Cela ova tema me podseća na ukidanje navijačkih grupa u BG-u... Otiđi jednom na sever, uveri se kakav je mentalitet... Još kad damo gol, pa ljubiće te k'o najrođenijeg brata... Sad mi tu da ti pričamo naša iskustva, doživljaje, sećanja, ne ide... Dok ti nisi tamo, u masi, miris pirotehnike... Tišina... Fudbaleri izlaze, urlik naših! Pesma kreće, bubanj, ruke! Trenutno te pične i adrenalin i endorfin kad vidiš da svi rade kao jedan, kad vidiš slogu, kad vidiš zajedničku ljubav koja vodi na navijanje... Kreće utakmica, a mi još glasnije... Počinje i skakanje... Bol ne osetiš. Važno je samo biti što glasniji-što jači-što izdržljiviji. Stiže ti zastava u ruke, širiš boje kluba, ponosno je gledaš, vijoriš u osmicu, ne želiš da dozvoliš ni u jednom trenutku da se ne vide boje...
... poluvreme...
wc, voda, voda, voda, voda, cigaret pauza ispred prostorija, priča i ćaskanje sa policijom (da, verovali nam ili ne, svaki put možemo s' njima normalno da razgovaramo, samo što su uvek oprezniji sa zvezdom i partizanom, što je i logično i za razumeti i za poštovati)
Nastavak... Koreografija se sprema... Zvižduk i kreće... Koreografija. Uigrani. Svi kao jedan. Baklje. Dimne. Zastave. Sve ide jedno za drugim, sve je super, baš onako kako treba... U kratkoj pauzi koreografije i navijanja čujemo zapad kako poneki glasno viču:" 'ajde još malo"... Počinje neka buka, koju mi gušimo našim navijanjem? Gol? Penal? Samo šansa? Za naše?
Završavamo koreografiju, pogled na sat: Domaći 1-Gosti 0...
Slavlje, sve se ponavlja samo 5 puta glasnije! Sreća! Radost! Uživanje.
Nastavljamo da bodrimo, sad vičemo SAMO HRAAABROOO DO NOVE POBEDE, ALLLLEEEEE....
...
Sudija pokazuje još 2 dodatna, pa, ok, bila je korektna utakmica...
Kraj.
Policija izvodi gostujuće navijače. Naši fudbaleri dolaze do severa, poneki navijač skoči dole da izljubi favorite, plavi ne reaguju...
Mi se i dalje deremo, pokazujemo gostima ko je najglasniji na stadionu, ko je danas pobedio, kome se danas posvećuje pesma sa severa...
Lupamo u bubanj i vičemo dok nam ne dozvole da izađemo sa severa...
Skupljamo zastave, skupljamo transparente, odlazimo punih srca, srećnih duša kućama... Za večeras je organizovana proslava pobede... Vidimo se par sati kasnije, iako smo premoreni od svega...
I tek kad dođeš kući, osetiš bol od skakanja, vijorenja zastave, aplauza...
E, to treba doživeti, to je sve ono što ja mogu da napišem i još stotinu puta, ali vi koji niste bili tamo, to nikad nećete razumeti, dok zapravo ne odete...
Živi bili, na severu se videli... Uzdravlje.