Pumpaj Pumpanović Pumpanov
Stara legenda
- Poruka
- 98.089
U najnovije vreme, svedoci smo značajnih političkih procesa koji ukazuju da Vučić sve više i više gubi podršku struktura na Zapadu. Suština iza toga je usporavanje u svojim obećanjima koje su od 2005. godine još dok je bili u radikalima, zapadnim silama pružali Vučić, Nikolić i Stefanović. Bivši SRS-ovci su obećavali Zapadu da će ekspresno pohapsiti i isporučiti sve haške optuženike i završiti stvari oko kosovskog pitanja. Jedno vreme, u prvom redu sklapanjem Briselskog sporazuma 2013. godine, posebno tako ekspresnom brzinom, postojali su izgledi da nova vlast sa reformisanim radikalima, sada naprednjacima, na čelu, im velike izglede da će to dovršiti. Zapad je kroz godine tolerisao novi režim u Beogradu, u prvom redu kroz propuštanje kroz prste sve što se dešava u zemlji, odnosno, u suštini, proces đukanovićizacije Republike Srbije primenom taktika i metoda Demokratske partije socijalista Crne Gore, dok Srbija sve više i više tone dublje u autoritarni oblik vlasti sa jednopartijskim gotovo pa institucionalno kriminalnim i koruptivnim režimom, te kultom ličnosti koji je skoro bez parca u regionu, te odište izvesnim oživljavanjem nekih praksi iz vremena Josipa Broza Tita.
Bilo je jasno da je Zapadu bio potreban legitimni parlament, zbog čega su se i najoštrije suprotstavljali idejama bojkota doskorašnjih parlamentarnih izbora. Međutim, stvari u tom smeru počinju da se menjaju. Nešto što je do sada bio samo potencijal za vršenje pritiska na Vučića (da je Freedom House objektivan, davno bi on spustio Srbiju u rang poluslobodnih zemalja, a ne tek sada, kada politički odgovara Vašingtonu radi vršenj pritiska) sada se polako, sve više i više, pretvara u sve jasnije savezništvo određenih struktura Zapada, koji na neki način razmišljaju o novim kolonijalnim upravnicima, da se tako izrazim. U tom smeru treba shvatiti i jačanje odnosno razvoj „Šolakovih medija“ kako voli naš predsednik da kaže; N1, NOVA S, a uskoro i NewsMax Adria kao zasebni televizijski kanal. U istom svetlu treba shvatiti i naglo omekšavanje opozicije prema Zapadu: nestao je tranzicioni period umekšalog Đilasa koji je trajao 2018-2020 i sada imamo Đilasa koji najoštrije osuđuje Srbiju zbog politike prema Kini, vezano za zlostavljanje muslimanskih Ujgura na zapadu te zemlje, kao i izjave i politiku tzv. Udružene opozicije Srbije po pitanju vakcina. Može se videti i nešto drugačija politika u izjavama Vuka Jeremića, koja je uperena ka otopljavanju odnosa sa Zapadom. Sada je ujedno i jasnije zbog čega su tačno Dveri ispale iz te kombinacije, koja ujedinjuje celokupnu preostalu opoziciju koja je bojkotovala ove sad izbore. Za razliku od onog odlaska u Brisel, sada su određene veze ostvarene, a srpska opozicija se prodaje da bude zamena za Vučića.
U tom smeru treba shvatiti i organizaciono jačanje. Danas opozicija (odnosno ovaj deo okupljen u UOS) ima čak sopstvenu posmatračku agenciju, pod njenom vrlo jasnom kontrolom (CRTA). U bližoj budućnosti to će biti propraćeno većim angažovanjem zapadnjačkih agencija i pojedinaca, koji bi trebalo da opoziciji pruže stratešku podršku u nečemu što po mnogo čemu asocira na, u izvesnom smislu, povratak u devedesete godine. Zapad je opredeljen da Demokratska stranka mora opstati i mora biti institucija, zbog čega su pojedini planovi vezano za penzionisanje te političke stranke, između ostaog i Đilasovi, malčice pali u zaborav. Jedno vreme, oni su, živeći u potpunim iluzijama, tražili podršku u opozicionoj struji Zoranu Lutovcu, pa je postojala i ideja oko toga da Boris Tadić, bivši predsednik te stranke, a i Srbije, bude određeni kohezioni faktor. Ali, ovi izbori su definitivo pokazali svoje. Bojkot je napravio čistku na opoziciji, a liberalne strukture su ostale definivno bez svojih političkih predstavnika, koji su na ovim izborima doživeli debakl (Liberalno demokratska partija, Nova stranka, Ujedinjena demokratska Srbija, Srbija21). Zbog toga sada oči okreću u drugom smeru.
Druge političke opcije, drastično su oslabljene. Dveri su ostale van parlamenta, DSS pukao u param parčad, a i DJB se nalazi u izuzetno teškoj situaciji. Ovim opcijama, uključujući i neke persone koje su privukle određeni deo pažnje vrlo male zajednice kao npr. Srđan Nogo, neće biti otvoreni mediji naklonjeni tandemu političkih opcija oko Đilasa i Mlađe Đorđevića (posebno ako Dveri nastave novim-starim putem kojim su već krenule). I Šapić će igrati neku ulogu, sigurno. Dok sam ga ranije poredio sa Vukom Draškovićem, sve mi se više čini da je Šapić zapravo novi Dušan Mihajlović.
U narednom perodu, preko tzv. Skupštine slobodne Srbije i preko Građanskog otpora, Udružena opozicija Srbije će, kako nastave da se spuštaju mere, povećati svoje aktivnosti. Vođeni iskustvom protesta posle predsedničkih izbora 2017. godine, te protesta 2018-20, pokrenuće se po skidanju zabrana, u skladu sa epidemiološkom situacijom i posle velikih toplina, treći talas građanskih protesta i vidova građanske neposlušnosti širom zemlje. Iako je jasno da se Zapadu kao povoljni partner nude Stranka slobode i pravde, Demokratska stranka i Narodna stranka, vrlo je jasno Dragan Đilas, Zoran Lutovac (ne ulazeći sad u sve probleme koje kruže unutar DS-a i oko frakcije koja je najavila izbore, sa Branislavom Lečićem na čelu) i Vuk Jeremić (i ne ulazeći u mogućnost Jeremićevog povlačenja sa čela stranke u bližoj budućnosti) neće biti lice novog talasa, koje se sprema za izbore 2022. godine, a vrlo moguće i prevremene parlamentarne izbore, koji će doći možda ranije nego što većina očekuje. Sada je takođe jasno da će na opozicionoj sceni odigrati i Dveri svoju ulogu, bez obzira na to s kim se i kako na kraju udruže, jer ova opcija, čak i sa sve novim ličnostima, ne može na direktnim izborima odneti pobedu privlačeći većinsku Srbiju. Takđe je jasno zbog čega Vučić beži i od Amerike i Evrope, te se okreće, ne Moskvi, već Pekingu.
Približavamo li se momentu da će mnogi birati Vučića, kao izbor između stranog uplitanja, odnosno u neku ruku, slično kao ovi što brane Mila jer je on barijera od srbijanskog bauka? Hoće li mnogi vrištati za godinu-dve: setite se šta je bilo 2012. godine, i kada nas niste slušali u vreme smene Tadića?
Bilo je jasno da je Zapadu bio potreban legitimni parlament, zbog čega su se i najoštrije suprotstavljali idejama bojkota doskorašnjih parlamentarnih izbora. Međutim, stvari u tom smeru počinju da se menjaju. Nešto što je do sada bio samo potencijal za vršenje pritiska na Vučića (da je Freedom House objektivan, davno bi on spustio Srbiju u rang poluslobodnih zemalja, a ne tek sada, kada politički odgovara Vašingtonu radi vršenj pritiska) sada se polako, sve više i više, pretvara u sve jasnije savezništvo određenih struktura Zapada, koji na neki način razmišljaju o novim kolonijalnim upravnicima, da se tako izrazim. U tom smeru treba shvatiti i jačanje odnosno razvoj „Šolakovih medija“ kako voli naš predsednik da kaže; N1, NOVA S, a uskoro i NewsMax Adria kao zasebni televizijski kanal. U istom svetlu treba shvatiti i naglo omekšavanje opozicije prema Zapadu: nestao je tranzicioni period umekšalog Đilasa koji je trajao 2018-2020 i sada imamo Đilasa koji najoštrije osuđuje Srbiju zbog politike prema Kini, vezano za zlostavljanje muslimanskih Ujgura na zapadu te zemlje, kao i izjave i politiku tzv. Udružene opozicije Srbije po pitanju vakcina. Može se videti i nešto drugačija politika u izjavama Vuka Jeremića, koja je uperena ka otopljavanju odnosa sa Zapadom. Sada je ujedno i jasnije zbog čega su tačno Dveri ispale iz te kombinacije, koja ujedinjuje celokupnu preostalu opoziciju koja je bojkotovala ove sad izbore. Za razliku od onog odlaska u Brisel, sada su određene veze ostvarene, a srpska opozicija se prodaje da bude zamena za Vučića.
U tom smeru treba shvatiti i organizaciono jačanje. Danas opozicija (odnosno ovaj deo okupljen u UOS) ima čak sopstvenu posmatračku agenciju, pod njenom vrlo jasnom kontrolom (CRTA). U bližoj budućnosti to će biti propraćeno većim angažovanjem zapadnjačkih agencija i pojedinaca, koji bi trebalo da opoziciji pruže stratešku podršku u nečemu što po mnogo čemu asocira na, u izvesnom smislu, povratak u devedesete godine. Zapad je opredeljen da Demokratska stranka mora opstati i mora biti institucija, zbog čega su pojedini planovi vezano za penzionisanje te političke stranke, između ostaog i Đilasovi, malčice pali u zaborav. Jedno vreme, oni su, živeći u potpunim iluzijama, tražili podršku u opozicionoj struji Zoranu Lutovcu, pa je postojala i ideja oko toga da Boris Tadić, bivši predsednik te stranke, a i Srbije, bude određeni kohezioni faktor. Ali, ovi izbori su definitivo pokazali svoje. Bojkot je napravio čistku na opoziciji, a liberalne strukture su ostale definivno bez svojih političkih predstavnika, koji su na ovim izborima doživeli debakl (Liberalno demokratska partija, Nova stranka, Ujedinjena demokratska Srbija, Srbija21). Zbog toga sada oči okreću u drugom smeru.
Druge političke opcije, drastično su oslabljene. Dveri su ostale van parlamenta, DSS pukao u param parčad, a i DJB se nalazi u izuzetno teškoj situaciji. Ovim opcijama, uključujući i neke persone koje su privukle određeni deo pažnje vrlo male zajednice kao npr. Srđan Nogo, neće biti otvoreni mediji naklonjeni tandemu političkih opcija oko Đilasa i Mlađe Đorđevića (posebno ako Dveri nastave novim-starim putem kojim su već krenule). I Šapić će igrati neku ulogu, sigurno. Dok sam ga ranije poredio sa Vukom Draškovićem, sve mi se više čini da je Šapić zapravo novi Dušan Mihajlović.


U narednom perodu, preko tzv. Skupštine slobodne Srbije i preko Građanskog otpora, Udružena opozicija Srbije će, kako nastave da se spuštaju mere, povećati svoje aktivnosti. Vođeni iskustvom protesta posle predsedničkih izbora 2017. godine, te protesta 2018-20, pokrenuće se po skidanju zabrana, u skladu sa epidemiološkom situacijom i posle velikih toplina, treći talas građanskih protesta i vidova građanske neposlušnosti širom zemlje. Iako je jasno da se Zapadu kao povoljni partner nude Stranka slobode i pravde, Demokratska stranka i Narodna stranka, vrlo je jasno Dragan Đilas, Zoran Lutovac (ne ulazeći sad u sve probleme koje kruže unutar DS-a i oko frakcije koja je najavila izbore, sa Branislavom Lečićem na čelu) i Vuk Jeremić (i ne ulazeći u mogućnost Jeremićevog povlačenja sa čela stranke u bližoj budućnosti) neće biti lice novog talasa, koje se sprema za izbore 2022. godine, a vrlo moguće i prevremene parlamentarne izbore, koji će doći možda ranije nego što većina očekuje. Sada je takođe jasno da će na opozicionoj sceni odigrati i Dveri svoju ulogu, bez obzira na to s kim se i kako na kraju udruže, jer ova opcija, čak i sa sve novim ličnostima, ne može na direktnim izborima odneti pobedu privlačeći većinsku Srbiju. Takđe je jasno zbog čega Vučić beži i od Amerike i Evrope, te se okreće, ne Moskvi, već Pekingu.
Približavamo li se momentu da će mnogi birati Vučića, kao izbor između stranog uplitanja, odnosno u neku ruku, slično kao ovi što brane Mila jer je on barijera od srbijanskog bauka? Hoće li mnogi vrištati za godinu-dve: setite se šta je bilo 2012. godine, i kada nas niste slušali u vreme smene Tadića?

