Beograd je, iz samo njemu znanog razloga, vanjskopolitički samouvjeren pa se odlučio za ekvilibristiku između Rusije i Zapada. U novom vremenu i novom političkom kontekstu primjena Titovog poučka predstavlja opasan avanturizam. Diplomatsko ekvilibriranje kazuje da je Beograd dugoročno nezainteresiran za stabilizaciju unutrašnjih političkih i ekonomskih prilika i da namjerava ulagati vrijeme, energiju i sredstva u ambiciju da postane vanjskopolitički faktor – nauštrb životnih interesa građana Srbije. Opsesija (nacionalističkom) vanjskom politikom i teritorijalnom ekspanzijom fatalno je usporila modernizaciju i demokratizaciju srbijanskog društva još u devetnaestom stoljeću. Ambicija Srbije da bude ruski klijent na Balkanu, kao otok okružen članicama NATO-pakta i Evropske Unije, dugoročno je samoubilačka. Jačanje ruskog faktora u globalnim razmjerima će – suprotno od očekivanja nacionalističkih diplomatskih eksperata u Beogradu – samo pogoršati poziciju Srbije jer bi Kremlj, u zanosu svoje obnovljene moći, Srbiju mogao gurnuti u sukobe sa susjedima i Zapadom. Istovremeno, Srbija je nedovoljno jaka da bi se okoristila bilo kakvim sukobom Rusije i Zapada.
Rusku unutrašnju politiku odlikuju nepojmljive iracionalnosti, ali njena vanjska politika tradicionalno je perfidna i pragmatična, nezavisno od toga da li Moskva nastupa s pozicije snage ili slabosti. Čak ni komunistička doktrina Sovjetskog Saveza nije dovela u pitanje taj pragmatizam. Štoviše, komunistička doktrina bila je samo propagandno sredstvo u službi ruske imperijalne politike, kao što su to, u ovim ili onim historijskim razdobljima, bili pravoslavlje, panslavizam ili antiamerikanizam. Sâm Staljin oprezno je izbjegavao prevelike rizike. Kasnije, u nuklearno doba, Mutual Assured Destruction unio je dodatnu dimenziju (i odgovornost) u pragmatizam Kremlja.
Srpske nacionalističke nade oslanjaju se isključivo na postojanje svakojakih nacionalističkih, fašističkih, klerikalnih i boljševičkih pokreta u Rusiji i njihovih istomišljenika u ogromnom vojnom i sigurnosno-obavještajnom aparatu Ruske Federacije. Ipak, vjerojatno je da živopisna politička scena Rusije nikada neće dovesti u pitanje pragmatizam njene vanjske politike. Mentalitet imperijalne diplomacije drugačiji je od zajebaćemo-ih-već-nekako mentaliteta diplomata malih zemalja naviklih na čekanje u predsoblju i – kako bi rekao Nikola Pašić – ujdurmisanje. Moskva će, ukoliko tako procijeni, vješto iskoristiti, ili neće iskoristiti srpsku spremnost na savezništvo i pri tom će biti i slatkorječiva i nemilosrdna i bezobzirna.
Konačno, što Srbija može ponuditi Rusiji osim nacionalističkog kiča i one nesretne djece koja odlaze na izlete u tajgu da bi se igrala oružjem? "Prisustvo na Balkanu"? Ako takvo što ikad bude poželjela (u onom obliku kako to zamišljaju srpski nacionalisti), Rusija će ga dogovoriti sa Zapadom, ako to Zapad bude htio, a da se pri tom ni Zapad ni Rusija neće obazirati na stav Srbije. Ako je Zapad ne želi na Balkanu, Rusija bi trebala riskirati sukob sa Zapadom da bi bila "prisutna" što je najmanje vjerojatno i još manje ovisno o željama srpskih nacionalista. Konačno, što je uopće "rusko prisustvo na Balkanu"? Kontrolni paket dionica u naftnoj industriji? Silosi za interkontinentalne rakete? Kozačke divizije? Je li uopće izvedivo "rusko vojno prisustvo na Balkanu" kada je Srbija potpuno okružena članicama Sjevernoatlantskog pakta, ili o tom paktu ovisnim zemljama? Kojim putem bi došle kozačke divizije? A ako bi na volšebni način i došle, koja bi bila strateška vrijednost njihovog pristanka da se zateknu opkoljene u Srbiji? Što bi radile? Marširale na Prištinu i Dardanele? I to tako tiho i pažljivo da pri tom ne izbije Treći svjetski rat? Ili je Treći svjetski rat baš zgodna i poželjna prilika, gužva koju bi Srbija mogla mudro iskoristiti da zauzme Kosovo i Republiku Srpsku? Možda je "rusko prisustvo" u Srbiji samo oblik "zapadnog odsustva" iz Srbije čime se stvara breša na južnom krilu NATO-pakta i drži ga se podalje od strateški prvorazredno važne Moravske doline?
Šalu na stranu, srbijansko poigravanje s ekvidistancom, nesvrstavanjem i Titovim poučkom ima i ozbiljne konzekvence. Nepriznavanje Kosova i namigivanje Republici Srpskoj su očito načelne konstante beogradske politike, a igranjem ruskog ruleta Moskvi se šalje poruka da se računa na njenu podršku u eventualnoj podjeli Bosne i Hercegovine i Kosova, kao što se Zapadu šalje poruka da ga se ne shvaća ozbiljno.
Dok se god Beogradsvečano i iskreno ne opredijeli za dobrosusjedske odnose s Kosovom i Bosnom i Hercegovinom, ostavljat će prostor za zaključak da su podjela Kosova i Bosne i Hercegovine njegov dugoročni strateški cilj. Podjednako je užasna mogućnost da katastrofalnih implikacija takve politike Srbija nije svjesna, kao i mogućnost da Srbija priželjkuje te, katastrofalne implikacije.
Koji su preduvjeti za realizaciju tog, više ili manje prikrivenog, dugoročnog strateškog cilja?
Povlačenje Evropske Unije i Sjedinjenih Država s Balkana i njihov odustanak od daytonskih ugovora, načela multikulturalizma i nadzora nad razvojem demokracije.
Slom Helsinškog sporazuma iz 1975. o nepovredivosti evropskih granica.
Duboka kriza u Evropskoj Uniji, a možda i njezin raspad.
Obnova Monroeove doktrine i povlačenje Sjedinjenih Država na zapadnu hemisferu.
Takav mračan razvoj događaja bio bi nemoguć bez teške i opasne vojne, političke i ekonomske krize svjetskih razmjera, uključujući i oružane sukobe. Obzirom da je takav razvoj događaja prilično nevjerojatan, to znači da srpski nacionalizam zasniva svoju strategiju na priželjkivanju nečega što je istovremeno i užasno i nemoguće.
Koje bi bile posljedice diobe Kosova i Bosne i Hercegovine?
Došlo bi do renesanse hrvatskog nacionalizma koji bi učestvovao, ili poželio učestvovati, u podjeli plijena. Ako bi se Hrvatska i Srbija i uspjele sporazumjeti o podjeli Bosne i Hercegovine, njihov oružani sukob bio bi svejedno vjerojatan.
Bošnjački nacionalizam bi u očaju potražio oslonac u islamskom fundamentalizmu, a možda i terorizmu, i borio bi se za Bosnu i Hercegovinu, ili barem umanjeni bošnjački teritorij na život i smrt.
Kosovo ne bi ostalo mirno.
Treba li spomenuti nove etničke progone, egzoduse i uopće sve strahote koje su se dogodile koliko jučer?
Dok god Srbija ne prizna Kosovo i njegov teritorijalni integritet i dok god nedvosmisleno i s prezirom ne osudi neodgovorne izjave i namjere nacionalista u Republici Srpskoj, dovodi se u situaciju u kojoj se nepriznavanje Kosova i koketiranje s Banja Lukom može u krajnjoj konsekvenci logički tumačiti samo kao priželjkivanje apokalipse.
S kojom drskošću se netko uopće usuđuje priželjkivati opasnu međunarodnu krizu samo zato da bi zaokružio zamišljeni etnički teritorij i blesavo se narugao međunarodnom poretku i njegovoj pragmi i etici podjednako? S kojom glupošću se netko nada da bi se revizija daytonskih ugovora i kosovske nezavisnosti mogla provesti glatko i uz suglasnost svih zainteresiranih faktora?
Ako srbijanska politika nije svjesna da implicitno zagovara reviziju granica u Jugoistočnoj Evropi i ako nije svjesna da bi preduvjeti i posljedice te revizije bili zastrašujuće tragični, znači da pati od kroničnog pomanjkanja inteligencije ili akutne infantilnosti.
Ako svjesno odbija da se s iskrenim gnušanjem odrekne politike koja se na bilo koji način može tumačiti kao pretenzija na dijelove Bosne ili Kosova, tada je dužna biti svjesna da time zaziva raspad međunarodnog poretka i priželjkuje opasnu krizu evropske civilizacije: Fiat Serbia – pereat mundus.
U oba slučaja srbijanska vanjska politika zaslužuje korjenitu i hitnu reviziju. To nije samo pragmatski imperativ, nego i pitanje moralnog legitimiteta. Dakako, srpski nacionalisti će reći da je nezavisnost Kosova presedan protivan međunarodnom pravu, pa i samoj helsinškoj dogmi. Možda. Ali kada srpski nacionalizam insistira na normativističkom tumačenju međunarodnog prava on čini freudovsku omašku u pokušaju da pobjegne od uzroka kosovske nezavisnosti i njenih korijena koji sežu u godinu 1912. Ako je za srpsko prisustvo na Kosovu i bilo nade ona je nestala onog trenutka kada je osamdesetih godina obnovljena nacionalistička kritika one slavne knjige Dimitrija Tucovića.
Sve i kada bi se "vratila" na Kosovo – a posebno ako bi se "vratila"! – Srbija bi se na licu mjesta suočila sa suštinom kosovskog problema, a to su srpsko-albanski odnosi ili, preciznije, patološka albanofobija srpskih nacionalista.
Jasno, nisu bitni ni država Srbija, ni njene granice, ni međunarodno pravo nego, kao i uvijek, ljudski životi. Dok god postoji i najmanja mogućnost da revizija granica na jugoslavenskom prostoru izazove poremećaj u nečijoj sudbini i dok god politika revizije pristaje na takav rizik ona koketira sa zločinom.
Građani Srbije imaju pravo na nadu da će se politika njihove zemlje staviti u službu zaštite njihovih prava, sloboda i blagostanja. Diplomacija je tek jedna od mnogih javnih i upravnih službi čija je svrha briga za građansku udobnost. Srbijanskoj vanjskoj politici ostaje da se konačno porodi iz tame svoje mitološke utrobe, ugleda stvarnost i pojmi da se odgovor na pitanje o budućnosti Srbije nalazi u dobrim odnosima sa Sarajevom i Prištinom, a ne dalekom Moskvom. Začudo, dotad će jamac pristojnog ponašanja Srbije biti ta ista Moskva. Možda je Putin gay ikona za srpske nacionaliste dok neustrašivo upravlja brzim automobilima, ali oni zaboravljaju da je njegovu najnoviju igračku proizveo Renault. Što više uživa u sebi i u brzini – a uživa – Vladimir Vladimirovič pragmatično poima da razmjena zapadnih igračaka i sibirskog plina vrijedi više od iluzija jedne daleke udavače koja u miraz nudi Leposavić i Trebinje.
Peščanik.net, 15.11.2010