Kako prihvatamo poraz?

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
5.834
TEMA 1.jpg

Tokom odrastanja neki roditelji žele da njihova deca budu najbolja u svemu. Deca treba da budu odlična u školi i odlična u nekoj aktivnosti van nastave. Deca se bave sportom, ili odlaze u muzičke škole kako bi učila da sviraju neki instrument, klavir, violinu.

Roditelji traže da deca budu najbolja u svemu. Postoje deca koja vole da uče i da se bave aktivnostima posle nastave.
Ali, postoje i deca koja su pod pritiskom. Maksimalno se trude da postignu odličan uspeh, ali ne vole sport koji treniraju. Ne vole da idu u muzičku školu. Umesto klasične muzike više vole da slušaju ono šta slušaju njihovi školski drugari.
Vremenom postaju anksiozna, a kada odrastu imaju traumu izazvanu prevelikim očekivanjem svojih roditelja.

Odrasle osobe koje su ispunjavale želje svojih roditelja i bila uspešna, teško prihvataju životne poraze: neuspeh na fakultetu, neuspeh u međuljudskim odnosima...Neuspeh, poraz u nekim oblastima života.

Ali, neuspeh i poraz ne prihvataju i neke osobe koje nisu imale pritisak roditelja tokom odrastanja.

Zašto toliko težimo uspehu i ne prihvatamo poraz?

Ko su osobe koje ne mogu da se pomire sa neuspehom?

Kako vi prihvatate neke životne poraze?


Foto: Pexels.com
 
Možda zato što sam, zbog svog neurološkog stanja, bila pomalo "drugačija" moji roditelji nisu tražili da budem najbolja u svemu.

Ja sam se ipak trudila da budem vrlodobra, ako ne mogu da budem odlična.

Ljubav prema pisanju je jedna od mojih najvećih ljubavi. I dugo nisam bila svesna svog neuspeha.

I što sam se više trudila da napišem neku najlepšu mini novelu, inspiracija je nestajala. Teško sam podnosila ovaj poraz.

Danas razmišljam malo drugačije, znam da ne mogu da postanem spisateljica. Ta želja se izgubila. Nisam više nesigurna osoba jer sam postala svesna svojih mogućnosti.
 
Teško se razočaravam jer me život očarava previše da bih trošila vreme na plakanje i kajanje. Ili su mi vrane popile mozak, ili sam sa sobom rešila mnogo toga, pa mi moji neki neuspesi nisu uopšte veliki i strašni, a nisu realno nikome, pitala komšiju šta misli o meni, a tek pitala bilo koga na suprotnoj strani sveta...
Nikada nisam bila ambiciozna, što mi jesu zamerali dok je iole vredelo.
Biti odlikaš-bila sam, završiti studije-završila, izdržavati sebe-izdržavam... I to je sve OK.
Ima još poneko da mi soli pamet:"Znaš li šta bi bilo da si...", pa "Koje ti pare možeš da mlatiš ako samo...", i X još primedbi, ali uzalud, nisam ta vrsta čoveka, i lepo mi je u mojoj osrednjosti.
Ne osećam se loše ili neuspelo iako ne štrčim ni po čemu.
znam da ne mogu da postanem spisateljica.
Na neki način si već spisateljica, i to čitana😉.
I meni je dugo bio san da napiskaram nešto. Ne mora da znači da se baš nikad neće ostvariti.
 
"Pobeda" i "poraz" su termini koja rezervisem za vojnike , i ponekad za politicare. U normalnom zivotu mi se vise dopadaju termini kao uspeh, i neuspeh, jer nisu tako drasticni.Neki ljudi planiraju zivot (u okvirima kojima su zadani od drustva, i sredine)za sebe, i postave realno ostvarive ciljeve, ili im neko isplanira zivot, pa to prihvate, ili se pobune protiv toga i pocinju terati inat.Drugi zive bez plana, i cilja, i za kibicire se to cini neuspelim zivotom. Svako drugacije definise "uspeh" (pare, moc, ljubav, mir, deca, znanje, mudrost.....)
 
Ја, искрено, нисам обраћао много пажње на жеље мојиих родитеља.
Терао сам по своме увек.
Јесам био лепо васпитан, културан, и добро учио...
Али, нису могли да утичу на моје жеље.
Разочарање? Не знам да ли сам га осетио.
Тугу, бес, меланхолиију и све друго јесам.
Разочарање? Не, колико се сећам.
Да би се човек разочарао, мора да нешто очекује.
Ја никад ништа не очекујем, идем поштено и искрено, па шта буде.
Пораз и победа? Не гледам на живот тако...
само као на скуп искустава из којих учим о себи...а и о другима.
 
Pogledajte prilog 1675334
Tokom odrastanja neki roditelji žele da njihova deca budu najbolja u svemu. Deca treba da budu odlična u školi i odlična u nekoj aktivnosti van nastave. Deca se bave sportom, ili odlaze u muzičke škole kako bi učila da sviraju neki instrument, klavir, violinu.

Roditelji traže da deca budu najbolja u svemu. Postoje deca koja vole da uče i da se bave aktivnostima posle nastave.
Ali, postoje i deca koja su pod pritiskom. Maksimalno se trude da postignu odličan uspeh, ali ne vole sport koji treniraju. Ne vole da idu u muzičku školu. Umesto klasične muzike više vole da slušaju ono šta slušaju njihovi školski drugari.
Vremenom postaju anksiozna, a kada odrastu imaju traumu izazvanu prevelikim očekivanjem svojih roditelja.

Odrasle osobe koje su ispunjavale želje svojih roditelja i bila uspešna, teško prihvataju životne poraze: neuspeh na fakultetu, neuspeh u međuljudskim odnosima...Neuspeh, poraz u nekim oblastima života.

Ali, neuspeh i poraz ne prihvataju i neke osobe koje nisu imale pritisak roditelja tokom odrastanja.

Zašto toliko težimo uspehu i ne prihvatamo poraz?

Ko su osobe koje ne mogu da se pomire sa neuspehom?

Kako vi prihvatate neke životne poraze?


Foto: Pexels.com

Написаћу кратко. Лоше прихватам
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ali, neuspeh i poraz ne prihvataju i neke osobe koje nisu imale pritisak roditelja tokom odrastanja.
Mislim da su to mahom oni koji nisu spoznali svoju vrednost i umeća, problem uglavnom nastane kada krenu da se porede sa drugima i provale da nisu toliko uspešni koliko im se čini.
Zašto toliko težimo uspehu i ne prihvatamo poraz?
Naučeni smo da se "borimo i probijamo" u socijalnoj sredini, poraz i neuspeh se najčešće doživljavaju x10 pogotovu ako se dožive pred drugim osobama.
Ko su osobe koje ne mogu da se pomire sa neuspehom?
Narcistične i nestrpljive osobe jer beže od svojih realnih mogućnosti i znaja. Sami sebi prave problem jer se okušavaju u nekim stvarima koje ne mogu u tom trenutnu uspeti.
Kako vi prihvatate neke životne poraze?
Prilično dobro, ne pogađaju me, sednem, prorazmislim, probam nešto iz drugog ugla ili skroz odustanem pa nađem nešto drugo.

Kako gledam stvari - nisam uspeo u nečemu i to je ok, 50-50 je po meni da nešto hoće ili neće uspeti.
Dok god glavu imam na ramenima, ništa nije kritičan neuspeh.
 
Rangiram " pobede" i " poraze" prema njihovom znacaju, nije isto izgubiti partiju saha na internetu i malog fudbala sa ortacima iz kraja ili neku parnicu na sudu niti je isto izgubiti parnicu na sudu u usporedbi sa otkazom na radnom mestu za koje si se borio godinama a da ne pricam o nekim zdravstvenim bitkama, bici za potomstvo itd

To su sve razliciti porazi tj neuspesi . Ne mogu se porediti. Sigurno se ne nerviram zbog budalastina tj sitnih stvari. Zbog cega bi.
 

Back
Top