитања - Предмет не треба бити усмерен само на класичну музику и композидоре од пре 100-200 година, већ на нове жанрове музике. Увести кога интересује музичку секцију где би се окупљали заљубљеници у музику и у међусобној сарадњи научили више.
2. Измена физичког васпитања. - Предмет има супер физичке тренинге, то није спорно. Оно што јесте мана је што недостају такмичења у фудбалу / кошарци, можда и у стоном тенису (ако неко хоће)
3. Озбиљан рад на учењу како функционише друштво око нас. Новац, здравствени систем, социјално, судство. Обавезно је да знају битна права како би могли да се позивају на иста.
4. Више праксе, мање теорије. Теорија је кључ за почетак, али без праксе, теорија се заборавља. Пракса је далеко динамичнија и лепша за ученике да истражују и да се интересују.
5. Динамика наставник-ученик. Интересовање да се наставник усресреди на активну комуникацију, а не на предавање лекције, обичан монолог од 45 минута.
6. Подстицај да се ученици далеко пре спремања за матурски испит опредељују за оно шта воле. Да се ради на њиховом сазревању, а не на пуњењу информацијама.
Kao što sam napisala, ne mislim da je mudro sve trpati u isti obrazac, jer to školstvo već ionako čini. Pitao si šta je osnovno obrazovanje, ja sam pomenula samo nešto od toga, kao što je pismenost. Postojao je eksperiment od pre i mog rođenja, Samerhil, u kojem je deci bilo dozvoljeno da se bave čime god im padne na um, i nije bilo dozvoljeno da ih se - bez njihovog odobrenja - uči ma čemu. Eksperiment je neslavno propao, jer je izrodio decu koja su postala puinoletna a nisu znala da čitaju i pišu - osnovne veštine koje prosto moraš znati u životu. Navodim samo jedan od razloga zašto je Samerhil propao, zbogradi teme. I pominjem ga samo zato što su ljudi već pokušavali da učine radikalne promene obrazovanja, to nije izmišljanje tople vode. Decenijama najmanje se o tome razmišlja.

Kad sam rekla da nije mudro sve trpati u isti obrazac - što ti, izvini, čini mi se radiš - mislila sam reći (ponavljam se) kako nismo svi isto nasađeni. Naprimer, ja da se vratim u školu, i da mi se omogući da biram, uzela bih jedno 50 časova istorije nedeljno, i drage volje naučila sve kineske reke i planinske vrhove. Štaviše, htela bih da znam što više mogu o klasičnoj muzici.

S druge strane, fizičkom vaspitanju ne bih prisustvovala uopšte, pogotovo ne ako bi uključivalo kakve grupne sportove. Insistirala bih na alternativi, samostalnim vežbama ili štaznam, čak i jogi. Ako to ne bi bilo moguće, uopšte ne bih pohađala te časove.

Ne bih se uopšte zamajavala fizikom i hemijom i matematikom, osim u najosnovnijim crtama: pomenuo si funkcionisanje poreskog sistema. Da bi se uopšte upustio u to, teško da je dovoljno da naučiš brojati do deset - to iziskuje malo više truda.(To je odgovor na pitanje šta podrazumevam pod osnovom. Osnova nije tek puko brojanje na prste.) To je nešto (porezi) što bi htela da naučim, ali ne bi mi palo na pamet da učim izvlačenje neznam kojeg korena iz neznam kojeg broja. To bi ostavila onima koje zanimaju te stvari i pronalaze se u životu u prirodnim naukama - u kojima se ja ne pronalazim.

Slažem se da bi bilo potrebno više prakse nego teorije, jer čak i stvari koje su na prvi pogled čista teroija, zahtevaju praksu. Što me dovodi do: dinamike nastavnik učenik. Bolja (aktivnija) komunikacija izumeđu nastavnika i učenika mogla bi se postići jedino smanjenjem broja učenika u odeljenju, dok bi se najbolji rezultati postigli posvećenošću nastavnika samo jednom učeniku. To što i sam verovatno uviđaš koliko je to teško ili nemoguće izvodljivo, nema veze s ovom pričom. Mislim, nismo se sastali ovde da iznalazimo funkcionalna rešenja, niti nam je to u moći.

I, naravno, podsticaj učenika da se opredele za ono što vole (što im leži, što ih zanima, u čemu su dobri). Time se vraćam na početak svoje priče: NE obrasci. Jer ne volimo svi iste stvari, i naprimer ideja koju si ti izneo mene uopšte ne bi zanimala tokom školovanja. Štaviše, mislim da bih je mrzela, isto koliko bi ti, sigurna sam, mrzeo moju. Ali upravo se o tome i radi - nismo svi isti, nemamo ista interesovanja, volju, upornost. Napredovanje u životu kasnije ne mora biti šablonizovano, jer postoje ljudi koji su posvetili žvote stvarima koje se tebi i li meni lično ne dopadaju, pa su svejedno uspeli u životu. Ali i tu se moraju svladati najosnovnije stvari. Ići dalje od osnova, trebalo bi biti svačiji lični izbor, ne obaveza.

p.s. napominjem da sam pisala isključivo o onome što bih ja htela u školi učiti i čime se u školi baviti. Što, opet kažem, isključuje obrasce jednake za sve.
 
Kao što sam napisala, ne mislim da je mudro sve trpati u isti obrazac, jer to školstvo već ionako čini. Pitao si šta je osnovno obrazovanje, ja sam pomenula samo nešto od toga, kao što je pismenost. Postojao je eksperiment od pre i mog rođenja, Samerhil, u kojem je deci bilo dozvoljeno da se bave čime god im padne na um, i nije bilo dozvoljeno da ih se - bez njihovog odobrenja - uči ma čemu. Eksperiment je neslavno propao, jer je izrodio decu koja su postala puinoletna a nisu znala da čitaju i pišu - osnovne veštine koje prosto moraš znati u životu. Navodim samo jedan od razloga zašto je Samerhil propao, zbogradi teme. I pominjem ga samo zato što su ljudi već pokušavali da učine radikalne promene obrazovanja, to nije izmišljanje tople vode. Decenijama najmanje se o tome razmišlja.

Kad sam rekla da nije mudro sve trpati u isti obrazac - što ti, izvini, čini mi se radiš - mislila sam reći (ponavljam se) kako nismo svi isto nasađeni. Naprimer, ja da se vratim u školu, i da mi se omogući da biram, uzela bih jedno 50 časova istorije nedeljno, i drage volje naučila sve kineske reke i planinske vrhove. Štaviše, htela bih da znam što više mogu o klasičnoj muzici.

S druge strane, fizičkom vaspitanju ne bih prisustvovala uopšte, pogotovo ne ako bi uključivalo kakve grupne sportove. Insistirala bih na alternativi, samostalnim vežbama ili štaznam, čak i jogi. Ako to ne bi bilo moguće, uopšte ne bih pohađala te časove.

Ne bih se uopšte zamajavala fizikom i hemijom i matematikom, osim u najosnovnijim crtama: pomenuo si funkcionisanje poreskog sistema. Da bi se uopšte upustio u to, teško da je dovoljno da naučiš brojati do deset - to iziskuje malo više truda.(To je odgovor na pitanje šta podrazumevam pod osnovom. Osnova nije tek puko brojanje na prste.) To je nešto (porezi) što bi htela da naučim, ali ne bi mi palo na pamet da učim izvlačenje neznam kojeg korena iz neznam kojeg broja. To bi ostavila onima koje zanimaju te stvari i pronalaze se u životu u prirodnim naukama - u kojima se ja ne pronalazim.

Slažem se da bi bilo potrebno više prakse nego teorije, jer čak i stvari koje su na prvi pogled čista teroija, zahtevaju praksu. Što me dovodi do: dinamike nastavnik učenik. Bolja (aktivnija) komunikacija izumeđu nastavnika i učenika mogla bi se postići jedino smanjenjem broja učenika u odeljenju, dok bi se najbolji rezultati postigli posvećenošću nastavnika samo jednom učeniku. To što i sam verovatno uviđaš koliko je to teško ili nemoguće izvodljivo, nema veze s ovom pričom. Mislim, nismo se sastali ovde da iznalazimo funkcionalna rešenja, niti nam je to u moći.

I, naravno, podsticaj učenika da se opredele za ono što vole (što im leži, što ih zanima, u čemu su dobri). Time se vraćam na početak svoje priče: NE obrasci. Jer ne volimo svi iste stvari, i naprimer ideja koju si ti izneo mene uopšte ne bi zanimala tokom školovanja. Štaviše, mislim da bih je mrzela, isto koliko bi ti, sigurna sam, mrzeo moju. Ali upravo se o tome i radi - nismo svi isti, nemamo ista interesovanja, volju, upornost. Napredovanje u životu kasnije ne mora biti šablonizovano, jer postoje ljudi koji su posvetili žvote stvarima koje se tebi i li meni lično ne dopadaju, pa su svejedno uspeli u životu. Ali i tu se moraju svladati najosnovnije stvari. Ići dalje od osnova, trebalo bi biti svačiji lični izbor, ne obaveza.

p.s. napominjem da sam pisala isključivo o onome što bih ja htela u školi učiti i čime se u školi baviti. Što, opet kažem, isključuje obrasce jednake za sve.
Све што треба учинити да учиш оно што волиш више од осталих ствари јесте да постоји скала где бираш тежину предмета (интресовања) и сходно томе ћеш имати наставу. Ако си фан фан историје, ставиш 10 као интересовање и посвети се максимална пажња томе током твог школовања. Односно за све где си ставила високу бројку на скали.

Да ли је то солуција за проблем о којем говориш?
 
Све што треба учинити да учиш оно што волиш више од осталих ствари јесте да постоји скала где бираш тежину предмета (интресовања) и сходно томе ћеш имати наставу. Ако си фан фан историје, ставиш 10 као интересовање и посвети се максимална пажња томе током твог школовања. Односно за све где си ставила високу бројку на скали.

Да ли је то солуција за проблем о којем говориш?
To mi deluje kao skroz dobra ideja. I ne samo meni kao meni, mislim da bi tako nešto bila dobra solucija inače.
 
Математика и физика, па ни већи део онога што се учи током тих часова, ти можда неће требати у већини животних ситуација, али су неопходни јер све оно што се учи утиче на стимулацију, развој мозга - да се тако изразим, отвара неке нова хоризонте и начине размишљања.

Информатика, односно, алгоритми, методи писања програма нису применљиви искључиво за рачунаром, него и у организацији и спровођењу неких замисли у делу у свакодневном животу.
i
У теократији ти не би имала право да пишеш по форуму, него би морала да вечерас пред спавање, из поштовања, мужу опереш ноге, пре него што исто урадиш за свекра.

А идентитет детета се у школи не доводи у питање, него се, управо, развија тражећи своје место под небом и тежећи ка сопственом оригиналношћу, индивидуалношћу...
razvija se moj *****. svako dete je sretnije u vrticu nego u skoli. a u vrticu isto ucis slova brojeve. Da skole valjaju ne bi niko bezao sa casova.
 
i

razvija se moj *****. svako dete je sretnije u vrticu nego u skoli. a u vrticu isto ucis slova brojeve. Da skole valjaju ne bi niko bezao sa casova.
Ово што си на завршетку рекао је невероватан нонсенс... исто као када би неко написао "да живот ваља, ваљда нико не би никада извршио самоубиство", па из тога извукао да сви треба да се самоубијемо.
 
Ово што си на завршетку рекао је невероватан нонсенс... исто као када би неко написао "да живот ваља, ваљда нико не би никада извршио самоубиство", па из тога извукао да сви треба да се самоубијемо.
da to je kraj, ali postoji pocetak. Rekao sam da deca u vrticu isto uce slova brojeve i to kroz igru i ne mozes ih oterati kuci, dok kad krenu u skolu ne mozes ih naterati u skolu gde isto treba da uce. Ocigledno taj pristup ucenju u vrticu je privlacan deci, dok ispiranje mozga koje pocinje jos od osnovne skole nije.
 
da to je kraj, ali postoji pocetak. Rekao sam da deca u vrticu isto uce slova brojeve i to kroz igru i ne mozes ih oterati kuci, dok kad krenu u skolu ne mozes ih naterati u skolu gde isto treba da uce. Ocigledno taj pristup ucenju u vrticu je privlacan deci, dok ispiranje mozga koje pocinje jos od osnovne skole nije.
Па, добро... не може баш цео живот да се учи кроз игру, али заиста би наше школе могле да уведу по који час недељно у којима се хемија учи из експеримената, физика из јасних приказа деловања сила, историја кроз документарни филм...
Али, неке ствари заиста морају да буду сува материја, јер ни мишиће не добијаш подижући играчке, него тегове - исти принцип важи за развитак хардвера мозга.
 
Па, добро... не може баш цео живот да се учи кроз игру, али заиста би наше школе могле да уведу по који час недељно у којима се хемија учи из експеримената, физика из јасних приказа деловања сила, историја кроз документарни филм...
Али, неке ствари заиста морају да буду сува материја, јер ни мишиће не добијаш подижући играчке, него тегове - исти принцип важи за развитак хардвера мозга.
sta mora da bude suva materija. da ucis nebuloze koje zaboravis cim se zavrsi test. da hardver mozga se razvija i kad popravljas auto, ves masinu, kad kuvas rucak. nesto nisam primetio preteranu genijalnost likova koji provede i po 20godina u skoli.
 
sta mora da bude suva materija. da ucis nebuloze koje zaboravis cim se zavrsi test. da hardver mozga se razvija i kad popravljas auto, ves masinu, kad kuvas rucak. nesto nisam primetio preteranu genijalnost likova koji provede i po 20godina u skoli.
И ауто да би човек поправљао, мора добро да га изучи. ;)
А историју не можеш да учиш тако што ћеш на часу да склапаш коцкице... као ни географију... као ни биологију...
А познавање неких ствари је део културе сваке личности - онај што жели да му се хоризонти имају што краћи домет, па... нека се тако и понаша. :)
 

Back
Top