vracaracc
Buduća legenda
- Poruka
- 38.315
"Najpre nastupaju ekonomske plaćene ubice; ukoliko ne uspemo da zavrbujemo šefove vlada ili predsednike država za naše ciljeve, na scenu stupaju ljudi zaduženi za svrgavanja vlada ili ubijanje lidera. I, tek onda šaljemo vojsku. Vojska je poslednje sredstvo." (Dzon Perkins)
Džon Perkins je tokom mnogo godina bio vodeći svetski ekonomista, odnosno „ekonomski ubica“ koji je na kreiranju globalne imperije radio direktno sa čelnicima Svetske banke, MMF-a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Njegov posao sastojao se u ubeđivanju šefova država i vlada zemalja trećeg sveta, da pozajme dovoljno novca od globalnih finansijskih institucija kako bi se njihove zemlje našle u dužničkom ropstvu, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi strahovito obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, izvori vode i mineralni izvori – prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Posle rušenja Svetskog trgovačkog centra u Njujorku, u najvećoj tajnosti, Džon Perkins napisao je knjigu o svojim iskustvima: „Ispovesti ekonomskog ubice“ („Confessions of an Economic Hit Men“, 2004). Odmah posle objavljivanja i kratkog predstavljanja ovog dela u emisiji „Democracy Now“, u razgovoru sa Ejmi Gudman, knjiga je postala najprodavanija na internet portalu amazon.com. Usledila su dela: „Tajna istorija američke imperije: Ekonomske ubice, Šakali i istina o globalnoj korupciji“ („The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals and the Truth about Global corruption“, 2007) i „Hoodwinked“ (2009).
- Vi ste čovek čije su knjige protresle svet. Jedan od vaših biografa opisuje vas kao čoveka koji je živeo četiri života: kao ekonomski plaćeni ubica, upravni direktor veoma uspešne kompanije za proizvodnju alternativne energije, ekspert za urođeničke kulture i šamanizam, i kao učitelj i pisac koji promoviše ekologiju. I, kada čovek počne da dublje istražuje vaš život, postavlja pitanje kako je uopšte bilo moguće načiniti takav obrt.
- Opis koji ste izložili sumira veoma dobro moj život. Mislim da je fer reći da sam živeo privilegovanim životom u mnogim njegovim aspektima, iako je pošteno reći i to da sam kao ekonomski plaćeni ubica sasvim sigurno radio stvari kojima se ne ponosim, i koje mi ne mogu služiti na čast. Svoj život sam, posle tog perioda, posvetio stvaranju boljeg sveta, kako bi moj trogodišnji unuk i svako dete u SAD mogli da žive u održivom, pravednom i mirnom svetu, i da bi svako dete, bez obzira na to da li odrasta u Bocvani, Boliviji ili Srbiji, Izraelu, Palestini, imalo tu istu mogućnost. Mi danas živimo u visoko integrisanom svetu, svetu velike međusobne povezanosti, i svi se moramo uključiti u njegovo stvaranje. To je cilj kome sam posle 1981. godine, posvetio svoj život.
- U brojnim intervjuima koje ste dali nakon pojavljivanja knjige „Ispovest ekonomskog ubice“, tvrdite da su ljudi koji su radili kao ekonomske ubice stvorili prvu istinsku globalnu imperiju.
- Da, upravo tako. Prvu globalnu imperiju koja je stvorena bez primarnog angažovanja vojske. Radili smo na mnogo različitih načina. Najpre, kada bi bila identifikovana zemlja trećeg sveta koja je posedovala resurse koji su krucijalni, kao što je to nafta, nastupili bi sa ambicijom da se zemlja sa takvim resursima zaduži kod MMF-a i Svetske banke, sestrinske organizacije Fonda, pri čemu novac nikada ne bi zapravo odlazio toj zemlji nego velikim korporacijama, realizatorima infrastrukturnih projekata kakvi su elektrane, saobraćajnice, industrijska postrojenja. Novac kojim se zemlja zadužuje, po pravilu odlazi sa jedne strane nekolicini familija u toj zemlji (kojima donosi veliko bogatstvo) i ide korporacijama, a nikada ne donosi dobro većini ljudi koji tokom tog procesa osiromaše u tolikoj meri da više ne mogu ni da plaćaju troškove za struju, ili da kupuju benzin kako bi vozili kola autoputevima koji se od tog novca naprave. A, industrijski parkovi, industrijska postrojenja, ne zapošljavaju mnogo ljudi. U isto vreme zemlja se optereti dugovima koje ne može da vrati i to je naš trenutak, onaj na koji smo čekali i računali. Tada se mi vraćamo u tu zemlju i kažemo: „Pošto ne možete da vratite dugove, vi ćete po ceni koju mi odredimo (a to je veoma niska cena i nipošto ne odgovara tržišnoj), prodati našim kompanijama svoje izvore nafte, najprofitabilnija preduzeća, izvore vode i mineralnih bogatstava. I mi ćemo ih onda eksploatisati, bez obaveze da poštujemo bilo kakve zakone o zaštiti prirodne sredine. Mi ne dopuštamo da rad tih kompanija uslovljavate bilo kakvim ekološkim zakonskim ograničenjima. Ili: dozvolite nam da napravimo vojnu bazu na vašem tlu“.
- Kako ste vi postali ekonomski ubica?
- Kada sam završio Poslovnu školu na Bostonskom univerzitetu, bio sam regrutovan od strane „National Security Agency“, agencije za nacionalnu bezbednost, najveće nacionalne agencije tog tipa i, rekao bih, najtajnovitije špijunske organizacije. Premda ljudi misle da je CIA veća, NSA je mnogo, mnogo veća ili je barem bila u vreme kada sam ja radio za ovu agenciju. I to je tajna organizacija, o kojoj nema podataka, oni su skriveni od javnosti u smislu da znamo izuzetno mnogo činjenica o organizaciji kakva je Centralna informaciona agencija ali, sa druge strane, saznanja o NSA počivaju na glasinama. Tvrdi se da NSA radi samo na kriptografiji: kodiranju i dekodiranju poruka, ali, u stvari, svi znamo da su u ovoj agenciji ljudi koji slušaju naše telefonske razgovore. To je podatak koji se pre nekoliko godina zvanično pojavio. Ali, bez obzira na te podatke, NSA ostaje veoma tajanstvena organizacija.
Prošao sam kroz ogroman niz testova, veoma obimnih testova, testova detektora laži, psiholoških testova, tokom poslednje godine koju sam proveo na koledžu. I pošteno je reći da su me identifikovali kao izuzetno dobar potencijal za „ekonomskog ubicu“. Oni su takođe identifikovali brojne slabosti u mom karakteru, koje su im omogućile da me relativno lako zavrbuju, da me uvuku u taj posao. Mislim da su te slabosti univerzalne, ili barem dominantne i da predstavljaju tri najopasnije droge naše kulture: novac, moć i seks. Retki su oni koji nemaju slabost prema barem jednoj od njih, a ja sam u to vreme imao prema sve tri.
Zatim sam se pridružio mirovnim snagama, za šta sam bio ohrabren od strane Agencije za nacionalnu bezbednost. Proveo sam tri godine u Ekvadoru živeći sa autohtonim narodima u Amazonu i Andima, sa ljudima koji su u to vreme počinjali da se bore sa naftnim kompanijama. U stvari, najveće ekološke zakonske tužbe u istoriji sveta podneli su ovi narodi u borbi protiv naftnih kompanija kakve su Teksako, Ševron.
Dok sam još bio u mirovnim jedinicama, bio sam doveden i regrutovan u američku privatnu korporaciju „Čas T. Mejn“ („Chas. T. Main“), konsultantsku firmu iz Bostona koja je imala oko 2.000 zaposlenih. Radi se o veoma slabo profilisanoj firmi koja je u stvari obavljala ogroman broj poslova, koje sam ja definisao kao poslove plaćenog ekonomskog ubice, i gde sam se uspeo na sam vrh – svojim ne malim zaslugama i talentom za taj posao uspeo sam da postanem vodeći ekonomista. Dakle, NSA me je regrutovala, intervjuisala i prepustila ovoj privatnoj korporaciji u čiji se rad više nije mešala, što predstavlja, bez sumnje, veoma pametan sistem u kojem se privatna kompanija pojavljuje na sceni kako bi korumpirala zvaničnike i visoke političare u nekoj zemlji. Ukoliko bi bilo šta krenulo nepovoljno, u smislu razotkrivanja ovih poslova, sva krivica bi pala na privatnu industriju, a ne na vladu SAD.
Uterivanje zemalja u ogromne dugove, u dužničko ropstvo, omogućavao je sistem koji funkcioniše po sledećoj šemi: najpre nastupaju ekonomske plaćene ubice; ukoliko mi ne uspemo da zavrbujemo šefove vlada ili predsednike država za naše ciljeve, na scenu stupaju oni koje nazivamo„šakali“: ljudi zaduženi za poslove svrgavanja vlada ili ljudi koji ubijaju lidere zemalja u koje želimo da prodremo sa ambicijom preuzimanja njihovih prirodnih resursa i bogatstava, preuzimanja privrede. Šakali takođe dolaze iz privatne industrije i nisu kadar CIA-e. Zahvaljujući filmovima i pričama, kada se govori o ovakvim stvarima, svi imamo sliku Džejmsa Bonda, tajnog vladinog agenta 007, unajmljenog od strane vlade sa dozvolom da ubija, ali, po mojim saznanjima i iz iskustva mogu reći da stvari ne stoje tako. Ove poslove obavljaju privatni konsultanti koji su obučeni da rade ovaj posao. Poznavao sam i još uvek poznajem mnoge ljude koji se bave tim
poslom. Ali u nekim slučajevima ni „šakali“ nisu mogli da obave svoj deo posla. Takav je bio slučaj sa Sadamom Huseinom u Iraku. I, tek onda šaljemo vojsku. Vojska je, dakle, poslednje sredstvo.
Džon Perkins je tokom mnogo godina bio vodeći svetski ekonomista, odnosno „ekonomski ubica“ koji je na kreiranju globalne imperije radio direktno sa čelnicima Svetske banke, MMF-a i drugim svetskim finansijskim institucijama. Njegov posao sastojao se u ubeđivanju šefova država i vlada zemalja trećeg sveta, da pozajme dovoljno novca od globalnih finansijskih institucija kako bi se njihove zemlje našle u dužničkom ropstvu, posle čega bi se korumpirana elita u toj državi strahovito obogatila a resursi tih zemalja, njihova privreda i ekonomija, izvori vode i mineralni izvori – prepustili korporacijama i geopolitičkim interesima SAD. Posle rušenja Svetskog trgovačkog centra u Njujorku, u najvećoj tajnosti, Džon Perkins napisao je knjigu o svojim iskustvima: „Ispovesti ekonomskog ubice“ („Confessions of an Economic Hit Men“, 2004). Odmah posle objavljivanja i kratkog predstavljanja ovog dela u emisiji „Democracy Now“, u razgovoru sa Ejmi Gudman, knjiga je postala najprodavanija na internet portalu amazon.com. Usledila su dela: „Tajna istorija američke imperije: Ekonomske ubice, Šakali i istina o globalnoj korupciji“ („The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals and the Truth about Global corruption“, 2007) i „Hoodwinked“ (2009).
- Vi ste čovek čije su knjige protresle svet. Jedan od vaših biografa opisuje vas kao čoveka koji je živeo četiri života: kao ekonomski plaćeni ubica, upravni direktor veoma uspešne kompanije za proizvodnju alternativne energije, ekspert za urođeničke kulture i šamanizam, i kao učitelj i pisac koji promoviše ekologiju. I, kada čovek počne da dublje istražuje vaš život, postavlja pitanje kako je uopšte bilo moguće načiniti takav obrt.
- Opis koji ste izložili sumira veoma dobro moj život. Mislim da je fer reći da sam živeo privilegovanim životom u mnogim njegovim aspektima, iako je pošteno reći i to da sam kao ekonomski plaćeni ubica sasvim sigurno radio stvari kojima se ne ponosim, i koje mi ne mogu služiti na čast. Svoj život sam, posle tog perioda, posvetio stvaranju boljeg sveta, kako bi moj trogodišnji unuk i svako dete u SAD mogli da žive u održivom, pravednom i mirnom svetu, i da bi svako dete, bez obzira na to da li odrasta u Bocvani, Boliviji ili Srbiji, Izraelu, Palestini, imalo tu istu mogućnost. Mi danas živimo u visoko integrisanom svetu, svetu velike međusobne povezanosti, i svi se moramo uključiti u njegovo stvaranje. To je cilj kome sam posle 1981. godine, posvetio svoj život.
- U brojnim intervjuima koje ste dali nakon pojavljivanja knjige „Ispovest ekonomskog ubice“, tvrdite da su ljudi koji su radili kao ekonomske ubice stvorili prvu istinsku globalnu imperiju.
- Da, upravo tako. Prvu globalnu imperiju koja je stvorena bez primarnog angažovanja vojske. Radili smo na mnogo različitih načina. Najpre, kada bi bila identifikovana zemlja trećeg sveta koja je posedovala resurse koji su krucijalni, kao što je to nafta, nastupili bi sa ambicijom da se zemlja sa takvim resursima zaduži kod MMF-a i Svetske banke, sestrinske organizacije Fonda, pri čemu novac nikada ne bi zapravo odlazio toj zemlji nego velikim korporacijama, realizatorima infrastrukturnih projekata kakvi su elektrane, saobraćajnice, industrijska postrojenja. Novac kojim se zemlja zadužuje, po pravilu odlazi sa jedne strane nekolicini familija u toj zemlji (kojima donosi veliko bogatstvo) i ide korporacijama, a nikada ne donosi dobro većini ljudi koji tokom tog procesa osiromaše u tolikoj meri da više ne mogu ni da plaćaju troškove za struju, ili da kupuju benzin kako bi vozili kola autoputevima koji se od tog novca naprave. A, industrijski parkovi, industrijska postrojenja, ne zapošljavaju mnogo ljudi. U isto vreme zemlja se optereti dugovima koje ne može da vrati i to je naš trenutak, onaj na koji smo čekali i računali. Tada se mi vraćamo u tu zemlju i kažemo: „Pošto ne možete da vratite dugove, vi ćete po ceni koju mi odredimo (a to je veoma niska cena i nipošto ne odgovara tržišnoj), prodati našim kompanijama svoje izvore nafte, najprofitabilnija preduzeća, izvore vode i mineralnih bogatstava. I mi ćemo ih onda eksploatisati, bez obaveze da poštujemo bilo kakve zakone o zaštiti prirodne sredine. Mi ne dopuštamo da rad tih kompanija uslovljavate bilo kakvim ekološkim zakonskim ograničenjima. Ili: dozvolite nam da napravimo vojnu bazu na vašem tlu“.
- Kako ste vi postali ekonomski ubica?
- Kada sam završio Poslovnu školu na Bostonskom univerzitetu, bio sam regrutovan od strane „National Security Agency“, agencije za nacionalnu bezbednost, najveće nacionalne agencije tog tipa i, rekao bih, najtajnovitije špijunske organizacije. Premda ljudi misle da je CIA veća, NSA je mnogo, mnogo veća ili je barem bila u vreme kada sam ja radio za ovu agenciju. I to je tajna organizacija, o kojoj nema podataka, oni su skriveni od javnosti u smislu da znamo izuzetno mnogo činjenica o organizaciji kakva je Centralna informaciona agencija ali, sa druge strane, saznanja o NSA počivaju na glasinama. Tvrdi se da NSA radi samo na kriptografiji: kodiranju i dekodiranju poruka, ali, u stvari, svi znamo da su u ovoj agenciji ljudi koji slušaju naše telefonske razgovore. To je podatak koji se pre nekoliko godina zvanično pojavio. Ali, bez obzira na te podatke, NSA ostaje veoma tajanstvena organizacija.
Prošao sam kroz ogroman niz testova, veoma obimnih testova, testova detektora laži, psiholoških testova, tokom poslednje godine koju sam proveo na koledžu. I pošteno je reći da su me identifikovali kao izuzetno dobar potencijal za „ekonomskog ubicu“. Oni su takođe identifikovali brojne slabosti u mom karakteru, koje su im omogućile da me relativno lako zavrbuju, da me uvuku u taj posao. Mislim da su te slabosti univerzalne, ili barem dominantne i da predstavljaju tri najopasnije droge naše kulture: novac, moć i seks. Retki su oni koji nemaju slabost prema barem jednoj od njih, a ja sam u to vreme imao prema sve tri.
Zatim sam se pridružio mirovnim snagama, za šta sam bio ohrabren od strane Agencije za nacionalnu bezbednost. Proveo sam tri godine u Ekvadoru živeći sa autohtonim narodima u Amazonu i Andima, sa ljudima koji su u to vreme počinjali da se bore sa naftnim kompanijama. U stvari, najveće ekološke zakonske tužbe u istoriji sveta podneli su ovi narodi u borbi protiv naftnih kompanija kakve su Teksako, Ševron.
Dok sam još bio u mirovnim jedinicama, bio sam doveden i regrutovan u američku privatnu korporaciju „Čas T. Mejn“ („Chas. T. Main“), konsultantsku firmu iz Bostona koja je imala oko 2.000 zaposlenih. Radi se o veoma slabo profilisanoj firmi koja je u stvari obavljala ogroman broj poslova, koje sam ja definisao kao poslove plaćenog ekonomskog ubice, i gde sam se uspeo na sam vrh – svojim ne malim zaslugama i talentom za taj posao uspeo sam da postanem vodeći ekonomista. Dakle, NSA me je regrutovala, intervjuisala i prepustila ovoj privatnoj korporaciji u čiji se rad više nije mešala, što predstavlja, bez sumnje, veoma pametan sistem u kojem se privatna kompanija pojavljuje na sceni kako bi korumpirala zvaničnike i visoke političare u nekoj zemlji. Ukoliko bi bilo šta krenulo nepovoljno, u smislu razotkrivanja ovih poslova, sva krivica bi pala na privatnu industriju, a ne na vladu SAD.
Uterivanje zemalja u ogromne dugove, u dužničko ropstvo, omogućavao je sistem koji funkcioniše po sledećoj šemi: najpre nastupaju ekonomske plaćene ubice; ukoliko mi ne uspemo da zavrbujemo šefove vlada ili predsednike država za naše ciljeve, na scenu stupaju oni koje nazivamo„šakali“: ljudi zaduženi za poslove svrgavanja vlada ili ljudi koji ubijaju lidere zemalja u koje želimo da prodremo sa ambicijom preuzimanja njihovih prirodnih resursa i bogatstava, preuzimanja privrede. Šakali takođe dolaze iz privatne industrije i nisu kadar CIA-e. Zahvaljujući filmovima i pričama, kada se govori o ovakvim stvarima, svi imamo sliku Džejmsa Bonda, tajnog vladinog agenta 007, unajmljenog od strane vlade sa dozvolom da ubija, ali, po mojim saznanjima i iz iskustva mogu reći da stvari ne stoje tako. Ove poslove obavljaju privatni konsultanti koji su obučeni da rade ovaj posao. Poznavao sam i još uvek poznajem mnoge ljude koji se bave tim
poslom. Ali u nekim slučajevima ni „šakali“ nisu mogli da obave svoj deo posla. Takav je bio slučaj sa Sadamom Huseinom u Iraku. I, tek onda šaljemo vojsku. Vojska je, dakle, poslednje sredstvo.