Kako prihvatiti svoju smrt?

Meklaud

Iskusan
Poruka
5.782
Recimo stari ste i očekujete da je kraj blizu, ili ste daleko bilo terminalno bolesni a prognoze su takve kakve jesu. Kako prihvatiti činjenicu da uskoro psihološki nećete funkcionisati niti imati svest, da vam srce neće kucati i da nećete disati, a da ćete fizički biti prisutni,ali pod zemljom? I da će to "stanje" trajati večno, da nije samo san iz koga ćete se probuditi posle nekog vremena.
Molim vas što stručnije odgovore, bez uplitanja religije i iracionalnog.Odgovor kao da ste ateista ili lice rođeno pre nego što je religija nastala pa nisu mogli da vas ubede da zagrobni život postoji i izgleda ovako ili onako i da bi se po ovima trebalo pridržavati ovog po onima onoga...
Na pameti mi je kako bi izgledalo razmišljanje umiruće osobe u tim zadnjim momentima.Koliko je čovek tada svestan ili nesvestan da umire ili je isključivo skomcentrisan da se izbori za poslednji udah i ne razmišlja o bilo čemu drugom i ignoriše sve senzacije oko sebe.
 
Bio sam na samoj ivici, za jedan uskrs, pa sam ipak uskrso. Velika borba.
Koliko god se ne slagao, osecas da se gasis, i to je to.
Kazu da je umiranje stvar odluke,
onda kad odlucis da vise ne ide jer si umoran vise nego sto mozes,
i das poslednju stvar od sebe. Zivot.
Posle puno smrti oko mene, ja sam vec nekako navikao da ce pre ili kasnije i moj dan.
 
Tesko pitanje, takodje ne mogu reci da sam strucan niti da je iko strucan za ovakvo pitanje- no svi cemo umreti, pre ili kasnije i kako to prihvatiti?
Sam nagon samoodrzanja je vrlo jak i svi tesko prihvatamo svoju smrtnost- i mozda i ne treba da se skoncentrisemo na to, vec mozda na pitanje kako da prozivimo svoje zadnje momente? Mozda je bolje pitanje kako proziveti svoje zadnje dane?
Pre nekoliko godina je izdanja knjiga neke osobe koja je radila sa terminalno bolesnim ljudima, i koliko se secam, svi terminalno bolesni su izrazavali zaljenje sto nisu vise vremena proveli sa dragim i bliskim osobama,
i mislim da je tu kljuc svega, kad covek ima zbog koga da se bori- onda bitke nisu toliko teske, ako covek nema zbog koga da se bori onda je to sve pomalo besmisleno, kad nekog volite iskreno bilo da je rodjak ili partner onda zelite da on zivi (a i on zeli da zivi zbog vas) to nije pitanje puke egzistencije, vec je to nesebicna borba, u kojoj kad terminalno bolesna strada pogadja mnoge druge, nikad ne treba podcenjivati snagu ljubavi,
materijalna bogatstva se mogu nadoknaditi ili steci, ali najvoljeniji kad odu- ne mogu se vratiti, a to nas zive pogadja vise nego one sto su otisli, i kojih se uvek secamo.
 
Racionalan covek mora to prihvatiti, prihvatiti da ce u jednom trenutku da udje u tamu. Nema drugoga sem da odlepi. Prihvatanje je zasnovano na neminovnosti i nauci odnosno svesti da nista oko toga ne mozes da pronenis. A kad prihvatis da i ti imas kraj onda sasvim mirno dodjes do tog kraja, misleci pre svega na one koje volis, secajuci se upecatljivih i bitnih stvari u zivotu.

Ovo je iskustvo koje sam stekao uz mojeg oca, mislim da je bio sasvim iskren sa mnom u vezi tog prihvatanja kraja. U mladjim danima je bio hipohondar, koliko puta sam ga zbog gluposti i abnormalnog straha vozio po Urgentnim i dezurnim bolnicama. A kad je na 6 meseci pred smrt saznao da ima rak (plus secernu bolest i probleme sa krvotokom) jednostavno se promenio, za 2-3 noci odlucio da ne zeli ni zracenja ni hemoterapije, seo sa suprugom i sinovima i rekao da zna da ga nece biti za 5-6 meseci ali da ne zeli da prolazi kroz mucenja pokusaja odstranjivanja raka (gledao je svog brata i oca kako su pokusavali i nisu uspeli). Odziveo je tih 6 meseci, smirio se, bio mnogo tisi nego pre, nekako odsutniji, sa nekom setom... dolazio sam iz inostranstva 2 puta u tih 6 meseci i sednem ga u kola pa ga vozim po BGD, Vojvodini i Sumadiji, svuda gde je zeleo. Sedi, gleda i pocne da prica o tom delu grada i njegovom zivotu od pre 60-70god tu negde. Jednostavno, imao je retrospektivu svog zivota.
 
Prihvatanje smrti je jedno od najtežih i najdubljih pitanja s kojima se suočavamo, kako na ličnom nivou, tako i u međuljudskim odnosima. Psihologija ovog procesa uključuje razumevanje emocionalnih, kognitivnih i socijalnih aspekata.

_1. Modeli prihvatanja smrti

Elisabet Kibler-Ros (Elisabeth Kübler-Ross) razvila je poznati model pet faza žaljenja, koje se često primenjuju i na proces suočavanja sa sopstvenom smrću ili smrću bližnjih:
  • Poricanje: Osećaj neverice i odbijanja da se prihvati realnost situacije.
  • Bes: Ljutnja zbog gubitka, često usmerena prema sudbini, drugima ili sebi.
  • Pogađanje: Pokušaji da se pronađe način za izbegavanje smrti ili gubitka (npr. kroz molitve ili pravljenje „dogovora“ sa višim silama).
  • Depresija: Duboka tuga i osećaj bespomoćnosti.
  • Prihvatanje: Smirenost i prihvatanje neizbežnog, uz fokus na mir i smisao.
Ove faze nisu linearne i različite osobe ih mogu doživljavati na jedinstven način.

_2. Egzistencijalna psihologija

Egzistencijalni psiholozi, poput Viktora Frankla, naglašavaju važnost pronalaženja smisla u životu, čak i kada se suočavamo s neizbežnom smrću. Frankl je tvrdio da čak i u najtežim okolnostima, ljudi mogu pronaći svrhu koja im pomaže da se pomire sa sopstvenim krajem.

_3. Mindfulness i prihvatanje

Pristupi poput mindfulness-a (svesne pažnje) pomažu ljudima da žive u sadašnjem trenutku, prihvatajući neizvesnost života i smrti. Kroz meditaciju i refleksiju, ljudi mogu razviti unutrašnji mir i otpornost prema strahu od smrti.

_4. Religija i duhovnost

Mnogi ljudi pronalaze utehu u religijskim i duhovnim verovanjima, koja često nude koncept posmrtnog života ili reinkarnacije. Ova uverenja pomažu u ublažavanju straha i omogućavaju prihvatanje smrti kao prirodnog dela života.

_5. Podrška i komunikacija

  • Otvoreni razgovori o smrti, bilo sa porodicom, prijateljima ili terapeutom, pomažu u smanjenju anksioznosti.
  • Grupne terapije i samopomoćne grupe omogućavaju deljenje iskustava sa drugima koji prolaze kroz slične situacije.

_6. Praktični saveti za prihvatanje smrti

  • Reflektujte o vrednostima: Šta vam je zaista važno? Ovo može pomoći da se fokusirate na život pre smrti.
  • Napišite svoje misli: Dnevnik može pomoći da izrazite strahove i nade.
  • Pronađite rituale: Simbolični gestovi, poput sadnje drveta ili kreiranja uspomena, mogu pružiti utehu.
Smrt je univerzalna, ali način na koji je doživljavamo i prihvatamo duboko je ličan proces.
 
U krajnjoj liniji sve sto radimo radimo zbog drugih, nama bliskim osobama, gradimo kule i gradove da bih ih nekom pokazali, drzimo stisnute zube jer ne zelimo da pokazemo slabost nasim bliznjima, zelimo da pokazemo da smo bolji ljudi nasim bliznjima, i kad nema nasih bliznjih onda vise nista nema smisla, jer mi smo drustvena bica, i kad nam dodju sudnji dani borimo se da prozivimo jos koji dan jer znamo da cemo nedostajati nasim bliznjima,
ako smo imali dobre roditelje- i kad su otisli, mozda smo ih ozalostili i nastavili da zivimo ali je ostala praznina, ako smo imali partnera koji je otisao- mozda smo ih ozalostili, ali ih nikad nismo zaboravili i ostala je praznina.
kad covek ode,njegove muke su prosle, ali je ostala praznina onim onim koji su ostali iza, cesto jos jedan dan zivota ne znaci mnog onima koji ih prezivljavaju, ali znaci mnogo onima koji ostaju iza- onima koji ostaju iza, mozda u velikoj slici jedna osoba ne znaci mnogo ali znaci mnogo onima kojima su bili bliski i kojima su predstavljali mnogo, kad covek ode mnogima ostaje praznina,
svaki dan zivota jedne osobe drugima znaci mnogo, zato ljudi csto potrose sav svoj imetak zbog svog detete, roditelja ili neke druge drage osobe.
istorijski gledano mozda neka osoba nije bila bitna, ali je bila bitna nekim ljudims koje ih nikad nece zaboraviti.
Ljubav je cudesna stvar i sila vredna za koju se treba boriti, dan po dan.
 
Na pameti mi je kako bi izgledalo razmišljanje umiruće osobe u tim zadnjim momentima.Koliko je čovek tada svestan ili nesvestan da umire ili je isključivo skomcentrisan da se izbori za poslednji udah i ne razmišlja o bilo čemu drugom i ignoriše sve senzacije oko sebe.

Nikada nisam razmišljala o svojoj smrti, o čemu bih tada razmišljala, šta bih želela da kažem... Pitanje je, da li bih umrla od neke teške bolesti ili iznenada, u snu.

Kada je neko teško bolestan ali još svestan, on će se truditi da svaki svoj svesni trenutak provede sa voljenim osobama.

Ljudima koje sam volela a koji su bili teško bolesni, psiha se menjala, kako su bili sve bliži kraju.

Moj tata nije želeo da viđa u bolnici nikoga. Samo mamu.

Ipak, nekoliko dana pre smrti, želeo je da dođe kući. Ta želja mu je ispunjena. Nije mogao da govori, samo je šaputao..Rekao je da mu je jedina želja da sestra, mama i ja budemo zdrave.
Dugo je gledao po sobi, gledao po stanu..gledao sve nas.

Tu noć u kojoj je umirao, imao je halucinacije. I posle njih je umro.

I svi ostali koje sam volela imali su pre same smrti halucinacije, ali su pre njih ispunili svoje poslednje želje.

****

Svi smo mi smrtni ljudi. Neko umire nesvesno u snu, ili premine u saobraćajnoj nesreći ili na neki drugi tragičan način. Mislim da je takva smrt bolja od one za koju znamo da će se desiti, a pre toga zbog bolesti namučiti i sebe i svoje voljene.

Tek kada se neko razboli, shvati koliko život treba da se ceni. I bez saznanja o teškoj bolesti treba da provodimo vreme kvalitetno, sa onima koje volimo i koji vole nas.
 
Na pameti mi je kako bi izgledalo razmišljanje umiruće osobe u tim zadnjim momentima.Koliko je čovek tada svestan ili nesvestan da umire ili je isključivo skomcentrisan da se izbori za poslednji udah i ne razmišlja o bilo čemu drugom i ignoriše sve senzacije oko sebe.
Mislim da osoba koja umire od starosti prihvata smrt kao olakšanje. Takva smrt ne dolazi naglo.
Čovek se polako gasi.
 
Da, umiranje je opšta stvar. Ova planeta je takva, da mislim da je tu saterano sve što treba da pomre ( Andrić) ili neka parafraza Andrića, pre će biti ovo drugo 🙂 Sreća te je nama data svest da o tome razmišljamo, pored ostalih privilegija koje svesnost daje 😆 Da nema vere, život bi bio tužna stvar, ta dimenzija daje lep smisao, meni blizak
 
Tu noć u kojoj je umirao, imao je halucinacije. I posle njih je umro.
I svi ostali koje sam volela imali su pre same smrti halucinacije.
Ma kakve halucinacije, videli su nove realnosti, to jest naznake istih, i posle otisli u njih. Teorija smrti je teska prevara, nema nista od toga...
Pa lagano vec si nepostojao nema sta da se plasis necega sto si vec iskusio tj.ne postojis oduvek Niti ces
Bukvalno trecinu svakog dana provedemo u nepostojanju i opet se to smatra necim posebnim i neprihvatljivim. Smrt kao smrt moze biti samo budjenje iz ovog polunistavila, to je najverovatnija mogucnost.
 
Ma kakve halucinacije, videli su nove realnosti, to jest naznake istih, i posle otisli u njih. Teorija smrti je teska prevara, nema nista od toga...

Bukvalno trecinu svakog dana provedemo u nepostojanju i opet se to smatra necim posebnim i neprihvatljivim.

Smrt kao smrt moze biti samo budjenje iz ovog polunistavila, to je najverovatnija mogucnost.
Ne mora biti nicega to covjek projektuje ovo I sada u predjasnje a I u potencijalni buduceo
A ocigledno je da je to pukom projekcijom necega u cemu se I Sam nevoljko nasao pa je pokusao dati mu na znacaju
 

Back
Top