Zastala sam na pešačkom prelazu, čekam da se upali zeleno svetlo. Razmišljam kako sam lepo provela jutro, prošetala obalom Tamiša, uživala u jutarnjim zracima sunca koji su se poigravali listovima vrbe, šarajući ih zlatom i platinom. Reka se mreškala dirana vetrom, kao da joj je prkosio terajući je da teče uzvodno... Prenu me glas gospođe koja je hitala ka pijaci, kao i ja zastala je čekajući da se upali zelena lampica na semaforu: „Da li Vam treba pomoć da pređete preko... ?“ Ljubazno sam se zahvalila i odbila ponuđenu pomoć, oboren ivičnjak na pešačkom prelazu je prilagođen invalidskim kolicima. Sledi još jedno pitanje predusretljive gospođe, „Da li ste Vi ćerka moje doktorice, zubarke, Bube?“ iznenađeno sam je podgledala i odrečno odgovorih, „Znate Vi tako ličite na nju.“ E, sada sam zaista bila zaprepašćena! Zelena lampica se uključi, pređosmo na drugu stranu ulice, gospođa ne osvrnuvši se ode u pravcu pijace a ja... svojoj kuči pokušavajući da shvatim...
Pukim slučajem poznajem spomenutu doktorku, i njenu ćerku koja ima oštećenja izazvana cerebralnom paralizom. Ako dobro računam, ćerka bi sada imala oko 30 godina, veoma je mršava i visoka, jedina sličnos koju bi imale to je da smo obe zbog fizičkih oštećenja primorane da se krećemo u invlidskim kolicima. Dotična doktorica i ja smo inače vršnjakinje...
Pukim slučajem poznajem spomenutu doktorku, i njenu ćerku koja ima oštećenja izazvana cerebralnom paralizom. Ako dobro računam, ćerka bi sada imala oko 30 godina, veoma je mršava i visoka, jedina sličnos koju bi imale to je da smo obe zbog fizičkih oštećenja primorane da se krećemo u invlidskim kolicima. Dotična doktorica i ja smo inače vršnjakinje...