Svijet je postojao milijunima godina prije i postojat će milijunima godina nakon ljudi.
Što bi se dogodilo kad bi neka pandemija pokosila čovječanstvo? Kako bi izgledao svijet bez ljudi? Dajem viđenja skupljena sa svemreže.
Prema pisanju sitea Null Hypothesis prošlo bi mjesec dana prije nego što bi se ugasila sva svjetla na zemlji. Životinje bi se oslobodile svojih gospodara i polako bi zauzimale teritorij. Nakon pet godina priroda bi zauzela gradove, korovi bi uništili pločnike, a raslinje bi obavilo zgrade. Požari bi gorili bez prestanka zahvaljujući puknutim plinovodima i neispravnim elektranama. Kroz 10 tisuća godina Zemlju bi udario asteroid, a nakon 500 tisuća zavladalo bi ledeno doba koje bi sakrilo sve tragove ljudske civilizacije. Za stotinu godina većina građevina, koje su nastale u ovom i prošlom stoljeću, uništilo bi vrijeme, korozija, preživjele životinje, kukci, bakterije...
Prvi dani su jezivi - potpunu tišinu mrtvih gradova narušava samo zavijanje auto alarma na izdisaju. Nekoliko kilometara dalje, na seoskim pašnjacima, nepomuzene krave i ostale domaće životinje padaju u agoniju. Posle nekoliko dana bez ljudske pažnje, elektrane prestaju da rade. Gradovi tonu u mrak, a vodovodne cevi i kanalizacija se ubrzo zapušavaju. Bez ljudske kontrole, voda proždire mnoge moderne gradove kraj morskih i rečnih obala, koje su od poplava branili komplikovani sistemi pumpi. Sve linije podzemnih železnica su potpuno poplavljene. Nuklearne centrale prestaju da rade posle nekoliko dana ili nedelja, u nekima dolazi do topljenja jezgra i radioaktivni otpad se širi okolinom. Radioaktivnost će se zadržati milenijumima - ali černobilska katastrofa je već pokazala da se priroda obnavlja zapanjujuće brzo. Tokom prvih posle-ljudskih meseci pacovi bi preplavili gradove, prazneći sistematski ostave i supermarkete. Na selu bi se takmičili sa zečevima oko nepožnjevenih polja, a u gradovima sa proždrljivim psima oko ljudskih leševa. Kako hrane nestaje, pacovi se okreću jedan protiv drugog, bore se, ubijaju, pare se i množe veoma brzo. Prve faze propadanja gradova su poznate svakome. Posle godinu dana korovi poput maslačka, na primer počinju da rastu u betonskim pukotinama. Korenje nekih vrsta grmlja je dovoljno jako da izazove pucanje trotoara i puteva. Osušeni ostaci tih prvih biljaka polako formiraju tlo iznad sloja betona i šljunka, a u njemu raste sve više trava, žbunja, čak i drveća. Kako biljke osvajaju gradove, za njima stižu leptiri, pčele i drugi insekti. Ovaj početni lanac ishrane uskoro privlači ptice, a zatim i sisare. Ovaj proces možemo već videti u akciji. U gradu Pripjatu, živeli su nekada radnici nuklearne elektrane Černobilj, a napušten je nakon katastrofe. Posle skoro tri decenije delovi otvorenog gradskog prostora su ozelenili, a trotoari su tako polupani i pokidani korenjem drveća da izgleda kao da ih je uništio zemljotres.
KAKO VREME PROLAZI
Kako se gradovi osipaju, zaveštanje čovečanstva uskoro biva izgubljeno. Čim je struja trajno nestala, naše digitalne arhive su postale beskorisne, a knjige, umetnička dela i druga nezaštićena blaga uništavaju truljenje i insekti. Samo grobnice i tajna skladišta, namerno ili ne, čuvaju blaga naše civilizacije. Posle 5 - 10 godina, udar munje će verovatno slučajno zapaliti osušeno lišće kojeg sada ima svuda po gradovima. Požari će se rasplamsati. Zapaljeni materijal obezbediće dovoljne količine azota koji će pospešiti i još više ubrzati rast biljaka. Zgrade koje prežive požare, uskoro će se naći na udaru još jedne velike prirodne sile - poplave. Reke što teku kroz gradove će se izliti i potopiti dela ljudskih ruku. Hadson će preplaviti veći deo Njujorka, a zemlja koju su Holanđani oteli moru ponovo će biti pod vodom. Polja koja su Izraelci oteli pustinji i pretvorili ih u plodne oranice, sad opet prektiva pesak. Potomci pasa koji su nekada bili kućni ljubimci uspevaju da se prilagode životu u divljini, a mešanci se polako vraćaju svojoj divljoj predačkoj formi - čoporu. Pripitomljene životinje poput krava, ovaca i konja se isto tako vraćaju svojim izdržljivijim i otpornijim korenima. Vrste koje smo spasli izumiranja poput crvene veverice i crvenog sokola, nadalje će uspešno preživeti bez naše zaštite. U afričkim nacionalnim parkovima populacija slonova raste nezamislivo. Slonovi su opustošili ogromne oblasti, pre nego što je uspostavljen kakav-takav prirodni balans. A insekti koji su zavisni od ljudskih bića, kakva je, na primer, vaš, nestaće sa nestankom ljudi. Ljudi su koristili otprilike trećinu planetarnog tla za svoje farme i gradove i možda 40 odsto njihove produktivnosti. Bez ljudi, zemlja će ponovo ozeleneti, okeani će se oporaviti, količina ribe se drastično povećava, a koralni grebeni ponovo će početi da rastu. Ali taj prirodni balans koji će biti uspostavljen na kraju, neće biti isti kao onaj iz prošlosti koji je prethodio ljudima. Mnoge endemske životinje i biljke uvožene u razne zemlje za privatne bašte, parkove i zoo vrtove - rododendroni, javori, četinari, dugorepi papagaji, divlje svinje, jeleni - poremetiće prastari prirodni poredak, ali će preživeti i sačuvati tragove zagonetke o iščezloj civilizaciji za neke buduće posetioce.
SMRVLJENI GRADOVI
Među nabujalim zelenilom u gradovima, preživele zgrade lagano uništavaju vremenske prilike i erozija. Viseći mostovi i staklene kule građeni su pre zbog elegancije i nestaju za 50 godina. Čelični i betonski blokovi u gradskim centrima bolje izdržavaju iskušenja vremena. Soliteri decenijama štrče iz šuma, dok stakla na prozorima nestaju, a njihovu unutrašnjost uništava vatra. Ali, ispod korodirajućeg betona se vide čelične šipke koje ojačavaju konstrukciju zgrade, a kolaps nastaje tek kada i te šipke uništi korozija. Kamene zgrade traju duže , ali vremenom, malter se pretvara u prašinu, a mraz i lišajevi dalje nagrizaju kamen. Posle nekoliko vekova, veći deo Evrope je prektriven gustim šumama. Dokaza da je nekada ispod toga postojala razvijena civilizacija je sve manje. Trase nekadašnjih puteva su možda još uvek vidljive, ali ovoga puta kao trake anomalnog rastinja. Betonske ploče kolovoza su uništene, izbledeli ostaci saobraćajnih znakova još stoje kraj ruševina nadvožnjaka, a zelene humke prekrivaju zarđale ostatke miliona automobila. Neki naučnici misle da su ljudske aktivnosti odložile sledeće ledeno doba. Ali bez uticaja našeg zagrevanja, led se može vratiti na Zemlju za samo 10.000 godina i glečeri će prekriti ostatke gradova na zapadnoj hemisferi. Neki od preostalih ljudskih artefakata, pokopani zajedno sa našim kostima u sedimentnim slojevima, prolaze bolje od građevina - kuhinjski noževi od nerđajućeg čelika trajaće milenijumima. Ali će jednostavno kameno oružje naših predaka potrajati mnogo duže od onoga koje smo mi stvorili. Milionima godina stari ukrašeni šljunak i izgrebane kosti će nadživeti ruševine muzeja u kojima su nekada bili izloženi. Nažalost, naše đubre će potrajati još duže od većine našeg oruđa. Plastične kese, razderane na sitne komadiće, ali neuništive, završiće kao oblak čestica koji nesvaren prolazi kroz stomake životinja i riba i ponovo biva izbačen napolje, ali nikada rastvoren i apsorbovan. Gotovo čitav svetski proizvodni program plastike posle 50-tih godina - a reč je o milijardama tona plastičnih proizvoda, još uvek postoji negde u svetu i ništa ga neće uništiti, osim ako u međuvremenu ne evoluira neka super buba koja voli da jede plastiku. Za 100.000 godina, možda će neki arheolog pokupiti šaku peska sa neke od zemaljskih plaža i otkriti u njemu majušne višebojne čestice - ostatke plastičnih kesa iz supermarketa, dečijih igračaka i mobilnih telefona. U međuvremenu, geolozi budućnosti će otkriti sloj pepela, olova, žive i cinka - tragove ljudskog zagađivanja i otpadaka. Ali, radijacije je malo, čak i duboko zakopani nuklearni otpad se razgrađuje prirodnim putem. Vreme poluraspada plutonijuma, na primer, je 24.000 godina. Radio astronomi sa planeta koje kruže oko udaljenih zvezda, možda će nakratko detektovati tragove našeg prisustva kao talas radio, TV i radarske transmisije koja se prostire 100 svetlosnih godina širom svemira. Ali, posle 100.000 godina će naši poslednji radio signali - možda poziv za pomoć umirućeg čovečanstva pogođen kugom - postati sve tiši i konačno potpuno nestati.
Što bi se dogodilo kad bi neka pandemija pokosila čovječanstvo? Kako bi izgledao svijet bez ljudi? Dajem viđenja skupljena sa svemreže.
Prema pisanju sitea Null Hypothesis prošlo bi mjesec dana prije nego što bi se ugasila sva svjetla na zemlji. Životinje bi se oslobodile svojih gospodara i polako bi zauzimale teritorij. Nakon pet godina priroda bi zauzela gradove, korovi bi uništili pločnike, a raslinje bi obavilo zgrade. Požari bi gorili bez prestanka zahvaljujući puknutim plinovodima i neispravnim elektranama. Kroz 10 tisuća godina Zemlju bi udario asteroid, a nakon 500 tisuća zavladalo bi ledeno doba koje bi sakrilo sve tragove ljudske civilizacije. Za stotinu godina većina građevina, koje su nastale u ovom i prošlom stoljeću, uništilo bi vrijeme, korozija, preživjele životinje, kukci, bakterije...
Prvi dani su jezivi - potpunu tišinu mrtvih gradova narušava samo zavijanje auto alarma na izdisaju. Nekoliko kilometara dalje, na seoskim pašnjacima, nepomuzene krave i ostale domaće životinje padaju u agoniju. Posle nekoliko dana bez ljudske pažnje, elektrane prestaju da rade. Gradovi tonu u mrak, a vodovodne cevi i kanalizacija se ubrzo zapušavaju. Bez ljudske kontrole, voda proždire mnoge moderne gradove kraj morskih i rečnih obala, koje su od poplava branili komplikovani sistemi pumpi. Sve linije podzemnih železnica su potpuno poplavljene. Nuklearne centrale prestaju da rade posle nekoliko dana ili nedelja, u nekima dolazi do topljenja jezgra i radioaktivni otpad se širi okolinom. Radioaktivnost će se zadržati milenijumima - ali černobilska katastrofa je već pokazala da se priroda obnavlja zapanjujuće brzo. Tokom prvih posle-ljudskih meseci pacovi bi preplavili gradove, prazneći sistematski ostave i supermarkete. Na selu bi se takmičili sa zečevima oko nepožnjevenih polja, a u gradovima sa proždrljivim psima oko ljudskih leševa. Kako hrane nestaje, pacovi se okreću jedan protiv drugog, bore se, ubijaju, pare se i množe veoma brzo. Prve faze propadanja gradova su poznate svakome. Posle godinu dana korovi poput maslačka, na primer počinju da rastu u betonskim pukotinama. Korenje nekih vrsta grmlja je dovoljno jako da izazove pucanje trotoara i puteva. Osušeni ostaci tih prvih biljaka polako formiraju tlo iznad sloja betona i šljunka, a u njemu raste sve više trava, žbunja, čak i drveća. Kako biljke osvajaju gradove, za njima stižu leptiri, pčele i drugi insekti. Ovaj početni lanac ishrane uskoro privlači ptice, a zatim i sisare. Ovaj proces možemo već videti u akciji. U gradu Pripjatu, živeli su nekada radnici nuklearne elektrane Černobilj, a napušten je nakon katastrofe. Posle skoro tri decenije delovi otvorenog gradskog prostora su ozelenili, a trotoari su tako polupani i pokidani korenjem drveća da izgleda kao da ih je uništio zemljotres.
KAKO VREME PROLAZI
Kako se gradovi osipaju, zaveštanje čovečanstva uskoro biva izgubljeno. Čim je struja trajno nestala, naše digitalne arhive su postale beskorisne, a knjige, umetnička dela i druga nezaštićena blaga uništavaju truljenje i insekti. Samo grobnice i tajna skladišta, namerno ili ne, čuvaju blaga naše civilizacije. Posle 5 - 10 godina, udar munje će verovatno slučajno zapaliti osušeno lišće kojeg sada ima svuda po gradovima. Požari će se rasplamsati. Zapaljeni materijal obezbediće dovoljne količine azota koji će pospešiti i još više ubrzati rast biljaka. Zgrade koje prežive požare, uskoro će se naći na udaru još jedne velike prirodne sile - poplave. Reke što teku kroz gradove će se izliti i potopiti dela ljudskih ruku. Hadson će preplaviti veći deo Njujorka, a zemlja koju su Holanđani oteli moru ponovo će biti pod vodom. Polja koja su Izraelci oteli pustinji i pretvorili ih u plodne oranice, sad opet prektiva pesak. Potomci pasa koji su nekada bili kućni ljubimci uspevaju da se prilagode životu u divljini, a mešanci se polako vraćaju svojoj divljoj predačkoj formi - čoporu. Pripitomljene životinje poput krava, ovaca i konja se isto tako vraćaju svojim izdržljivijim i otpornijim korenima. Vrste koje smo spasli izumiranja poput crvene veverice i crvenog sokola, nadalje će uspešno preživeti bez naše zaštite. U afričkim nacionalnim parkovima populacija slonova raste nezamislivo. Slonovi su opustošili ogromne oblasti, pre nego što je uspostavljen kakav-takav prirodni balans. A insekti koji su zavisni od ljudskih bića, kakva je, na primer, vaš, nestaće sa nestankom ljudi. Ljudi su koristili otprilike trećinu planetarnog tla za svoje farme i gradove i možda 40 odsto njihove produktivnosti. Bez ljudi, zemlja će ponovo ozeleneti, okeani će se oporaviti, količina ribe se drastično povećava, a koralni grebeni ponovo će početi da rastu. Ali taj prirodni balans koji će biti uspostavljen na kraju, neće biti isti kao onaj iz prošlosti koji je prethodio ljudima. Mnoge endemske životinje i biljke uvožene u razne zemlje za privatne bašte, parkove i zoo vrtove - rododendroni, javori, četinari, dugorepi papagaji, divlje svinje, jeleni - poremetiće prastari prirodni poredak, ali će preživeti i sačuvati tragove zagonetke o iščezloj civilizaciji za neke buduće posetioce.
SMRVLJENI GRADOVI
Među nabujalim zelenilom u gradovima, preživele zgrade lagano uništavaju vremenske prilike i erozija. Viseći mostovi i staklene kule građeni su pre zbog elegancije i nestaju za 50 godina. Čelični i betonski blokovi u gradskim centrima bolje izdržavaju iskušenja vremena. Soliteri decenijama štrče iz šuma, dok stakla na prozorima nestaju, a njihovu unutrašnjost uništava vatra. Ali, ispod korodirajućeg betona se vide čelične šipke koje ojačavaju konstrukciju zgrade, a kolaps nastaje tek kada i te šipke uništi korozija. Kamene zgrade traju duže , ali vremenom, malter se pretvara u prašinu, a mraz i lišajevi dalje nagrizaju kamen. Posle nekoliko vekova, veći deo Evrope je prektriven gustim šumama. Dokaza da je nekada ispod toga postojala razvijena civilizacija je sve manje. Trase nekadašnjih puteva su možda još uvek vidljive, ali ovoga puta kao trake anomalnog rastinja. Betonske ploče kolovoza su uništene, izbledeli ostaci saobraćajnih znakova još stoje kraj ruševina nadvožnjaka, a zelene humke prekrivaju zarđale ostatke miliona automobila. Neki naučnici misle da su ljudske aktivnosti odložile sledeće ledeno doba. Ali bez uticaja našeg zagrevanja, led se može vratiti na Zemlju za samo 10.000 godina i glečeri će prekriti ostatke gradova na zapadnoj hemisferi. Neki od preostalih ljudskih artefakata, pokopani zajedno sa našim kostima u sedimentnim slojevima, prolaze bolje od građevina - kuhinjski noževi od nerđajućeg čelika trajaće milenijumima. Ali će jednostavno kameno oružje naših predaka potrajati mnogo duže od onoga koje smo mi stvorili. Milionima godina stari ukrašeni šljunak i izgrebane kosti će nadživeti ruševine muzeja u kojima su nekada bili izloženi. Nažalost, naše đubre će potrajati još duže od većine našeg oruđa. Plastične kese, razderane na sitne komadiće, ali neuništive, završiće kao oblak čestica koji nesvaren prolazi kroz stomake životinja i riba i ponovo biva izbačen napolje, ali nikada rastvoren i apsorbovan. Gotovo čitav svetski proizvodni program plastike posle 50-tih godina - a reč je o milijardama tona plastičnih proizvoda, još uvek postoji negde u svetu i ništa ga neće uništiti, osim ako u međuvremenu ne evoluira neka super buba koja voli da jede plastiku. Za 100.000 godina, možda će neki arheolog pokupiti šaku peska sa neke od zemaljskih plaža i otkriti u njemu majušne višebojne čestice - ostatke plastičnih kesa iz supermarketa, dečijih igračaka i mobilnih telefona. U međuvremenu, geolozi budućnosti će otkriti sloj pepela, olova, žive i cinka - tragove ljudskog zagađivanja i otpadaka. Ali, radijacije je malo, čak i duboko zakopani nuklearni otpad se razgrađuje prirodnim putem. Vreme poluraspada plutonijuma, na primer, je 24.000 godina. Radio astronomi sa planeta koje kruže oko udaljenih zvezda, možda će nakratko detektovati tragove našeg prisustva kao talas radio, TV i radarske transmisije koja se prostire 100 svetlosnih godina širom svemira. Ali, posle 100.000 godina će naši poslednji radio signali - možda poziv za pomoć umirućeg čovečanstva pogođen kugom - postati sve tiši i konačno potpuno nestati.