Quantcast

Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Jedna majka rađa tri nacije.

Srboskizborim

Iskusan
Poruka
5.838
Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Jedna "majka rađa tri nacije".

Evropsku porodicu naroda, pored Makedonaca, Titova garnitura je obogatila sa Crnogorcima i Muslimanima.

PROCES formiranja evropskih naroda okončan je još u srednjem veku, a u bivšoj SFRJ odvijao se do sedamdesetih godina 20. veka. Do Titovog dolaska na njeno čelo, Jugoslaviju su sačinjavala tri naroda, a desetak godina pre njegovog silaska s političke scene bilo ih je duplo više. Evropsku porodicu naroda, pored Makedonaca, Titova garnitura ju je obogatila i sa Crnogorcima, koji su sve do 1945. bili Srbi, i Muslimanima, kojima je samo u nekadašnjoj Jugoslaviji vera priznata za naciju.


Crnogorci su proglašeni posebnim narodom 1. maja 1945, pre nego što su komunisti uspostavili vlast u celoj zemlji, a sa Jugoslovenima islamske veroispovesti taj postupak je trajao mnogo duže. Pored ostalog, i zbog toga što istorija nikad nije uspela da utvrdi da je na teritoriji ove države pre najezde Turaka živelo bilo kakvo stanovništvo islamske veroispovesti.

Koncept politike nacionalnih država, koja je formirana u Srednjoj Evropi krajem devetnaestog veka, slučajno ili ne, poklopio se sa Lenjinovim viđenjem nacionalnog pitanja u Sovjetskom Savezu, koga se počev od Drezdenskog kongresa držala i KPJ. Stvarnost s kojom se suočavamo konačno je definisana na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu i na drugom zasedanju Avnoja. Danas je potpuno jasno da je ovo zapravo model za slabljenje Srbije.

https://www.novosti.rs/vesti/naslov...nje-novih-naroda-Jedna-majka-radja-tri-nacije


Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Sarajevsko rukovodstvo preuzelo promašeni austrougarski projekat
Nenad KECMANOVIĆ | 29. jun 2020. 15:49 | Komentara: 0
Zbog političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano priznavanje dovelo je do produžene inkubacije nove nacije.

PRVO što je Kardelj uradio po povratku iz Londona 1962.godine, bila je poseta Bosni, obilaženje muslimanskih funkcionera sa idejom o priznavanju muslimanske nacije kao konstitutivnog dela države. Glavna podrška toj ideji je dolazila od nove muslimanske inteligencije. Ona je već toliko stasala da je vođstvo svoje verske zajednice preuzela iz ruku predratne zemljišne vlastele - pisao je Milorad Ekmečić. ("Između klanja i oranja")


Na posljeratnim popisima muslimani su se većinom deklarisali kao pobjednički partizani, što znači mahom kao Srbi, manje kao poraženi domobrani i ustaše, što znači mahom kao Hrvati. A na trajniju nacionalnu identifikaciju sa jednim ili drugim narodom u BiH, uticala je veza sa srpskim Gajretom ili hrvatski "Napredak", kulturno-prosvjetnim društvima koja su finansirala muslimansku mladež na studijama u Beogradu ili Zagrebu. Kada im se na kasnijim popisima otvorila mogućnost da se izjasne kao nacionalno neopredijeljeni, većinom su izabrali tu opciju što svjedoči da su se osjećali kao
nešto još nedefinisano i neoblikovano treće, drugačije i posebno. Najzad, kako se može utvrditi statističkim ukrštanjemm podataka sa prethodnih popisa, dio ranijih "muslimanskih Srba" upisao u novu rubriku "Jugosloven u nacionalnom smislu". Bilo je to vrijeme plime jugoslavenstva, kao budućnosti svih naroda, pa je za muslimane važilo da će do toga perspektivnog sintetičkog nacionalnog identiteta doći skraćenim putem bez prelaznog statusa u okviru jedne od dvije tada već postojeće nacija. Ekmečić navodi Titove riječi inostranom novinaru . . .

Međutim prvih 60-ih godina (ustave promjene 62. i 63.) nastupa period osjeke jugoslovenstva kada, prema riječima Dejana Jovića, "Titova Jugoslavija" sve više postaje "Kardeljeva Jugoslavija" Titov glavni ustavotvorac jugoslovenstvo poistovjećuje sa velikosrpskim centralizmom i unitarizmo i preko ustavnih intervencija forsira samostalnost republika po formuli "federiranje federacije" i afirmacija nacija koje su njegova specijalnost. Drug Bevc, kako je glasilo jedno od njegovih konspirativnih nadimaka, je još prije rata objavio brošuru "O slovenačkom nacionalnom pitanju" u kojoj je i u kasnijim izdanjima ponovio da se slovenački narod borio za socijalizam, a ne za obnovu Jugoslavije koja predstavlja samo privremenu tranzicionu formu do nacionalne države koja će da bira u koje će se federaciju uključiti.

KORENI BOGUMILSKE ETNOGENEZE

BENjAMIN Kalaj, dok je bio na poslu bečkog amabasadora u Beogradu, pisao je sa mnogo erudicije i naklonosti o Srbima. Kada je 1882. imenovan za austrougarskog ministra finansija, u čiji je resor spadao i nadzor nad zemaljskom upravom u BiH, zabranio je dalje rasturanje svoje knjige. Zabranjeni su štampa, časopisi, knjige koji su stizali iz Beograda, suzbijane su lokalne srpske kulturno-prosvetne institucije, a nasuprot tome bogato je sponzorisano stvaranje odgovarajućih muslimanskih, kao integralnobosanskih, uključujući dnevni list "Bošnjak", koji je promovisao bogumilsku etnogenezu muslimana, pismo bosančicu i crkvu bosansku. Ispostavilo se, međutim, da je intelektualna mladež sva tri naroda okupljena u "Mladoj Bosni" (Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Andrić) bila mnogo prijemčivija za ideje jugoslovenstva.
Kardeljevo animiranje muslimanskih intelektualaca za priznanje obuhvatilo je širok krug imena među kojima prednjači Muhamed Tunjo Filipović profesor Filozofskog fakulteta i član ideološke komisije CK SK BiH. Blagovremeo obavješten od svog političkog mentora Hamdije Pozderca da će partija otvoriti proces priznavanja muslimanske nacije, on je iskoračio sa tekstom Bosanski duh u književnosti koji ostao poznat po tezi da je Andrićevo djelo nanijelo više zla Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno. Kukuriknuo je prije zore. Partija je htjela da predvodi, kanališe i kontroliše postepeni proces "nacionalizacije muslimana u BiH", a njegov tekst u sarajevskom časopisu "Život" pod uredništvom Maka Dizdara, izazvao je negativne srpske pa i hrvatske reakcije koje je polemički formulisao književni teoretičar i lingvista profesor Novica Petković. Muhamed je privremeno isključen iz SK, a pošto je CK SK BiH ubrzo zvanično oglasio priznavanje nacije, Muhamed je postao nacionalni junak, a Petković pod pritiskom morao da se sa sarajevskog Filozofskog fakulteta preseli na beogradski.

Odluka o priznavanju u partijskom vrhu SR BiH izgleda nije donijeta lako. Trojica vodećih muslimanskih političara Hasan Brkić, Avdo Humo i Osman Karabegović bili su protiv ove ishitrene novotarije. Nije za to bio ni odlazeći Đuro Pucar koji je vodio bosanske komuniste u dugom poslijeratnom periodu. Saopštio je to Titu u "oproštajnom" razgovoru u lovu na Tjentištu. "Oslobođenje" je na naslovnoj strani objavilo njihovu fotografiju na konjima i u lovačkim odijelima, a u naslovu nacelo da je Pucar "unapređen" na saveznu funkciju predsjednika SUBNOR-a. Hasan, Avdo i Osman bili su veći problem ne samo zbog ratnih referenci nego i zato što su bili muslimani, pa su zato kasnije postali "politički" slučaj. Hasan Brkić je u međuvemenu preminuo, a Avdi i Osmanu pridodat je i Hajro Kapetanović , te Čedo Kapor. Na dugoj partijskoj sudaniji u više nastavaka govorile su desetine bosanskih funkcionera iz republike i federacije i to bez izuzetka protiv ove grupa, ali šta stoji iza šuplje političke frazeologije kojom su se služili i tužioci i optuženi široj javnosti malo je šta bilo jasno.

Bio je to bosanski eho Kardeljeve borbe protiv velikosrpskih unitarističko-centralističkih i birokratskih snaga u BiH. I priznavanje muslimanske nacije treba posmatrati u kontekstu njegovog angažovanja na "federiranju federacije". Srbi i Hrvati u BiH bili su politički, kulturno i emocioalno psihološki čvrsto vezani za svoje sunarodnike u susjednim maticama i utoliko su djelovali centrifugalno. Jedino muslimani, lišeni takvih spona, bili su centripetalni ili kako su sami govorili nisu imali "rezervnu domovinu". U konkurenciji sa drugim republikama na saveznom nivou jedino BiH nije bila nacionalna pa nije imala ni odgovarajuću unutrašnju koheziju i polet. Muslimani priznati kao treća i relativno najbrojnija nacija mogli su da postanu nacionalni osnov "republike koja neće da bude ništa više, ali ni išta manje nego ostale" (H. Pozderac). Ali, prema tadašnjem nacionalno političkom bontonu, promociju nove nacije nisu mogli da pokrenu vodeći muslimanski komunistički kadrovi. Realizaciju Kardeljevog projekta za BiH preuzeli su vodeći Srbi - Rato Dugonjić i Cvijetin Mijatović koji, simptomačno, nisu govorili prilikom obračuna sa Avdom, Osmanom, Hajrom i Čedom. Nisu se ni pojavili. Bili su organizatori iz pozadine.

Tito je na Brionskom plenumu dobio jednoglasnu podršku za rušenje Rankovića, ali na žrtvu se nisu svi obrušili sa jednakim entuzijazmom. Veterani su razumjeli da se iza gluposti o prisluškivanju namjenjene za javnost, krije poraz njihovih ideala o bratstvu naroda u jedinstvenoj zemlji. Stari majstor je najavio da se povlači i navukao ih sve u penziju zvanu "Savjet federacije", a onda je "na zahtjev naroda" ipak ostao. Pored sebe, jedino je i u partijskom i u državnom predsjedništvu zadržao Kardelja i Bakarića kao rodonačelnike konfederiranja jugoslavenske federacije. Ostali u politbirou partije i u kolektivnom šefu države bili su podmladak spreman za novi kurs. Sličnu prelaznu ulogu imali su Rato Dugonjić i Majo Mijatović u Bosni gdje su okupili Bijedića, Mikulića, Grabčanovića, Kurtovića, Kosovca, Mesihovića, Ištuka i dr. Među njima se kao efikasni operativac ubrzo izdvojio Branko Mikulić.

Iz razgovora sa Petrom Stambolićem, Vjenceslav Glišić bilježi: "U Bosni se povampirio bošnjakluk ... Pitam stare drugove Maju i Roćka ... Prvi se ljuti i negira, drugi se takođe čudi šta se tamo događa ... Kažu da iza svega stoji Rato Dugonjić".
Paradoksalno, ispostavilo se da je ključna prepreka u priznavanju nove nacije bio sam muslimanski narod. Neki, posebno mlađi, ali i oni prosrpski orijentisani bili su sebe našli u jugoslavenstvu kao zajedničkoj perspektivi svih naroda ne samo u Bosni. Drugima, koji su se na prethodnim popisima izjasnili kao Srbi i Hrvati činilo se nedoslijedno da pod stare dane mijenjaju naciju po partijskoj direktivi. Treći su bili zbunjeni što im se daje nacija koju nisu tražili i podozrijevali šta se iza toga krije. Četvrtima, koji su znali da je većina naroda nacionalno priznanje stekla vjekovnom borbom izgledalo je neozbiljno da se o tome odluči jednom sjednicom političkog foruma. Peti, po bosanskim selima gdje su se Srbi, Hrvati i muslimani oslovljavali sa "vlasi", "šokci" i "turci", smatrali da pripadaju turskoj naciji. Šesti, oni najobrazovaniji, uočili su da je priznavanje kuso jer ne obuhvata nacionalne institucije i simbole, da je možda trebalo i ranije, a posebno je iritiralo što se ima nacije u odnosu na ime vjere razlikuje samo po malom odnosno velikom početnom slovu.

Zato je postojala realna opasnost da se na popisu 1971. svi muslimani ne izjasne kao Muslimani nego da se nacionalno raspu u više različitih opcija i da čitav politički projekat propadne. S političkog vrha Republike pokrenuta je neviđena kampanja objašnjavanja i ubjeđivanja u kojoj su muslimanski partijski aktivisti leteli po fabrikama, školama, bolnicama, intitucijama agitujući da svi muslimani stanu jednu kolonu. Pokazalo se da ne ide svugdje lako.

Ako prihvatimo najkomotniju definiciju nacije koju je dao Karl Renan da je "nacija ono što hoće da bude nacija" nije sporna transformacija malog u veliko slovo. Osim toga, osmanskom islamizacijom Bosne masa hrišćana konvertovala je u islam, na bazi specifične religije izrasla je i jedna posebna kultura, a nad njom je nadgrađena zasebna nacija. Problem je što je, za političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano i preuranjeno priznanje dovelo do produžene inkubacije nove nacije koja će samo tokom jednog ljudskog vijeka više puta mijenjati ime.
Ono što je za bosanske muslimane značilo mnogo veće priznavanje od apstraktne nacije bio je Titov izbor Džemala Bijedića za saveznog premijera. "Naš Đemo, prvi do Tita!" oduševljeno se pronosilo muslimanskim mahalama i zato i danas bošnjački istoričari pragmatičnog Bijedića smatraju najzaslužnijim pojedincem za promociju nacije. On se uklopio u maršalove ambcije da od politike između hladnoratovskih Istoka i Zapada napravi međunarodni kapital i od balkanskog lidera postane globalni igrač. U pokretu nesvrstanih dominirale su muslimanske zemlje pa je njihove lidere (Habiba Burgibu, Gamala Nasera i dr) nakon glavnih susreta u Beogradu, slao maksuz u Sarajevo da u Džeminoj pratnji vide Baščaršiju i upoznaju reis ul ulemu u Begovoj džamiji. Na sarajevske ulice izlazila je masa da pozdravi nesvrstanog brata po islamu.

Potom su se naši inženjeri, ljekari, tehničari razmilili po arapskim zemljama. Najradije su išli muslimani iz Bosne i tamo najbolje primani. Odande su zauzvrat stizali arapski studenti.

Često su pitali: "Šta ste po nacionalnosti? - Muslimani! Lijepo, i mi smo muslimani, ali i Egipćani, Sirijci, Tunišani. A vi? Veliko slovo im nije bio nikakav odgovor. Ali i za sekularne bosanske muslimane takođe to nije bilo zadovoljavajuće. Htjeli su da budu bošnjaci, bošnjani, bosanci... ali komunistička vlast je bila svjesna da bi svaki takav naziv upućivao da je ovaj narod jedini domicilan u BiH. Vjerničkoj i nacionalno još neosvješćenoj bazi po unutrašnjosti je, naprotiv, odgovaralo da pod istim imenom budu i ono što već jesu i ono što još nisu.

ISTINA KAO POLITIČKA PROVOKACIJA

KADA je u jednoj TV emisiji dr Esad Ćimić rekao da su muslimani zakasnili da budu narod a preuranili da budu nacija, to je shvaćeno kao politička provokacija. Kada je još u sledećoj prilici to ilustrovao činjenicom da se od punoletstva uvek izjašnjavao kao Hrvat, da mu je rođeni brat Osman uvek bio Srbin, te da živi u mešanom braku jer mu je žena Meliha muslimanka, to je doživljeno kao opasna diverzija. Sve što je naveo bila je istina, ali je delovalo kao sprdnja s priznavanjem nove nacije, i profesor Ćimić je nedugo potom ostao bez posla na Filozofskom fakultetu i napustio Sarajevo.
Kako god bilo, "m" je priznato kao "M", na popisu je rođena najbrojnija i jedina centripetalna nacija u BiH, koja će postati oslonac bosanske republičke državnosti. Na krilima po jednoj liniji Kardeljeve (jačanja republičke državnosti i afirmacija nacija), a po drugoj Titove (lider pokreta nesvrstanih u Trećem svijetu) podrške, Muslimani su ušli u prevremeni nacionalni pubertet. Oslobodili su se ne samo kompleksa konverzije na vjeru osmanskog okupatora, nego i savremenijih hipoteka participacije u ustaškoj NDH i zakašnjelog uključivanja u NOB. U Pavelićevoj vladi u Zagrebu bilo je više muslimana, namjesnici ustaške vlasti u BiH bili su muslimani, gradonačelnici Sarajeva, takođe. Ako već nisu bili ustaše, hrvatsko cvijeće je po vojnoj obavezi bilo bar u domobranima. U jednom momentu im je i to bilo malo. Od Hitlera su tražili da dođu pod direktnu upravu Trećeg rajha, pa im je Himler uz asistenciju velikog muftije El Huseinija formirao SS Handžar diviziju i poslao ih na istoči front. Partizanima su se, sa izuzetkom komunista, priključili tek krajem rata poslije pada Italije, nerijetko prinudnom mobilizacijom.

Ipak kada je bilo potrebno: Hrvati su bili ustaše, Srbi - četnici ... A muslimani? Nisu se pominjali jer nisu bili nacija, pa se nekako podrazumijevalo da su bili nevine žrtve. Kada je književik Derviš Sušić napisao u knjizi "Parergon" da nije bilo tako, u publikaciji IVZ "Preporod" izašla je negativna recenzija, a jedini pozitivan prikaz objavio je član CK SK BiH.

https://www.novosti.rs/vesti/naslov...tvo-preuzelo-promaseni-austrougarski-projekat


https://www.novosti.rs/vesti/naslov...nje-novih-naroda-Islamska-drzava-povod-za-rat


Moj komentar na ovo.

Najsrećniji bi bio čovek na svetu da je uspela politička ideja o nacionalnom srpstvu sa tri religije ili "svi smo Srbi bez obzira na religije" jer to mi je životna vizija i misija, ali kao izuzetno dobar poznavalac tematike, ne mogu reći ili napisati da je "sva ili gotovo sva krivica do komunista, Josipa Broza Tita ili SFR Jugoslavije što se to nije desilo, naprotiv mnogo su dublji razlozi što do toga nije došlo ili je došlo u gotovo zanemarivom postotku onih koji se osećaju Srbima a nisu pravoslavci ili barem poreklom iz pravoslavne tradicije, kao što su Srbi muslimani i katolici. Ima to mnogo dublje korene u međeverskim sukobima i nepoverenju od vremena Osmanlija , zatim antislamskog narativa "Gorskog venca" koji je prihvaćen kod pravoslavnih kao "nacionalna Biblija" a sa čim je gotovo nemoguće "prihvatiti islam kao religiju koja može biti bratska religija unutar nacionalnog srpstva", zatim "zločinačka zaostavština NDH i dr". U vezi Crnogoraca, rascep je opet "dublji". I postojao je pre komunista, a seže još u 1918 godinu, zbog sukoba unuka i dede (dinastiji sukob Karađorđevića i Petrovića).
Ipak nisu za sve ili u velikoj meri nisu komunisti krivi.
 

Dobri Bosnjanin

Aktivan član
Poruka
1.271
Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Jedna "majka rađa tri nacije".

Evropsku porodicu naroda, pored Makedonaca, Titova garnitura je obogatila sa Crnogorcima i Muslimanima.

PROCES formiranja evropskih naroda okončan je još u srednjem veku, a u bivšoj SFRJ odvijao se do sedamdesetih godina 20. veka. Do Titovog dolaska na njeno čelo, Jugoslaviju su sačinjavala tri naroda, a desetak godina pre njegovog silaska s političke scene bilo ih je duplo više. Evropsku porodicu naroda, pored Makedonaca, Titova garnitura ju je obogatila i sa Crnogorcima, koji su sve do 1945. bili Srbi, i Muslimanima, kojima je samo u nekadašnjoj Jugoslaviji vera priznata za naciju.


Crnogorci su proglašeni posebnim narodom 1. maja 1945, pre nego što su komunisti uspostavili vlast u celoj zemlji, a sa Jugoslovenima islamske veroispovesti taj postupak je trajao mnogo duže. Pored ostalog, i zbog toga što istorija nikad nije uspela da utvrdi da je na teritoriji ove države pre najezde Turaka živelo bilo kakvo stanovništvo islamske veroispovesti.

Koncept politike nacionalnih država, koja je formirana u Srednjoj Evropi krajem devetnaestog veka, slučajno ili ne, poklopio se sa Lenjinovim viđenjem nacionalnog pitanja u Sovjetskom Savezu, koga se počev od Drezdenskog kongresa držala i KPJ. Stvarnost s kojom se suočavamo konačno je definisana na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu i na drugom zasedanju Avnoja. Danas je potpuno jasno da je ovo zapravo model za slabljenje Srbije.

https://www.novosti.rs/vesti/naslov...nje-novih-naroda-Jedna-majka-radja-tri-nacije


Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Sarajevsko rukovodstvo preuzelo promašeni austrougarski projekat
Nenad KECMANOVIĆ | 29. jun 2020. 15:49 | Komentara: 0
Zbog političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano priznavanje dovelo je do produžene inkubacije nove nacije.

PRVO što je Kardelj uradio po povratku iz Londona 1962.godine, bila je poseta Bosni, obilaženje muslimanskih funkcionera sa idejom o priznavanju muslimanske nacije kao konstitutivnog dela države. Glavna podrška toj ideji je dolazila od nove muslimanske inteligencije. Ona je već toliko stasala da je vođstvo svoje verske zajednice preuzela iz ruku predratne zemljišne vlastele - pisao je Milorad Ekmečić. ("Između klanja i oranja")


Na posljeratnim popisima muslimani su se većinom deklarisali kao pobjednički partizani, što znači mahom kao Srbi, manje kao poraženi domobrani i ustaše, što znači mahom kao Hrvati. A na trajniju nacionalnu identifikaciju sa jednim ili drugim narodom u BiH, uticala je veza sa srpskim Gajretom ili hrvatski "Napredak", kulturno-prosvjetnim društvima koja su finansirala muslimansku mladež na studijama u Beogradu ili Zagrebu. Kada im se na kasnijim popisima otvorila mogućnost da se izjasne kao nacionalno neopredijeljeni, većinom su izabrali tu opciju što svjedoči da su se osjećali kao
nešto još nedefinisano i neoblikovano treće, drugačije i posebno. Najzad, kako se može utvrditi statističkim ukrštanjemm podataka sa prethodnih popisa, dio ranijih "muslimanskih Srba" upisao u novu rubriku "Jugosloven u nacionalnom smislu". Bilo je to vrijeme plime jugoslavenstva, kao budućnosti svih naroda, pa je za muslimane važilo da će do toga perspektivnog sintetičkog nacionalnog identiteta doći skraćenim putem bez prelaznog statusa u okviru jedne od dvije tada već postojeće nacija. Ekmečić navodi Titove riječi inostranom novinaru . . .

Međutim prvih 60-ih godina (ustave promjene 62. i 63.) nastupa period osjeke jugoslovenstva kada, prema riječima Dejana Jovića, "Titova Jugoslavija" sve više postaje "Kardeljeva Jugoslavija" Titov glavni ustavotvorac jugoslovenstvo poistovjećuje sa velikosrpskim centralizmom i unitarizmo i preko ustavnih intervencija forsira samostalnost republika po formuli "federiranje federacije" i afirmacija nacija koje su njegova specijalnost. Drug Bevc, kako je glasilo jedno od njegovih konspirativnih nadimaka, je još prije rata objavio brošuru "O slovenačkom nacionalnom pitanju" u kojoj je i u kasnijim izdanjima ponovio da se slovenački narod borio za socijalizam, a ne za obnovu Jugoslavije koja predstavlja samo privremenu tranzicionu formu do nacionalne države koja će da bira u koje će se federaciju uključiti.

KORENI BOGUMILSKE ETNOGENEZE

BENjAMIN Kalaj, dok je bio na poslu bečkog amabasadora u Beogradu, pisao je sa mnogo erudicije i naklonosti o Srbima. Kada je 1882. imenovan za austrougarskog ministra finansija, u čiji je resor spadao i nadzor nad zemaljskom upravom u BiH, zabranio je dalje rasturanje svoje knjige. Zabranjeni su štampa, časopisi, knjige koji su stizali iz Beograda, suzbijane su lokalne srpske kulturno-prosvetne institucije, a nasuprot tome bogato je sponzorisano stvaranje odgovarajućih muslimanskih, kao integralnobosanskih, uključujući dnevni list "Bošnjak", koji je promovisao bogumilsku etnogenezu muslimana, pismo bosančicu i crkvu bosansku. Ispostavilo se, međutim, da je intelektualna mladež sva tri naroda okupljena u "Mladoj Bosni" (Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Andrić) bila mnogo prijemčivija za ideje jugoslovenstva.
Kardeljevo animiranje muslimanskih intelektualaca za priznanje obuhvatilo je širok krug imena među kojima prednjači Muhamed Tunjo Filipović profesor Filozofskog fakulteta i član ideološke komisije CK SK BiH. Blagovremeo obavješten od svog političkog mentora Hamdije Pozderca da će partija otvoriti proces priznavanja muslimanske nacije, on je iskoračio sa tekstom Bosanski duh u književnosti koji ostao poznat po tezi da je Andrićevo djelo nanijelo više zla Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno. Kukuriknuo je prije zore. Partija je htjela da predvodi, kanališe i kontroliše postepeni proces "nacionalizacije muslimana u BiH", a njegov tekst u sarajevskom časopisu "Život" pod uredništvom Maka Dizdara, izazvao je negativne srpske pa i hrvatske reakcije koje je polemički formulisao književni teoretičar i lingvista profesor Novica Petković. Muhamed je privremeno isključen iz SK, a pošto je CK SK BiH ubrzo zvanično oglasio priznavanje nacije, Muhamed je postao nacionalni junak, a Petković pod pritiskom morao da se sa sarajevskog Filozofskog fakulteta preseli na beogradski.

Odluka o priznavanju u partijskom vrhu SR BiH izgleda nije donijeta lako. Trojica vodećih muslimanskih političara Hasan Brkić, Avdo Humo i Osman Karabegović bili su protiv ove ishitrene novotarije. Nije za to bio ni odlazeći Đuro Pucar koji je vodio bosanske komuniste u dugom poslijeratnom periodu. Saopštio je to Titu u "oproštajnom" razgovoru u lovu na Tjentištu. "Oslobođenje" je na naslovnoj strani objavilo njihovu fotografiju na konjima i u lovačkim odijelima, a u naslovu nacelo da je Pucar "unapređen" na saveznu funkciju predsjednika SUBNOR-a. Hasan, Avdo i Osman bili su veći problem ne samo zbog ratnih referenci nego i zato što su bili muslimani, pa su zato kasnije postali "politički" slučaj. Hasan Brkić je u međuvemenu preminuo, a Avdi i Osmanu pridodat je i Hajro Kapetanović , te Čedo Kapor. Na dugoj partijskoj sudaniji u više nastavaka govorile su desetine bosanskih funkcionera iz republike i federacije i to bez izuzetka protiv ove grupa, ali šta stoji iza šuplje političke frazeologije kojom su se služili i tužioci i optuženi široj javnosti malo je šta bilo jasno.

Bio je to bosanski eho Kardeljeve borbe protiv velikosrpskih unitarističko-centralističkih i birokratskih snaga u BiH. I priznavanje muslimanske nacije treba posmatrati u kontekstu njegovog angažovanja na "federiranju federacije". Srbi i Hrvati u BiH bili su politički, kulturno i emocioalno psihološki čvrsto vezani za svoje sunarodnike u susjednim maticama i utoliko su djelovali centrifugalno. Jedino muslimani, lišeni takvih spona, bili su centripetalni ili kako su sami govorili nisu imali "rezervnu domovinu". U konkurenciji sa drugim republikama na saveznom nivou jedino BiH nije bila nacionalna pa nije imala ni odgovarajuću unutrašnju koheziju i polet. Muslimani priznati kao treća i relativno najbrojnija nacija mogli su da postanu nacionalni osnov "republike koja neće da bude ništa više, ali ni išta manje nego ostale" (H. Pozderac). Ali, prema tadašnjem nacionalno političkom bontonu, promociju nove nacije nisu mogli da pokrenu vodeći muslimanski komunistički kadrovi. Realizaciju Kardeljevog projekta za BiH preuzeli su vodeći Srbi - Rato Dugonjić i Cvijetin Mijatović koji, simptomačno, nisu govorili prilikom obračuna sa Avdom, Osmanom, Hajrom i Čedom. Nisu se ni pojavili. Bili su organizatori iz pozadine.

Tito je na Brionskom plenumu dobio jednoglasnu podršku za rušenje Rankovića, ali na žrtvu se nisu svi obrušili sa jednakim entuzijazmom. Veterani su razumjeli da se iza gluposti o prisluškivanju namjenjene za javnost, krije poraz njihovih ideala o bratstvu naroda u jedinstvenoj zemlji. Stari majstor je najavio da se povlači i navukao ih sve u penziju zvanu "Savjet federacije", a onda je "na zahtjev naroda" ipak ostao. Pored sebe, jedino je i u partijskom i u državnom predsjedništvu zadržao Kardelja i Bakarića kao rodonačelnike konfederiranja jugoslavenske federacije. Ostali u politbirou partije i u kolektivnom šefu države bili su podmladak spreman za novi kurs. Sličnu prelaznu ulogu imali su Rato Dugonjić i Majo Mijatović u Bosni gdje su okupili Bijedića, Mikulića, Grabčanovića, Kurtovića, Kosovca, Mesihovića, Ištuka i dr. Među njima se kao efikasni operativac ubrzo izdvojio Branko Mikulić.

Iz razgovora sa Petrom Stambolićem, Vjenceslav Glišić bilježi: "U Bosni se povampirio bošnjakluk ... Pitam stare drugove Maju i Roćka ... Prvi se ljuti i negira, drugi se takođe čudi šta se tamo događa ... Kažu da iza svega stoji Rato Dugonjić".
Paradoksalno, ispostavilo se da je ključna prepreka u priznavanju nove nacije bio sam muslimanski narod. Neki, posebno mlađi, ali i oni prosrpski orijentisani bili su sebe našli u jugoslavenstvu kao zajedničkoj perspektivi svih naroda ne samo u Bosni. Drugima, koji su se na prethodnim popisima izjasnili kao Srbi i Hrvati činilo se nedoslijedno da pod stare dane mijenjaju naciju po partijskoj direktivi. Treći su bili zbunjeni što im se daje nacija koju nisu tražili i podozrijevali šta se iza toga krije. Četvrtima, koji su znali da je većina naroda nacionalno priznanje stekla vjekovnom borbom izgledalo je neozbiljno da se o tome odluči jednom sjednicom političkog foruma. Peti, po bosanskim selima gdje su se Srbi, Hrvati i muslimani oslovljavali sa "vlasi", "šokci" i "turci", smatrali da pripadaju turskoj naciji. Šesti, oni najobrazovaniji, uočili su da je priznavanje kuso jer ne obuhvata nacionalne institucije i simbole, da je možda trebalo i ranije, a posebno je iritiralo što se ima nacije u odnosu na ime vjere razlikuje samo po malom odnosno velikom početnom slovu.

Zato je postojala realna opasnost da se na popisu 1971. svi muslimani ne izjasne kao Muslimani nego da se nacionalno raspu u više različitih opcija i da čitav politički projekat propadne. S političkog vrha Republike pokrenuta je neviđena kampanja objašnjavanja i ubjeđivanja u kojoj su muslimanski partijski aktivisti leteli po fabrikama, školama, bolnicama, intitucijama agitujući da svi muslimani stanu jednu kolonu. Pokazalo se da ne ide svugdje lako.

Ako prihvatimo najkomotniju definiciju nacije koju je dao Karl Renan da je "nacija ono što hoće da bude nacija" nije sporna transformacija malog u veliko slovo. Osim toga, osmanskom islamizacijom Bosne masa hrišćana konvertovala je u islam, na bazi specifične religije izrasla je i jedna posebna kultura, a nad njom je nadgrađena zasebna nacija. Problem je što je, za političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano i preuranjeno priznanje dovelo do produžene inkubacije nove nacije koja će samo tokom jednog ljudskog vijeka više puta mijenjati ime.
Ono što je za bosanske muslimane značilo mnogo veće priznavanje od apstraktne nacije bio je Titov izbor Džemala Bijedića za saveznog premijera. "Naš Đemo, prvi do Tita!" oduševljeno se pronosilo muslimanskim mahalama i zato i danas bošnjački istoričari pragmatičnog Bijedića smatraju najzaslužnijim pojedincem za promociju nacije. On se uklopio u maršalove ambcije da od politike između hladnoratovskih Istoka i Zapada napravi međunarodni kapital i od balkanskog lidera postane globalni igrač. U pokretu nesvrstanih dominirale su muslimanske zemlje pa je njihove lidere (Habiba Burgibu, Gamala Nasera i dr) nakon glavnih susreta u Beogradu, slao maksuz u Sarajevo da u Džeminoj pratnji vide Baščaršiju i upoznaju reis ul ulemu u Begovoj džamiji. Na sarajevske ulice izlazila je masa da pozdravi nesvrstanog brata po islamu.

Potom su se naši inženjeri, ljekari, tehničari razmilili po arapskim zemljama. Najradije su išli muslimani iz Bosne i tamo najbolje primani. Odande su zauzvrat stizali arapski studenti.

Često su pitali: "Šta ste po nacionalnosti? - Muslimani! Lijepo, i mi smo muslimani, ali i Egipćani, Sirijci, Tunišani. A vi? Veliko slovo im nije bio nikakav odgovor. Ali i za sekularne bosanske muslimane takođe to nije bilo zadovoljavajuće. Htjeli su da budu bošnjaci, bošnjani, bosanci... ali komunistička vlast je bila svjesna da bi svaki takav naziv upućivao da je ovaj narod jedini domicilan u BiH. Vjerničkoj i nacionalno još neosvješćenoj bazi po unutrašnjosti je, naprotiv, odgovaralo da pod istim imenom budu i ono što već jesu i ono što još nisu.

ISTINA KAO POLITIČKA PROVOKACIJA

KADA je u jednoj TV emisiji dr Esad Ćimić rekao da su muslimani zakasnili da budu narod a preuranili da budu nacija, to je shvaćeno kao politička provokacija. Kada je još u sledećoj prilici to ilustrovao činjenicom da se od punoletstva uvek izjašnjavao kao Hrvat, da mu je rođeni brat Osman uvek bio Srbin, te da živi u mešanom braku jer mu je žena Meliha muslimanka, to je doživljeno kao opasna diverzija. Sve što je naveo bila je istina, ali je delovalo kao sprdnja s priznavanjem nove nacije, i profesor Ćimić je nedugo potom ostao bez posla na Filozofskom fakultetu i napustio Sarajevo.
Kako god bilo, "m" je priznato kao "M", na popisu je rođena najbrojnija i jedina centripetalna nacija u BiH, koja će postati oslonac bosanske republičke državnosti. Na krilima po jednoj liniji Kardeljeve (jačanja republičke državnosti i afirmacija nacija), a po drugoj Titove (lider pokreta nesvrstanih u Trećem svijetu) podrške, Muslimani su ušli u prevremeni nacionalni pubertet. Oslobodili su se ne samo kompleksa konverzije na vjeru osmanskog okupatora, nego i savremenijih hipoteka participacije u ustaškoj NDH i zakašnjelog uključivanja u NOB. U Pavelićevoj vladi u Zagrebu bilo je više muslimana, namjesnici ustaške vlasti u BiH bili su muslimani, gradonačelnici Sarajeva, takođe. Ako već nisu bili ustaše, hrvatsko cvijeće je po vojnoj obavezi bilo bar u domobranima. U jednom momentu im je i to bilo malo. Od Hitlera su tražili da dođu pod direktnu upravu Trećeg rajha, pa im je Himler uz asistenciju velikog muftije El Huseinija formirao SS Handžar diviziju i poslao ih na istoči front. Partizanima su se, sa izuzetkom komunista, priključili tek krajem rata poslije pada Italije, nerijetko prinudnom mobilizacijom.

Ipak kada je bilo potrebno: Hrvati su bili ustaše, Srbi - četnici ... A muslimani? Nisu se pominjali jer nisu bili nacija, pa se nekako podrazumijevalo da su bili nevine žrtve. Kada je književik Derviš Sušić napisao u knjizi "Parergon" da nije bilo tako, u publikaciji IVZ "Preporod" izašla je negativna recenzija, a jedini pozitivan prikaz objavio je član CK SK BiH.

https://www.novosti.rs/vesti/naslov...tvo-preuzelo-promaseni-austrougarski-projekat


https://www.novosti.rs/vesti/naslov...nje-novih-naroda-Islamska-drzava-povod-za-rat


Moj komentar na ovo.

Najsrećniji bi bio čovek na svetu da je uspela politička ideja o nacionalnom srpstvu sa tri religije ili "svi smo Srbi bez obzira na religije" jer to mi je životna vizija i misija, ali kao izuzetno dobar poznavalac tematike, ne mogu reći ili napisati da je "sva ili gotovo sva krivica do komunista, Josipa Broza Tita ili SFR Jugoslavije što se to nije desilo, naprotiv mnogo su dublji razlozi što do toga nije došlo ili je došlo u gotovo zanemarivom postotku onih koji se osećaju Srbima a nisu pravoslavci ili barem poreklom iz pravoslavne tradicije, kao što su Srbi muslimani i katolici. Ima to mnogo dublje korene u međeverskim sukobima i nepoverenju od vremena Osmanlija , zatim antislamskog narativa "Gorskog venca" koji je prihvaćen kod pravoslavnih kao "nacionalna Biblija" a sa čim je gotovo nemoguće "prihvatiti islam kao religiju koja može biti bratska religija unutar nacionalnog srpstva", zatim "zločinačka zaostavština NDH i dr". U vezi Crnogoraca, rascep je opet "dublji". I postojao je pre komunista, a seže još u 1918 godinu, zbog sukoba unuka i dede (dinastiji sukob Karađorđevića i Petrovića).
Ipak nisu za sve ili u velikoj meri nisu komunisti krivi.
Nakon propadanja Turske i Austrougarske se stvaraju mogućnosti stvaranja novih granica. Srbija nakon 1 svjetskog rata ima podršku saveznika i može da radi sta hoce. Povećava broj Srba u cilju stvaranja Velike Srbije na osnovu Bosne. Posto su Turci napravili sranje u Bosni pisajuci stanovništvo po vjeri a ne po naciji, Srbija to veoma pametno koristi i od pravoslavaca (hrišćana) pravi Srbe i ojačava svoju poziciju. Sve sranje koje sad imamo se dešava zbog prepravljanja istorije od strane Srbije u tom periodu nakon 1 svjetskog rata. I u Bosni i u Crnoj Gori. Normalno za taj period, da su drugi tu mogućnost imali možda bi i oni to uradili ali je normalno za 19 vijek, nije normalno da u 2020 godini još uvjek te gluposti trubite. Sto se tice muslimana kao nacije i to su jedva uspjeli Srbija čak ni to nije dala, da ne govorim o Bosanskoj naciji.
 

Srboskizborim

Iskusan
Poruka
5.838
Nakon propadanja Turske i Austrougarske se stvaraju mogućnosti stvaranja novih granica. Srbija nakon 1 svjetskog rata ima podršku saveznika i može da radi sta hoce. Povećava broj Srba u cilju stvaranja Velike Srbije na osnovu Bosne. Posto su Turci napravili sranje u Bosni pisajuci stanovništvo po vjeri a ne po naciji, Srbija to veoma pametno koristi i od pravoslavaca (hrišćana) pravi Srbe i ojačava svoju poziciju. Sve sranje koje sad imamo se dešava zbog prepravljanja istorije od strane Srbije u tom periodu nakon 1 svjetskog rata. I u Bosni i u Crnoj Gori. Normalno za taj period, da su drugi tu mogućnost imali možda bi i oni to uradili ali je normalno za 19 vijek, nije normalno da u 2020 godini još uvjek te gluposti trubite. Sto se tice muslimana kao nacije i to su jedva uspjeli Srbija čak ni to nije dala, da ne govorim o Bosanskoj naciji.
Znači ti preferiraš "bosansku naciju" sa tri religije? Vidiš ja preferiram srpsku naciju sa tri religije.
 

Bren

Veoma poznat
Poruka
14.360
Nakon propadanja Turske i Austrougarske se stvaraju mogućnosti stvaranja novih granica. Srbija nakon 1 svjetskog rata ima podršku saveznika i može da radi sta hoce. Povećava broj Srba u cilju stvaranja Velike Srbije na osnovu Bosne. Posto su Turci napravili sranje u Bosni pisajuci stanovništvo po vjeri a ne po naciji, Srbija to veoma pametno koristi i od pravoslavaca (hrišćana) pravi Srbe i ojačava svoju poziciju. Sve sranje koje sad imamo se dešava zbog prepravljanja istorije od strane Srbije u tom periodu nakon 1 svjetskog rata. I u Bosni i u Crnoj Gori. Normalno za taj period, da su drugi tu mogućnost imali možda bi i oni to uradili ali je normalno za 19 vijek, nije normalno da u 2020 godini još uvjek te gluposti trubite. Sto se tice muslimana kao nacije i to su jedva uspjeli Srbija čak ni to nije dala, da ne govorim o Bosanskoj naciji.
Klasična ustaška propaganda o nepostojanju Srba preko Drine. No, nije ni čudno. Bosanski poturčenjaci su bili veoma osrašćenje ustaše.
 

Sasha Smirnoff

Zainteresovan član
Poruka
246
Двадесет један минут од постављања, а тема и даље није затворена?!
Шокантно... а вероватно и лични рекорд постављача. (Честитке!)

Али, ипак је најлогичније објашњење ове надасве необичне ситуације то што је @đavolčić заспао.
 

Srboskizborim

Iskusan
Poruka
5.838
Šteta, velika šteta što su religije pocepale nacionalno, ali i pravoslavni Crnogorci bez obzira na pravoslavlje hoće svoju naciju, tako da ima nešto i do politike, ne samo religije. Bilo je toga i među muslimanima i ranije u vreme Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, kada su neki bili na strani Srbije , dosta manji deo, a drugi Turske i OAustrougaraba i u ratu Abdićevih i Izetbegovićevih, koji su vodili međusobni nacionalni rat, bez obzira na istu religiju.
 
Poslednja izmena:

Srboskizborim

Iskusan
Poruka
5.838
Двадесет један минут од постављања, а тема и даље није затворена?!
Шокантно... а вероватно и лични рекорд постављача. (Честитке!)

Али, ипак је најлогичније објашњење ове надасве необичне ситуације то што је @đavolčić заспао.
Zašto da zatvori temu? Tekst je pisao akademik Nenad Kecmanović i to bi bila uvreda za akademika. Ukoliko zatvore temu lično ću kontaktirati akademika Nenada Kecmanovića da pogleda kako se odnose prema njegovom delu.
 

Bren

Veoma poznat
Poruka
14.360
Ne, nisu ih stvorili kao narod ali jesu im pomogli da stvore državu, što ne znači da je ne bi stvorili i bez njihove pomoći, samo dosta teže i na manjoj teritoriji.
Zar Albanija nije kao država nastala posle I svetskog rata na mirovnoj koferenciji i to uz veliku pomoć Karađorđevića. Esad paša, je bio član delegacije SHS.
 
Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.