Tema je divna.
Znam ljude koji su ''majstori'' da nekog oteraju od sebe i povrede...
''Ja imam samo jednu nesreću: uništim sve što dotaknem...'' (Mesec dana već pevušim ovu pesmu ''Na Badnje veče'' gde god stignem

; ne znam šta mi je. )
Ne mogu za sebe da kažem da oteram od sebe osobe do kojih mi je stalo. Bar ne uvek. Štaviše, možda i retko.
Ali često mi se desi da ne odreagujem u trenutku, ukopam se, udrvenim... nepotrebno... baš onda kada imam želju da nekoga zagrlim, pomilujem, poljubim,...
Desilo mi se skoro da sam, iako preplavljena nežnošću, prema jednoj bliskoj osobi bila distancirana... Okrećem se, prilazim vratima, hvatam se za kvaku i mislim se kako bih u tom trenutku se samo sjurila do njegovog naručja...
I u toj misli izlazim iz sobe...
... a onda u svojoj plačem...
Iako je posle sa njim sve bilo u redu...
Najvažnije je sebi oprostiti. Meni je to najteže.
Ne praštam sebi: glupost, grubost,... pa onda poverenje i povržtvovanost koje sam poklonila onima koji su me posle ''častili'' svojevrsnim ''šamarima''... a što je opet u vezi sa glupošću i nepromišljenošću, lošom procenom... Ne praštam sebi preveliki ponos kog ne mogu da se lišim. Kad se naljutim za sitnicu (mada u tom slučaju znam i brzo da se potrudim da se iskupim, drugome i sebi). Reči ne praštam. Drugima teško, sebi ponajmanje. Kad ih kažem u afektu, kada slažem, kada kažem ono što ne mislim samo da ne bih ''ogolila sebe'' drugima, a i sebi...
I još niz stvari...
Ali sve je to tako ljudski... Greške i kajanje, ta najbeskorisnija stvar na svetu...
A možda i nije beskorisna... Možda se kroz kajanje izrasta kao bolji čovek...
Kroz opraštanje svakako, da.
Ipak je oprost najveći, božanski čin.
I zato što je božanski... šta će to nama, ljudima...
