gost 391595
Buduća legenda
- Poruka
- 35.177
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Da, zeznuto je to. Nedavno mi je umro deda, prvi put sam doziveo smrt nekog bas bliskog i nekako je osecaj jako cudan, kao da se otvore neke nove perspektive. Nisam bio tuzan na onaj tradicionalan nacin poimanja tuge,nego vise zabezeknut, u neverici, kako nesto sto je do juce bilo zivo moze tako naglo da umre, bez ikakvog smisla i najave.
Predlažem da se na podforumu ''Filozofija'' otvori podpodforum pod nazivom ''Plakaonica'' na kom će osetiljive duše moći neometano da kmeče o surovosti života.
jesi li oduvek neosetljiva duša ili samo vežbaš ?
Ako pod ''neosetljiv'' misliš ''jak'', onda da - oduvek sam bio neosetljiv, i sve sam neosetljiviji kako vreme prolazi.
nadam se da te život neće demantovati u tome
Slabi se mole za lak život; mudri se mole za snagu da podnesu težak život; jaki se mole za težak život.
ti si očigledno - asketa
Nemoj da pretpostavljaš da su tvoje želje i moje želje.
Pola godine nakon što mi je otac umro - što je, po mišljenju raznih stručnjaka, trenutak kada ljude koji su prvobitno dobro podneli gubitak strefi pravi šok tj. egzistencijalni užas - sam nakon jednog izuzetno napornog treninga pomislio: ''Je li ovo sve? Je li ovo ono od čega mnogi ne mogu da se oporave do kraja života? Ovo je ništa, DAJ JOŠ!''. Doduše, nije to bila misao u formi monologa, to je bilo nekakvo osećanje nadmoći i izobilja koje sam kasnije verbalizovao da bih mogao da iskomuniciram iskustvo.
Samo jedan prijatelj, koji takođe ne pripada kategoriji smrtnika, me je razumeo kad sam o tome pričao. Apsolutna većina je to ocenila kao pozeraj, mazohizam, odbrambeni mehanizam itd. Tako će verovatno i ovde biti.
Osetim se kao vanzemaljac kad vidim koliko se vi i ja razlikujemo...
Čovekoljubac se moli da nikad ne iskusiš istinsku nemoć i bol.Slabi se mole za lak život; mudri se mole za snagu da podnesu težak život; jaki se mole za težak život.
Moje saučešće.
apropo tvog napisanog, kako gledaš na smrt, na gubitak nekog ko je bio u tvom životu i odjednom ga nema ?
šta osećaš u tim trenucima, kako razmišljaš tada( i sada nakon svega ) ?
Čovekoljubac se moli da nikad ne iskusiš istinsku nemoć i bol.
prošlost upravo nastupa..smena prividne sadašnjosti u prošlost.... i budućnost će proći
vidim da se grohotom smeješ svemu tome....ili ne ?
posavejtuj nas, kako ostati hladnokrvan nad činjenicom da nekog izgubiš....zauvek ?
Opusteno, svi cemo umreti jednog dana, te bi to trebalo sve da bas utesi i mwdjusobno izmiri. Ta prelepa ospokojavajuca cinjenica lebdi nad nama sve vreme i samo ceka da je primetimo.
Pa ne znam šta da ti kažem... ja sam još kao dete, sa nekih 5 godina kad mi je prvi deda umro, postao svestan smrti kao pojave i uopšte me nije plašila u onom smislu da nisam mogao da razmišljam o tome kako mene ili meni bliskih ljudi jednom neće biti.
Nije poenta ostati hladnokrvan, ako pod tim misliš na ravnodušnost. Poenta je znati kako da iskoristiš patnju koju osećaš kao gorivo za rast. Ako to znaš, onda ćeš na kraju tog puta biti presrećan što se događaj koji je prouzrokovalo patnju desio.
tebi niko ne nedostaje od onih kojih više nema ?
Ljudima preminuli bližnji nedostaju uglavnom zato što su određene potrebe koje su pomoću njih zadovoljavali ostale nezadovoljene. Kod mene je to u slučaju mog oca izostalo jer sam ga prevazišao u svakom suštinskom smislu. Tako da mi u tom smislu ne nedostaje.
Voleo bih kad bi mogao da vidi kakav sam Titan postao, čisto zato što znam da bi bio mnogo srećan zbog toga... ipak je to delom i njegova zasluga. Ali ne više od toga.
to je najmanji problem
treba se više osvrnuti ka osećanjima prema onima koje gubimo dok smo svesni