Kako prevazići usamljenost

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
5.542
USAMLJENOST.jpg

U svim sredinama ima bar ponekog kog ostali „etiketiraju” da je „sam svoj” ili kao nekoga ko „živi u svom svetu”. Uglavnom je reč o manje komunikativnim ličnostima, ali mnogi i ljude koji provode život ili dosta vremena sami, smatraju zapravo usamljenima. Samoća i usamljenost, međutim, čak iako se podudaraju, uvek su bila dva pojma različitog značenja, podseća i psiholog Aleksandra Solujić.

„Postoji podatak da je šezdeset odsto onih koji govore da se osećaju usamljeno ljudi koji su u emotivnom odnosu s partnerom, tako da je glavna odlika usamljenosti, u stvari, samo doživljaj osobe da je sama i izolovana. Osobi koja pati jer je usamljena fali ne samo komunikacija, već i povezanost i bliskost s drugim ljudskim bićem.Ljudi koji su usamljeni najčešće imaju neki problem u sposobnosti da budu bliski i da uspostave lični odnos”, kaže za „Magazin”.

Verovatno je da je svako od nas u nekom periodu iskusio usamljenost. Neke životne situacije sa sobom je nose. Osećanje da smo izolovani i otuđeni dugo vremena ili u situaciji u kojoj to nije očekivano, problem je na kojem valja raditi, upozorava kao psiholog, dodajući:

„Detinjstvo i rani modeli odnosa koji smo imali postaju osnova za sve kasnije odnose. Moguće je da su ljudi koji imaju neprekidan doživljaj usamljenosti imali neka neprijatna iskustva u godinama kada se ličnost formira, kao što su nedostatak ljubavi i pažnje, zanemarivanje i slično. Zbog nepovoljnih iskustava tokom razvoja čovek je naučio da očekivanja koja ima umanji i ostane distanciran.”

***
„Ako imate doživljaj da ste usamljeni, obratite pažnju na ljude, na njihove misli i osećanja. Bavite se drugima. Dobri odnosi se grade. Preispitajte uverenja o sebi i njima. Aktivirajte stara prijateljstva i pokažite interes za nove ljude. Negujte odnose koje imate, posvetite im pažnju i vreme. Psihoterapijski rad uglavnom se zasniva na izgradnji sposobnosti za uzajamnost. Otkrivamo gde je ’zapelo’ i kako razvijati veštine koje nedostaju. Ako osećate hroničnu usamljenost bez obzira šta pokušavali da uradite, razmislite o konsultacijama sa stručnjakom. Problemi usamljenosti zajedničkim radom mogu se rešiti”, uverava optimistički Aleksandra Solujić.

Ceo tekst možete pročitati ovde- https://magazin.politika.rs/sr/clanak/572518/kako-prevazici-usamljenost

****

Da li ste bili usamljeni ili se sada osećate usamljeno? Kako ste uspeli da prevaziđete usamljenost?


Foto: Pixabay com
 
Poslednja izmena:
Najbolji "lek " za prevazilaženje usamljenosti je kontakt sa drugim ljudima. Trudim se da negujem i nova prijateljstva i stara.

Prija mi uživo kontakt sa ljudima. Ali, sa prvim snegom i ledom, zbog određenih problema, vreme provodim kod kuće. Tada, u kućnoj atmosferi primam goste, ne svakodnevno, ali često.

Drugi moj "lek" za prevazilaženje usamljenosti je čitanje. Uz knjigu nikada nismo usamljeni. 🙂
 
Nisam usamljena nikada bila ali kao što reče Ruzica, biti sam je po nekada prosvetljenje.
Mada biti sama ne bih mogla dugo jer jednostavno volim interakciju sa ljudima, volim moje ljude
da budem sa njima, da pricam sa njima i sve što ide uz to..Kada mi neko kaže da bi voleo da je na nekom
pustom ostrvu gde nema ljudi..ja kažem ohhh neee..ja bih volela sada da sam na Tajms skveru na Menhetnu
kada sve vri od ljudi kada je graja, smeh , veselje , užurbanost :lol: mene bi nemanje ljudi i pustara smorilo
Usamljenost zna da bude opasna ako se ljudi ušuškaju u nju..i po meni jedini izlaz iz usamljenosti je druženje sa ljudima
 
Idem na pecanje, gledam filmove i serije, dodjem ovde malo, setam psa i sviram a nekad kad imam volju i snimam ali to mi sad nekako manjka i to mi se ne svidja...

Zadnje dve godine sam bas usamljen, jedva dva ili tri puta izadjem mesecno s nekim ili se skupimo sa drustvom...

Sad mi atoji na zulj nova godina jer necu da trosim novac i da se cimam oko toga a nekako mi glupo sam da provedem...Uglavnom mrzim taj praznik bas...

Kako sam stariji prija mi samoca ali tako i u neki period isto i smeta oa pregrmim i sve tako u krug.
 
Искрено, не знам да ли бих могао да кажем да сам био усамљен...
Одбациван често од разних "кружока" и интересних група - да...
Али никад нисам био изолован, увек сам лако ступао у контакт са новим људима...
Посао којим се бавим је такав да увек нуди нова познанства...
Слажем се да је добро повремено се мало осамити, и бити са својим мислима...
Осим тога, како време пролази, људи и њихова интересовања се мењају.
Није реално да се дружим са својом "екипом" као некада, то није могуће због посла, пре свега...
Треба човек мало и да уложи у одржавање контакта...
знам много оних који су се претворили у пустињаке логиком "мене нико не зове, ко их шиша"...
Грешка...јер људи ће те брзо заборавити ако се не крећеш међу њима и не зовеш понекад на кафу...
Једноставно је тако...а ако некоме одговара, ОК...мени не одговара.
 
Искрено, не знам да ли бих могао да кажем да сам био усамљен...
Одбациван често од разних "кружока" и интересних група - да...
Али никад нисам био изолован, увек сам лако ступао у контакт са новим људима...
Посао којим се бавим је такав да увек нуди нова познанства...
Слажем се да је добро повремено се мало осамити, и бити са својим мислима...
Осим тога, како време пролази, људи и њихова интересовања се мењају.
Није реално да се дружим са својом "екипом" као некада, то није могуће због посла, пре свега...
Треба човек мало и да уложи у одржавање контакта...
знам много оних који су се претворили у пустињаке логиком "мене нико не зове, ко их шиша"...
Грешка...јер људи ће те брзо заборавити ако се не крећеш међу њима и не зовеш понекад на кафу...
Једноставно је тако...а ако некоме одговара, ОК...мени не одговара.
Лепо си написао. Слажем се. Видим по себи док нисам имао мобилни и интернет више сам посећивао кумове, фамилију, другаре.. Учас упалим ауто одем на кафу, а сад неке драге људе месецима не контактирам чак ни смс-ом. Зато ово болдовано стоји.
 
Da li ste bili usamljeni ili se sada osećate usamljeno? Kako ste uspeli da prevaziđete usamljenost?
Introvertna sam i prilično uživam u samoći, ali daleko od toga da sam kao stepski vuk.
Najusamljenije sam se osećala kroz tinejdž fazu u procesima prihvatanja da neke drage ljude tokom ovog života više neću videti. Zatvarala sam se fizički kad god je moguće, a psihički distancirala od prisutnih i pritom osećala nepripadajuće nekoliko godina. Ipak, to je bio period u kom su akcija i soijalizacija bile neminovne, makar i na silu-u školi, na fakultetu, a upoznajući neke divne ljude sam uspevala da prevaziđem tu usamljenost bez obzira na manje-više osećaj da ipak nisam tu sasvim, i da nešto i dalje nije u redu.
Što sam se više nalazila u različitim situacijama i društvima, to je postajalo lakše i prirodnije ostvarivati neposredni kontakt. Mislila sam da nikada neću isceliti jedan deo sebe potpuno, kad ono... i to može!
Ovih dana sam sebe ulovila u jednom regresivnom raspoloženju i sama ga korigujem kao nepoželjno i nepravilno.
Hoću reći da je samoposmatranje u svemu, pa i u tendenciji ka usamljivanju od velike pomoći.
"Zima je. Hladno je. Ostaje mi se ceo dan u krevetu."
Ustaj, more! Zima je tako bedan izgovor za malodušnost i isključivanje iz zdravih tokova života.
 
Ulaziti u interkaciju sa neživim stvarima (knjigama, filmovima, hobijima i sl), putovati, ako neko to voli, posvetiti se karijeri, ima zilion načina. Objasniti sebi da su ljudi u suštini nezanimljivi. Nekako mi je nesposobnost osobe da bude spokojna sama sa sobom uglavnom merilo njene ispraznosti i jednodimenzionalnosti.
 
Najbolji "lek " za prevazilaženje usamljenosti je kontakt sa drugim ljudima.

Naažalost bilo bi super kad bi stvari bile tako jednostavne ali nažalost nisu , mislim često ništa ne može da stvori osećaj usamljenosti kao kontakt i interakcija sa drugi ljudima (nažalost govorim i iz iskustva), jer ono koliko god ti imao potrebu za bliskošću sa nekim i želeo da si blizak nekome ono baš zna da bude deprimirajuće i da stvori osećaj usamljenosti kad skapiraš koliko zapravo u životu te osobe nema mesta za tebe i koliko si ti tu zapravo suvišan i koliko je to nešto što ti hoćeš (ta neka bliskost sa nekim) zapravo nerealno i praktično nemoguća misija iako ništa ti ne želiš ne znam ni ja šta nit imaš neke zahteve ili šta ti ja znam već želiš samo jedan normalan i topao i pre svega najnormalniji ljudski odnos ali džaba, jednostavno ne može, jer eto možda ta osoba živi nekim putpuno drugačijim načinom i tempom života nego ti ili možda nemate više neka zajednička interesovanja ili nešto što vas povezuje ili je možda ta osoba ono skroz otudjena, depresivna i teška i samoj sebi ili možda nakon malo proedenog vremena sa tom osobom skapiraš da ti je teška, iritantna i da ti je njeno prisustvo opterećujuće i da baš ne zrači energijom koja tebi prija, itd, itd.

Mislim dešavalo mi se da ne znam nakon koliko vremena sretnem nekog starog drugara i ono na prvu se obradujem susretu dok ne skapiram koliko smo se brate ono distancirali i udaljili i koliko zapravo nemamo više ništa zajedničko (i kako bolje da sam ga pustio da mi ostane u nekom lepom sećanju nego da sam ga sreo) ili ne znam nakon pola godine ili godinu dana fazon konačno opez izadjem sa nekom devojkom na piće ili klopu ili već gde i ono odlazim smoren i u fazonu , auuu brate šta mi je ovo trebalo jer ono skapiraš koliko zapravo ti ništa ne značiš toj osobi u životu i koliko bi se zapravo bolje osećao da sam otišao SAM malo da istreniram ili da sam se zavalio na krevet i slušao neku muziku, uzeo nešto za čitanje ili pustio neki film ili seriju umesto što sam tu sedeo sa nekim i pokušao da se nekom dodvorim i pružim pažnju nekoj osobi koja to ne zaslužuje i nije vredna toga.

Tako da ono nažalost kontakt i interakcija sa drugim ljudima itekako umeju da stvore osećaj usamljenosti.
 
Naažalost bilo bi super kad bi stvari bile tako jednostavne ali nažalost nisu , mislim često ništa ne može da stvori osećaj usamljenosti kao kontakt i interakcija sa drugi ljudima (nažalost govorim i iz iskustva)

U pravu si. Socijalna interakcija, tačnije kontakt sa drugim ljudima je ono što najviše spominju psiholozi i psihijatri.

Meni su kontakti sa poznanicima i prijateljima pomogli u jednom periodu mog života i pomažu mi i sada.

Međutim, bilo je razočaranja.
Susreti sa prijateljicama i prijateljima iz detinjstva, iz osnovne i srednje škole, pokazali su mi, koliko smo svi otuđeni jedni od drugih. Svako od nas vodi svoj život u kome ima mesta za druge ljude.
Nisam se razočarala u drugaricu iz detinjstva i osnovne škole, ali sam se malo razočarala u samu sebe. Da smo, posle njene udaje za mog komšiju :) nastavili druženje do danas, bilo bi drugačije..ovako..
Ja sam imala svoj krug prijatelja, ona svoj..jedino smo mogle da se sećamo nekih stvari iz prošlosti. Ostale smo u kontaktu, ali se dugo nismo videle.
 
Pogledajte prilog 1656464
U svim sredinama ima bar ponekog kog ostali „etiketiraju” da je „sam svoj” ili kao nekoga ko „živi u svom svetu”. Uglavnom je reč o manje komunikativnim ličnostima, ali mnogi i ljude koji provode život ili dosta vremena sami, smatraju zapravo usamljenima. Samoća i usamljenost, međutim, čak iako se podudaraju, uvek su bila dva pojma različitog značenja, podseća i psiholog Aleksandra Solujić.

„Postoji podatak da je šezdeset odsto onih koji govore da se osećaju usamljeno ljudi koji su u emotivnom odnosu s partnerom, tako da je glavna odlika usamljenosti, u stvari, samo doživljaj osobe da je sama i izolovana. Osobi koja pati jer je usamljena fali ne samo komunikacija, već i povezanost i bliskost s drugim ljudskim bićem.Ljudi koji su usamljeni najčešće imaju neki problem u sposobnosti da budu bliski i da uspostave lični odnos”, kaže za „Magazin”.

Verovatno je da je svako od nas u nekom periodu iskusio usamljenost. Neke životne situacije sa sobom je nose. Osećanje da smo izolovani i otuđeni dugo vremena ili u situaciji u kojoj to nije očekivano, problem je na kojem valja raditi, upozorava kao psiholog, dodajući:

„Detinjstvo i rani modeli odnosa koji smo imali postaju osnova za sve kasnije odnose. Moguće je da su ljudi koji imaju neprekidan doživljaj usamljenosti imali neka neprijatna iskustva u godinama kada se ličnost formira, kao što su nedostatak ljubavi i pažnje, zanemarivanje i slično. Zbog nepovoljnih iskustava tokom razvoja čovek je naučio da očekivanja koja ima umanji i ostane distanciran.”

***
„Ako imate doživljaj da ste usamljeni, obratite pažnju na ljude, na njihove misli i osećanja. Bavite se drugima. Dobri odnosi se grade. Preispitajte uverenja o sebi i njima. Aktivirajte stara prijateljstva i pokažite interes za nove ljude. Negujte odnose koje imate, posvetite im pažnju i vreme. Psihoterapijski rad uglavnom se zasniva na izgradnji sposobnosti za uzajamnost. Otkrivamo gde je ’zapelo’ i kako razvijati veštine koje nedostaju. Ako osećate hroničnu usamljenost bez obzira šta pokušavali da uradite, razmislite o konsultacijama sa stručnjakom. Problemi usamljenosti zajedničkim radom mogu se rešiti”, uverava optimistički Aleksandra Solujić.

Ceo tekst možete pročitati ovde- https://magazin.politika.rs/sr/clanak/572518/kako-prevazici-usamljenost

****

Da li ste bili usamljeni ili se sada osećate usamljeno? Kako ste uspeli da prevaziđete usamljenost?


Foto: Pixabay com
ponekad stvarno pozelim da sam usamljen.
 
U pravu si. Socijalna interakcija, tačnije kontakt sa drugim ljudima je ono što najviše spominju psiholozi i psihijatri.

Meni su kontakti sa poznanicima i prijateljima pomogli u jednom periodu mog života i pomažu mi i sada.

Međutim, bilo je razočaranja.
Susreti sa prijateljicama i prijateljima iz detinjstva, iz osnovne i srednje škole, pokazali su mi, koliko smo svi otuđeni jedni od drugih. Svako od nas vodi svoj život u kome ima mesta za druge ljude.
Nisam se razočarala u drugaricu iz detinjstva i osnovne škole, ali sam se malo razočarala u samu sebe. Da smo, posle njene udaje za mog komšiju :) nastavili druženje do danas, bilo bi drugačije..ovako..
Ja sam imala svoj krug prijatelja, ona svoj..jedino smo mogle da se sećamo nekih stvari iz prošlosti. Ostale smo u kontaktu, ali se dugo nismo videle.

Iskreno zabole me šta kažu psiholozi i psihijatri već ono bitnije mi je šta kaže praksa a praksa kaže da tek interakcija i kontakt sa drugim ljudima može da postiče osećaj usamljenosti i da ga pogoršava jer tek onda vidiš koliko zapravo u životima nekih drugih ljudi nema mesta za tebe, koliko si im suvišan (pa automatski i oni tebe) i koliko tim nekim ljudima ništa ne značiš u životu i koliko ih zapravo zabole za tebe (što ume onako vrlo bolno i deprimirajuće da bude).

Nažalost okolnosti su takve kakve jesu, ljudi su takvi kakvi jesu i ne treba imati neka očekivanja od drugih ljudi i treba nastojati da tvoje aktivnosti i raspoloženje što manje zavise od nekih drugih ljudi.
 
Iskreno zabole me šta kažu psiholozi i psihijatri već ono bitnije mi je šta kaže praksa a praksa kaže da tek interakcija i kontakt sa drugim ljudima može da postiče osećaj usamljenosti i da ga pogoršava jer tek onda vidiš koliko zapravo u životima nekih drugih ljudi nema mesta za tebe, koliko si im suvišan (pa automatski i oni tebe) i koliko tim nekim ljudima ništa ne značiš u životu i koliko ih zapravo zabole za tebe (što ume onako vrlo bolno i deprimirajuće da bude).

Nažalost okolnosti su takve kakve jesu, ljudi su takvi kakvi jesu i ne treba imati neka očekivanja od drugih ljudi i treba nastojati da tvoje aktivnosti i raspoloženje što manje zavise od nekih drugih ljudi.

To je jedan razlog zašto se ljudi iako su u nekom društvu osećaju usamljeno. Postoje i drugi. Sediš sa društvom ali se neko od njih više druži, imaju zajednička interesovanja i između sebe pričaju nešto što je tebi ( spominju neke druge ljude i pričaju nešto o tome šta ih povezuje, posao, neko sportsko ili drugo Udruženje, politička stranka npr ).

I onda se neko ko ne radi na istom poslu, nije u tom nekom Udruženju oseća usamljeno. Ne može da komentariše nekoga ili nešto..

Nadam se da razumeš. Npr, neki tvoji stari prijatelji bave se zaštitom životne sredine i razgovaraju o recikliranju..Ti znaš šta je reciklaža, ali samo to..Ne znaš za neke njihove ekološke akcije..
Samim tim, osećaš se suvišno i usamljeno.

Ili se društvo sastaje u istom kafiću, sve se tu poznaju pa se interno šale, ti ne pripadaš tamo jer si prvi put u tom kafiću.
 
Pogledajte prilog 1656464
U svim sredinama ima bar ponekog kog ostali „etiketiraju” da je „sam svoj” ili kao nekoga ko „živi u svom svetu”. Uglavnom je reč o manje komunikativnim ličnostima, ali mnogi i ljude koji provode život ili dosta vremena sami, smatraju zapravo usamljenima. Samoća i usamljenost, međutim, čak iako se podudaraju, uvek su bila dva pojma različitog značenja, podseća i psiholog Aleksandra Solujić.

„Postoji podatak da je šezdeset odsto onih koji govore da se osećaju usamljeno ljudi koji su u emotivnom odnosu s partnerom, tako da je glavna odlika usamljenosti, u stvari, samo doživljaj osobe da je sama i izolovana. Osobi koja pati jer je usamljena fali ne samo komunikacija, već i povezanost i bliskost s drugim ljudskim bićem.Ljudi koji su usamljeni najčešće imaju neki problem u sposobnosti da budu bliski i da uspostave lični odnos”, kaže za „Magazin”.

Verovatno je da je svako od nas u nekom periodu iskusio usamljenost. Neke životne situacije sa sobom je nose. Osećanje da smo izolovani i otuđeni dugo vremena ili u situaciji u kojoj to nije očekivano, problem je na kojem valja raditi, upozorava kao psiholog, dodajući:

„Detinjstvo i rani modeli odnosa koji smo imali postaju osnova za sve kasnije odnose. Moguće je da su ljudi koji imaju neprekidan doživljaj usamljenosti imali neka neprijatna iskustva u godinama kada se ličnost formira, kao što su nedostatak ljubavi i pažnje, zanemarivanje i slično. Zbog nepovoljnih iskustava tokom razvoja čovek je naučio da očekivanja koja ima umanji i ostane distanciran.”

***
„Ako imate doživljaj da ste usamljeni, obratite pažnju na ljude, na njihove misli i osećanja. Bavite se drugima. Dobri odnosi se grade. Preispitajte uverenja o sebi i njima. Aktivirajte stara prijateljstva i pokažite interes za nove ljude. Negujte odnose koje imate, posvetite im pažnju i vreme. Psihoterapijski rad uglavnom se zasniva na izgradnji sposobnosti za uzajamnost. Otkrivamo gde je ’zapelo’ i kako razvijati veštine koje nedostaju. Ako osećate hroničnu usamljenost bez obzira šta pokušavali da uradite, razmislite o konsultacijama sa stručnjakom. Problemi usamljenosti zajedničkim radom mogu se rešiti”, uverava optimistički Aleksandra Solujić.

Ceo tekst možete pročitati ovde- https://magazin.politika.rs/sr/clanak/572518/kako-prevazici-usamljenost

****

Da li ste bili usamljeni ili se sada osećate usamljeno? Kako ste uspeli da prevaziđete usamljenost?


Foto: Pixabay com
Prosto komuniciram sa ljudima makar i ovde.
 
Da li znate šta znači usamljenost i da li ste svesni toga? Veoma sumnjam, jer smo se ugušili u aktivnostima, u knjigama, u odnosima, u idejama koje nas zaista sprečavaju da budemo svesni usamljenosti. Šta podrazumevamo pod usamljenošću? to je osećaj da ste prazni, da nemate ništa, da ste izuzetno nesigurni, da nemate nigde učvršćenja. To nije očaj, niti beznađe. ali, osećaj praznine i osećaj frustracije. Siguran sam da smo svi to osetili, srećni i nesrećni, veoma, veoma aktivni i oni koji su zavisni od znanja. Svi oni to znaju. To je osećaj stvarnog neiscrpnog bola, bola koji se ne može prikriti, iako se trudimo da ga prikrijemo. Da li ste ikada pokušali da budete sami? Kada pokušate, osetićete kako je izuzetno teško i koliko moramo biti izuzetno inteligentni da budemo sami, jer nam um neće dozvoliti da budemo sami. Um postaje nemiran, bavi se bekstvom, pa šta mi radimo? Ovu izuzetnu prazninu pokušavamo da popunimo poznatim. Otkrivamo kako da budemo aktivni, kako da budemo društveni; znamo da učimo, kako da uključimo radio. Ono što ne znamo ispunjavamo stvarima koje znamo. Pokušavamo da ispunimo tu prazninu raznim vrstama znanja, odnosa ili stvari. Zar nije tako? To je naš proces, to je naše postojanje. Sada kada shvatite šta radite, da li i dalje mislite da možete popuniti tu prazninu? Isprobali ste sve načine da popunite ovu prazninu usamljenosti. Da li ste uspeli da je popunite? Probali ste u bioskopu i niste uspeli i zato idete za svojim guruima i svojim knjigama ili postajete veoma društveno aktivni. Da li ste uspeli da je popunite ili ste je samo prikrili? Ako ste to samo prikrili, još uvek je tu; stoga će se vratiti. Ako ste u mogućnosti da pobegnete u potpunosti, onda ste zatvoreni u azilu ili postajete veoma, veoma dosadni. To je ono što se dešava u svetu. Kako ćete onda pronaći šta da radite sa ovom usamljenošću? Možete saznati šta da radite tek kada prestanete da bežite. Zar nije tako? Kada ste voljni da se suočite sa onim što jeste – što znači da ne smete da uključite radio, što znači da morate da okrenete leđa civilizaciji – tada toj usamljenosti dolazi kraj, jer se ona potpuno transformiše. To više nije samoća. Ako razumete šta je, onda je „ono što jeste“ stvarno. Zato što um neprestano izbegava, beži, odbija da vidi šta je, stvara sopstvene prepreke. Pošto imamo toliko prepreka koje nas sprečavaju da vidimo, mi ne razumemo šta jeste i stoga se udaljavamo od stvarnosti; sve ove smetnje stvorio je um da ne bi video šta jeste. Da biste videli šta jeste, ne samo da je potreban veliki kapacitet i svest o delovanju, već to znači i okretanje leđa svemu što ste izgradili, svom bankovnom računu, svom imenu i svemu što mi nazivamo civilizacijom. Kada vidite šta jeste, videćete kako se usamljenost transformiše.
 
Najbolji "lek " za prevazilaženje usamljenosti je kontakt sa drugim ljudima. Trudim se da negujem i nova prijateljstva i stara.

Prija mi uživo kontakt sa ljudima. Ali, sa prvim snegom i ledom, zbog određenih problema, vreme provodim kod kuće. Tada, u kućnoj atmosferi primam goste, ne svakodnevno, ali često.

Drugi moj "lek" za prevazilaženje usamljenosti je čitanje. Uz knjigu nikada nismo usamljeni. 🙂
Je istina ali mnogo lakše napisati nego napraviti. Teško odrzavati postojeća, da ne govorim o sklapanju novih. Npr nekada ljudi su dugo bili na istim radnim mjestima i nekako su prirodno sklapali prijateljstva, ponekad i neprijateljstava. Danas se stalno nešto mijenja, dolaze, odlaze, jednostavno nemaš volje više za upoznavanje i kontaktom.
 
Npr nekada ljudi su dugo bili na istim radnim mjestima i nekako su prirodno sklapali prijateljstva, ponekad i neprijateljstava. Danas se stalno nešto mijenja, dolaze, odlaze, jednostavno nemaš volje više za upoznavanje i kontaktom.

Nije posao jedino mesto za upoznavanje. Ljudi koji imaju neki hobi ili se rekreativno bave sportom i na tim mestima mogu da pronađu poznanike.

Kada nekoga upoznamo i nađemo zajedničke teme, vremenom možemo da steknemo nove prijatelje.
 
Nije posao jedino mesto za upoznavanje. Ljudi koji imaju neki hobi ili se rekreativno bave sportom i na tim mestima mogu da pronađu poznanike.

Kada nekoga upoznamo i nađemo zajedničke teme, vremenom možemo da steknemo nove prijatelje.
Koji to sport s +40 :per: Ma išao sam ja u teretanu, pa valjda nema lošijeg mista na planeti za upoznati nekoga( bilo koga/ oba spola), niko s nikim ne komunicira, većina ima slušalice. Išao sam i planinariti par puta, tu je naravno bilo kontakta ali nisam osjetio nekakvu toplinu, naklonost i što li već? Ne idem više i zbog toga što mi i obaveze ne dopuštaju, nisam slobodan svaku nedjelju. Prije sam imao neke term8ne nogometa/ fudbala i već par godina nisam išao, e što nemam s kime, e što nisam i formi, e što mi se ne da ako nije baš dobro vrime, i što sam vidija da su iza 40- ete ozljede mnogo ucestalije a oporavak teži i duži.
 
Ne znam jel ima rec koja je suprotna od usamljenosti? Posto sam ja poprilicno specificna osoba po tom pitanju, treba mi odredjeni kontakt s ljudima, ali mi i treba jako dosta vremena da provedem sam, u svojoj introspekciji.
Merlin je u svojoj pesmi pevao: Tesko meni sa tobom, a jos teze bez tebe.
Za mene bi pesma zvucala obrnuto: Tesko meni bez tebe, a jos teze sa tobom.
 

Back
Top