Kako definišete prolaznost ?

source.gif
 
Da, zeznuto je to. Nedavno mi je umro deda, prvi put sam doziveo smrt nekog bas bliskog i nekako je osecaj jako cudan, kao da se otvore neke nove perspektive. Nisam bio tuzan na onaj tradicionalan nacin poimanja tuge,nego vise zabezeknut, u neverici, kako nesto sto je do juce bilo zivo moze tako naglo da umre, bez ikakvog smisla i najave.

deda mi je umro pre više godina, ali to je isto bilo traumatično za mene u smislu naglog nestanka
jednog dana smo se smejali na terasi, letnje vreme bilo, sve okejj, sledećeg dana mi javiše da je deda mrtav
apsolutni šok i neverica šta se to uopšte izdogađalo

sad ga vidiš, sad ga ne vidiš....kao u nekom mađioničarskom triku i dođeš u konflikt sa samim sobom
jedan deo tebe priznaje realnost, drugi ti urla da je sve ovo imaginacija

prethodni dan sam bio srećan sa dedom, sledeći dan sam tugovao
i onda opsuješ boga zašto je sve to tako
 
Pola godine nakon što mi je otac umro - što je, po mišljenju raznih stručnjaka, trenutak kada ljude koji su prvobitno dobro podneli gubitak strefi pravi šok tj. egzistencijalni užas - sam nakon jednog izuzetno napornog treninga pomislio: ''Je li ovo sve? Je li ovo ono od čega mnogi ne mogu da se oporave do kraja života? Ovo je ništa, DAJ JOŠ!''. Doduše, nije to bila misao u formi monologa, to je bilo nekakvo osećanje nadmoći i izobilja koje sam kasnije verbalizovao da bih mogao da iskomuniciram iskustvo.

Samo jedan prijatelj, koji takođe ne pripada kategoriji smrtnika, me je razumeo kad sam o tome pričao. Apsolutna većina je to ocenila kao pozeraj, mazohizam, odbrambeni mehanizam itd. Tako će verovatno i ovde biti.

Osetim se kao vanzemaljac kad vidim koliko se vi i ja razlikujemo...
 
Pola godine nakon što mi je otac umro - što je, po mišljenju raznih stručnjaka, trenutak kada ljude koji su prvobitno dobro podneli gubitak strefi pravi šok tj. egzistencijalni užas - sam nakon jednog izuzetno napornog treninga pomislio: ''Je li ovo sve? Je li ovo ono od čega mnogi ne mogu da se oporave do kraja života? Ovo je ništa, DAJ JOŠ!''. Doduše, nije to bila misao u formi monologa, to je bilo nekakvo osećanje nadmoći i izobilja koje sam kasnije verbalizovao da bih mogao da iskomuniciram iskustvo.

Samo jedan prijatelj, koji takođe ne pripada kategoriji smrtnika, me je razumeo kad sam o tome pričao. Apsolutna većina je to ocenila kao pozeraj, mazohizam, odbrambeni mehanizam itd. Tako će verovatno i ovde biti.

Osetim se kao vanzemaljac kad vidim koliko se vi i ja razlikujemo...

pre svega - Moje saučešće.

ne bih da svedem komunikaciju na ličnoj bazi, ali kada su ovakve teme u pitanju to je neminovno,
jer tokom razgovora, govorimo o svojim stavovima, događajima, osećanjima...nisam ni psiholog ni terapeut...samo pričamo, zato i služi forum...
...svako po svome

apropo tvog napisanog, kako gledaš na smrt, na gubitak nekog ko je bio u tvom životu i odjednom ga nema ?

šta osećaš u tim trenucima, kako razmišljaš tada( i sada nakon svega ) ?
 
Moje saučešće.

A u čemu to saučestvuješ? :lol:

apropo tvog napisanog, kako gledaš na smrt, na gubitak nekog ko je bio u tvom životu i odjednom ga nema ?

Kao i na sve ostalo u životu.

Zašto bih lamentirao zbog smrti kad je na kraju rezultirala nečim poželjnim? Da mi otac nije umro, ja ne bih bio ovo što sam postao, a ja volim ovo što sam postao. To isto važi za sve što mi se desilo u životu. Na kraju se sve svodi na to koliko si zadovoljan sobom. Ako si zadovoljan, onda ćeš biti zahvalan na svemu iz svoje prošlosti, doživljavaćeš svoju prošlost kao uvertiru tog kursa na kom se trenutno nalaziš. Ako nisi zadovoljan, onda ćeš kukati zbog svoje prošlosti, i stalno ćeš se osvrtati u pokušaju da uzrok svog nezadovoljstva nađeš tamo.

šta osećaš u tim trenucima, kako razmišljaš tada( i sada nakon svega ) ?

Kada prizovem u sećanje taj trenutak, i taj period uopšte, ne osećam ništa posebno. U potpunosti sam ''svario'' ceo taj doživljaj, te o njemu mogu da razmišljam bez emotivne turbulencije.
 
prošlost upravo nastupa..smena prividne sadašnjosti u prošlost.... i budućnost će proći

vidim da se grohotom smeješ svemu tome....ili ne ?

posavejtuj nas, kako ostati hladnokrvan nad činjenicom da nekog izgubiš....zauvek ?

Pa ne znam šta da ti kažem... ja sam još kao dete, sa nekih 5 godina kad mi je prvi deda umro, postao svestan smrti kao pojave i uopšte me nije plašila u onom smislu da nisam mogao da razmišljam o tome kako mene ili meni bliskih ljudi jednom neće biti.

Nije poenta ostati hladnokrvan, ako pod tim misliš na ravnodušnost. Poenta je znati kako da iskoristiš patnju koju osećaš kao gorivo za rast. Ako to znaš, onda ćeš na kraju tog puta biti presrećan što se događaj koji je prouzrokovao patnju desio.
 
Poslednja izmena:
Pa ne znam šta da ti kažem... ja sam još kao dete, sa nekih 5 godina kad mi je prvi deda umro, postao svestan smrti kao pojave i uopšte me nije plašila u onom smislu da nisam mogao da razmišljam o tome kako mene ili meni bliskih ljudi jednom neće biti.

Nije poenta ostati hladnokrvan, ako pod tim misliš na ravnodušnost. Poenta je znati kako da iskoristiš patnju koju osećaš kao gorivo za rast. Ako to znaš, onda ćeš na kraju tog puta biti presrećan što se događaj koji je prouzrokovalo patnju desio.


tebi niko ne nedostaje od onih kojih više nema ?
 
tebi niko ne nedostaje od onih kojih više nema ?

Ljudima preminuli bližnji nedostaju uglavnom zato što su određene potrebe koje su pomoću njih zadovoljavali ostale nezadovoljene. Kod mene je to u slučaju mog oca izostalo jer sam ga prevazišao u svakom suštinskom smislu. Tako da mi u tom smislu ne nedostaje.

Voleo bih kad bi mogao da vidi kakav sam Titan postao, čisto zato što znam da bi bio mnogo srećan zbog toga... ipak je to delom i njegova zasluga. Ali ne više od toga.
 
Ljudima preminuli bližnji nedostaju uglavnom zato što su određene potrebe koje su pomoću njih zadovoljavali ostale nezadovoljene. Kod mene je to u slučaju mog oca izostalo jer sam ga prevazišao u svakom suštinskom smislu. Tako da mi u tom smislu ne nedostaje.

Voleo bih kad bi mogao da vidi kakav sam Titan postao, čisto zato što znam da bi bio mnogo srećan zbog toga... ipak je to delom i njegova zasluga. Ali ne više od toga.

tvoj ćale bi verovatno voleo da te vidi da si uspeo u životu ali sreća tvoja pa sve fućkaš na to
šta te boli uvo, svoj si na svome, ideš dalje i ne misliš šta je bilo, ko je ko bio u tvom životu...ideš dalje ko mafijaš

coool...zavidim titanima jer nikad ne zaplaču i ne pokaju se...svaka čast !
 
to je najmanji problem
treba se više osvrnuti ka osećanjima prema onima koje gubimo dok smo svesni

Upravo kroz prizmu prolaznosti i treba gledati na nasa osecanja i na nas same. Sve sto se rodi umre, tj cim se rodi vec pocne da umire, umire celog zivota i na kraju umre. Smrt treba da prihvatimo kao neminovnost i da je se ne plasimo, niti da tugujemo za onima koji su otisli jer cemo im se i mi pridruziti kroz neko vreme, a do tada treba preziveti.
 

Back
Top