Проблем школовања је јако комплексно питање. Прво, шта значи неопходно знање, а шта сувишно? Шта ово време тражи од младих да разумеју и знају? Како прилагодити школовање менталном склопу младих? Школа као институција почетак је изградње наше будућности. Да ли је битно зарад оцене мучити децу да памте висине планина, имена река, популацију земаља, површину?
Шта недостаје школству што треба додати, а непотребно избацити? Ево пар мојих сугестија које ми тренутно падају напамет а навео сам их и пре.
1. Измена музичког васпитања - Предмет не треба бити усмерен само на класичну музику и композидоре од пре 100-200 година, већ на нове жанрове музике. Увести кога интересује музичку секцију где би се окупљали заљубљеници у музику и у међусобној сарадњи научили више.
2. Измена физичког васпитања. - Предмет има супер физичке тренинге, то није спорно. Оно што јесте мана је што недостају такмичења у фудбалу / кошарци, можда и у стоном тенису (ако неко хоће)
3. Озбиљан рад на учењу како функционише друштво око нас. Новац, здравствени систем, социјално, судство. Обавезно је да знају битна права како би могли да се позивају на иста.
4. Више праксе, мање теорије. Теорија је кључ за почетак, али без праксе, теорија се заборавља. Пракса је далеко динамичнија и лепша за ученике да истражују и да се интересују.
5. Динамика наставник-ученик. Интересовање да се наставник усресреди на активну комуникацију, а не на предавање лекције, обичан монолог од 45 минута.
6. Подстицај да се ученици далеко пре спремања за матурски испит опредељују за оно шта воле. Да се ради на њиховом сазревању, а не на пуњењу информацијама.
Kao što sam napisala, ne mislim da je mudro sve trpati u isti obrazac, jer to školstvo već ionako čini. Pitao si šta je osnovno obrazovanje, ja sam pomenula samo nešto od toga, kao što je pismenost. Postojao je eksperiment od pre i mog rođenja, Samerhil, u kojem je deci bilo dozvoljeno da se bave čime god im padne na um, i nije bilo dozvoljeno da ih se - bez njihovog odobrenja - uči ma čemu. Eksperiment je neslavno propao, jer je izrodio decu koja su postala puinoletna a nisu znala da čitaju i pišu - osnovne veštine koje prosto moraš znati u životu. Navodim samo jedan od razloga zašto je Samerhil propao, zbogradi teme. I pominjem ga samo zato što su ljudi već pokušavali da učine radikalne promene obrazovanja, to nije izmišljanje tople vode. Decenijama najmanje se o tome razmišlja.
Kad sam rekla da nije mudro sve trpati u isti obrazac - što ti, izvini, čini mi se radiš - mislila sam reći (ponavljam se) kako nismo svi isto nasađeni. Naprimer, ja da se vratim u školu, i da mi se omogući da biram, uzela bih jedno 50 časova istorije nedeljno, i drage volje naučila sve kineske reke i planinske vrhove. Štaviše, htela bih da znam što više mogu o klasičnoj muzici.
S druge strane, fizičkom vaspitanju ne bih prisustvovala uopšte, pogotovo ne ako bi uključivalo kakve grupne sportove. Insistirala bih na alternativi, samostalnim vežbama ili štaznam, čak i jogi. Ako to ne bi bilo moguće, uopšte ne bih pohađala te časove.
Ne bih se uopšte zamajavala fizikom i hemijom i matematikom, osim u najosnovnijim crtama: pomenuo si funkcionisanje poreskog sistema. Da bi se uopšte upustio u to, teško da je dovoljno da naučiš brojati do deset - to iziskuje malo više truda.(To je odgovor na pitanje šta podrazumevam pod osnovom. Osnova nije tek puko brojanje na prste.) To je nešto (porezi) što bi htela da naučim, ali ne bi mi palo na pamet da učim izvlačenje neznam kojeg korena iz neznam kojeg broja. To bi ostavila onima koje zanimaju te stvari i pronalaze se u životu u prirodnim naukama - u kojima se ja ne pronalazim.
Slažem se da bi bilo potrebno više prakse nego teorije, jer čak i stvari koje su na prvi pogled čista teroija, zahtevaju praksu. Što me dovodi do: dinamike nastavnik učenik. Bolja (aktivnija) komunikacija izumeđu nastavnika i učenika mogla bi se postići jedino smanjenjem broja učenika u odeljenju, dok bi se najbolji rezultati postigli posvećenošću nastavnika samo jednom učeniku. To što i sam verovatno uviđaš koliko je to teško ili nemoguće izvodljivo, nema veze s ovom pričom. Mislim, nismo se sastali ovde da iznalazimo funkcionalna rešenja, niti nam je to u moći.
I, naravno, podsticaj učenika da se opredele za ono što vole (što im leži, što ih zanima, u čemu su dobri). Time se vraćam na početak svoje priče: NE obrasci. Jer ne volimo svi iste stvari, i naprimer ideja koju si ti izneo mene uopšte ne bi zanimala tokom školovanja. Štaviše, mislim da bih je mrzela, isto koliko bi ti, sigurna sam, mrzeo moju. Ali upravo se o tome i radi - nismo svi isti, nemamo ista interesovanja, volju, upornost. Napredovanje u životu kasnije ne mora biti šablonizovano, jer postoje ljudi koji su posvetili žvote stvarima koje se tebi i li meni lično ne dopadaju, pa su svejedno uspeli u životu. Ali i tu se moraju svladati najosnovnije stvari. Ići dalje od osnova, trebalo bi biti svačiji lični izbor, ne obaveza.
p.s. napominjem da sam pisala isključivo o onome što bih ja htela u školi učiti i čime se u školi baviti. Što, opet kažem, isključuje obrasce jednake za sve.