Kako bih ja. Školski sistem.

patronaquest

Početnik
Poruka
6
Kako bismo mogli oblikovati generaciju budućnosti?


Zamislite svet u kojem bi svaka generacija bila tretirana na sledeći način:


Generacija koja razume emocije - kako ih prepoznati, izraziti i transformisati. Nesigurnost, frustracija i mržnja imaju svoje izvore. Svako dete nosi jedinstveno iskustvo iz porodice i društva, koji oblikuju njegovu ličnost.


Naše društvo često zanemaruje ove ključne faktore, a svako dete ih doživljava na svoj način. Neka deca postanu povučena i stidljiva, dok se druga izražavaju kroz bunt. Mi ne možemo kontrolisati šta se dešava u nečijoj kući niti pročitati misli svakog deteta. Međutim, ono što možemo jeste pružiti podršku i razumevanje.


Detetu treba pokazati da su njegova osećanja prirodna i da mogu biti posmatrana iz drugačije perspektive - kao prilika za rast, a ne kao prepreka.


Pružiti priliku da deca osete poštovanje i razumevanje - to je ključno. Prečesto se od dece očekuje da pokažu poštovanje prema starijima bez obzira na to kako se isti ti stariji ophode prema njima.


Uvek me je frustriralo kada su mi govorili: „On je stariji, moraš ga poštovati,“ dok se taj isti stariji ponašao prema meni bez trunke poštovanja. Kako je to fer? Zašto bih poštovala nekoga ko je loš prema meni?


Stariji često misle da mogu da se ponašaju prema mlađima kako god žele i da poštovanje zaslužuju samo zbog svojih godina. Poštovanje, međutim, mora biti uzajamno. Ne možeš očekivati da te neko poštuje ako ti njega ne poštuješ. Zar ne?


Deci treba objasniti da su različitosti potpuno normalne – nema potrebe da ih se plaše, osuđuju ili vređaju. Šta zapravo čini dobrog čoveka? Da li je to njegova odeća, novac, izgled? Ili je to nešto dublje, nešto što dolazi iznutra?


Deca su poput čistog platna - puni potencijala, spremna da uče i stvaraju. Ali kako vreme prolazi, taj potencijal se često prlja negativnim uticajima. Da li je to rezultat nesvesnog sistema koji je tako izgrađen, ili smo svedoci nečega što je namerno postavljeno?


Previše je očigledno da nešto nije u redu da bismo ovo pripisali samo slučajnom toku događaja.


Takođe, decu treba podučavati o ljubavi, odgovornosti, pravdi i hrabrosti - o onim vrednostima koje nas oblikuju kao ljude.


Zašto vrednujemo decu samo na osnovu ocena? Zar njihova dela nisu mnogo važnija? Zašto ih ne podstičemo da se takmiče u tome ko će učiniti više dobrih dela, umesto da se utrkuju za brojčane ocene koje često ne odražavaju njihov stvarni potencijal i karakter?


Zamislite sistem u kojem bi deca bila nagrađivana za saosećajnost, za pomoć drugarima, za hrabrost da stanu iza svojih uverenja. Takav sistem bi gradio generacije koje bi svet činile boljim mestom. Da li grešim?


Decu treba povezati sa prirodom - preseliti fizičke aktivnosti iz smrdljivih hala i učionica na otvoreno, gde uče da prirodu doživljavaju kao svog najvećeg prijatelja. Zamislite svakodnevne obilaske prirode: grljenje stabala, hodanje bosim nogama po travi, druženje sa životinjama. To nisu samo igre, već lekcije koje ostaju za ceo život.


Učiti decu o lekovitom bilju, odlaziti na berbu tokom sezona - ma, toliko mogućnosti za učenje kroz iskustvo! Priroda nije samo prostor za igru, već i učionica puna mudrosti.


Osim toga, treba im pružiti priliku da otkriju sopstveni potencijal, umesto da ih navodimo na unapred nametnute puteve. Kada dete prati tuđe želje i pravila, ono se često izgubi i zaboravi ko je. Umesto toga, omogućimo im da budu ono što zaista jesu - da dostignu svoj maksimum, a ne da sutra budu samo prosečni radnici u poslu koji ne vole.


Zašto ne bismo organizovali odeljenja prema tome šta deca vole i u čemu su talentovana? Zajednički predmeti, poput prirode i učenja o emocijama, postali bi osnova za stvaranje harmoničnih generacija koje poznaju sebe, prirodu i ljude oko sebe.


Šta je to svest? Ko smo to mi?


Deci treba pružiti priliku da sama zaključe odgovore na ova i slična pitanja, jer time razvijaju maštu i kritičko razmišljanje. Umesto da ih teramo da uče napamet, što često vodi zatupljivanju, treba ih podsticati na istraživanje i razumevanje sveta oko sebe. Koliko često zaboravimo da i mi možemo da naučimo mnogo od njih, samo ako ih tretiramo s poštovanjem i pažnjom, za kojom žudimo kao odrasli.


Deca su naše najveće blago. Njihov potencijal i inteligencija treba da se neguju, treniraju i razvijaju, a ne truju nepotrebnim informacijama i pritiscima.


Neko će reći da ove vrednosti deca treba da nauče kod kuće. Naravno, porodica igra ključnu ulogu. Ali ako roditelji već rade za budućnost svoje dece, zar nije važno da znaju da su ta deca za to vreme u sigurnim i vrednim rukama?


Da li su nam zaista bile neophodne sve te silne knjige i vežbanke? Zašto deca ne bi imala sopstvene istraživačke sveske, u koje bi zapisivala ono što su naučila tokom dana?


Naravno, osnovne veštine poput čitanja, pisanja i računanja su neophodne. Ali prošlost, geografiju i jezike možemo da učimo drugačije - kroz priče, pouke, razgovore, pa čak i gledanje filmova. Na taj način deca ne bi samo znala činjenice, već bi razumela njihov značaj i svrhu.


Zamislite svet u kojem su deca podsticana da nauče više jezika kroz praktične razgovore, a ne kroz debilne gramatičke tablice. Svet u kojem ih učimo da razmišljaju o surovoj prošlosti kako bi izvukli pouke za bolje sutra, umesto da se fokusiraju samo na uzroke i datume.


Možda mi danas ne možemo da otkrijemo sve istine, ali možemo da postavimo temelje za generacije koje dolaze. Deca su naša snaga, naši ratnici svetla. Treba da ih naučimo da budu svesni sveta koji ih okružuje i da razviju moć da menjaju sudbinu čovečanstva - sudbinu koja nas čeka ako nastavimo putem kojim sada idemo.


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


Sad dolazimo do jednog jako bintnog dela.


ULOGA UČITELJA


Učitelji treba da budu jedni od najobučenijih građana. Svesni svog posla i odgovornosti. Psihički jaki, dušom čisti, strpljivi, pametni... Znam slučajeve gde nastavnivnici doleze pijani na časove. Znam takođe slučajeve gde profesori dobijaju poslove zbog stranke u kojoj su. Ima raznih slučajeva koji nisu dopustivi.


Neophodno je formirati nezavisnu i strogu organizaciju koja će voditi računa o tome ko ima pravo da radi s decom i na koji način. Ova organizacija bi procenjivala kvalifikacije, ličnost i posvećenost budućih nastavnika, jer je to osnova za kvalitetan obrazovni sistem.


Verujem da postoji mnogo ljudi koji bi ovakav posao radili s iskrenom ljubavlju i željom da prenesu svoje znanje i vrednosti. To bi trebalo da bude ključna karakteristika svakog učitelja - da voli svoj posao i decu s kojom radi!


Nemoj biti na poslu samo zbog plate, nego zbog tog istinskog blaga što u sebi pravu svetlost nosi.


Davno sam negde pročiala, da u nekoj državi, veću platu imaju učitelji od pilota. Kako bi pilot bio pilot da ga neko nije naučio. Što je realno.


Njihov posao nosi ogromnu odgovornost jer oblikuju budućnost kroz decu.


O ovoj temi može da se priča bez prestanka, toliko toga treba da se popravi, da nije moguće svega odma da se setim. Zato ćemo o ovo pričati još sigurno.


Šta mislite kakva bi nam budućnost bila sa ovakvom energetskom promenom?


Ne znam koje sile bi bile ljute i besne, ali znam ko bi bio ponosan.🙏


Razlog što naš stvaratelj ima toliko vere u nas je baš zbog mogućnosti koje imamo za promenom. U nama je potencijal, čak i kad si stariji i ako misliš da si u svom istinskom putu ometen, nije kasno da mu se vratiš. Za dosta stvari nismo mi krivi i nije naša odgovornost. Trenutak u kome češ biti kriv je onaj gde ne skupiš hrabrost da napraviš promenu. Poštuj sebe!


POZDRAV💜
 

Back
Top