Treba država ozbiljno da se pozabavi... Samo, naša država bi trebalo da se ozbiljno pozabavi i mnogim drugim problemima, pa to ne čini...
Dve situacije koje sam imao sa prosjacima:
1. Primio sam prvu Avramovu platu 1994 (posle one strašne inflacije) u iznosu od 39 dinara (39 maraka). Nakon što sam podigao pare krenuo sam Bulevarom Kralja Aleksandra i naišao na Ciganku sa detetom koja je prosila: "Daj neku paru, za bebu...", pa je naglo šmugnula u prodavnicu kozmetike Jasmin. Ušao sam u prodavnicu šatro da pitam za kosili i pampers, ali me je baš zanimalo šta odrpana prosjakinja radi u toj prodavnici. Ona je istresla sitniš na pult i tražila je da joj ukrupne. Dok sam se tu motao prodavačice su izbrojale 200 dinara, uz komentar jedne da je to već šesti put od jutros kako dolazi da ukrupni novac. Izašao sam iz prodavnice zapanjen, a ubrzo i Ciganka koja je nastavila da prosi tužnim molećivim glasom...
2. Ispred Vaznesenjske crkve u ulici Kneza Miloša sedi pogrbljena starica sa crnim naočarima i belim štapom, kao slepa... Stanica 51 bila je u Admirala Geprata, i tu sam čekao autobus. Privuklo mi je pažnju kada je starica ustala, počela da hoda niz ulicu Admirala Geprata, kada je naišla na pešački prelaz pogledala je levo, pa desno, prešla ulicu dok se beli štap vukao za njom, a zatim je nestala iza parkiranih automobila. Nije prošlo dugo, pojavila se odozdo, sa druge strane ulice, bez naočara i štapa, sa rukama iza leđa, hodala je polako i razgledala izloge...