Doziram empatiju. Ponekad je isključim sasvim. Nisam ovde da bih patnje celog sveta nosila na svojim leđima.
Ali isto tako i uključim empatiju po potrebi, pa ljude vidim kao obična ljudska bića, kao što sam i ja sama - puna pogrešaka, nesavršenosti, loših dana, "žutih minuta", slabosti...
Ne vrti se svet oko mene. A ljudi nisu tako loši ako ih se gleda iz perspektive. Nikad ne znamo šta se dešava u nečijoj glavi i nečijem životu...
Treba znati kad pustiti - i razočaranja i ogorčenja i tugu i mržnju... Ne može se živeti u prošlosti. I ne treba se okruživati takvim ljudima. Mnogo štete ljudi koji ne umeju da produže dalje, pa i druge uvlače u svoj vrtlog ogorčenja i nezadovoljstva.
Treba prihvatiti određenu filozofiju života koja nam pomaže da prebrodimo teške trenutke. Život je težak. I u životu postoje mnoge stvari koje od nas ne zavise, na koje nemamo uticaja i koje su neminovne (sudbinske - ako se to nekome više sviđa). Čovek je ograničen na mnogo načina - svojim telom, umom, talentima, inteligencijom, životnim prilikama...
Treba se što manje porediti s drugima i pronaći neke male stvari koje su uvek tu za nas, ma šta da se desi, nešto što nam uvek može pomoći da nađemo duhovni mir. Mogu to biti jednostavne stvari. Obično je priroda ta koja najviše pomaže - biljke, životinje...