historija izbliza!
10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. “Ne”, rekoh, "”zvao si me samo jedanput”. “Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti.” U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. “Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu.”
Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?
Tuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.
Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).
Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.
Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.
Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.
Zvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.
Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.
Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.
Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.
U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
• 13. IV. 1991.
Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.
Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.
Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.
Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.
.
10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. “Ne”, rekoh, "”zvao si me samo jedanput”. “Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti.” U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. “Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu.”
Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?
Tuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.
Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).
Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.
Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.
Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.
Zvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.
Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.
Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.
Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.
U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
• 13. IV. 1991.
Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.
Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.
Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.
Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.
.
