Lada
Legenda
- Poruka
- 52.239
Kafana i njen uticaj na srpsku književnost
Kafane su u srpskoj kulturi oduvek zauzimale posebno mesto dobijajući status institucije. Nije ni čudo što su imale veoma značajnu ulogu i u stvaranju umetnosti, naročito književnosti.
Ritual ispijanja kafe u Beograd su doneli Turci koji su već 1522. godine na Dorćolu otvorili ugostiteljski objekat u kojem se služila kafa. Taj objekat se tada nije zvao kafana. Dr Vidoje Golubović kaže da su se kod nas koristili različiti nazivi za ovakvu vrstu objekta – karavan saraj, mehana, han, birtija, bife, gostionica, krčma i slično. Prva kafana koja se spominje u literaturi je Crni orao na Dorćolu, koju je u svom putopisu opisao Keper. U njoj se, u to vreme, služila isključivo kafa i pušio duvan u nargilama.
Mehanski esnaf Beograd dobija 1821. godine, a nakon toga sa radom počinju i prve pivare. Beograd najveći broj kafana dobija krajem XIX veka. Oko 1826. kafane počinju da služe i alkohol i postaju mesta gde se vode različiti intelektualni razgovori. U njima se pričalo o novim piscima, tu su glumci nastavljali predstave, a tu su se čitali i različiti časopisi.
Đura Jakšić je jedan od naših najpoznatijih boema. On je još kao student u Beču veliki deo vremena provodio po kafanama gde je vodio razgovore o otadžbini i patriotizmu. Upravo će ovo kasnije postati bitne teme njegovih dela. Nakon što se preselio u Beograd, redovno je bivao u kafanama Dva jelena i Tri šešira. Toliko je kafanu osećao kao svoju da je i živeo među njima. Njegova kuća i dalje stoji u Skadarliji kao kulturno-istorijski spomenik tih vremena.
Stideo se što živi u Skadarliji, ali je njene kafane voleo i u njima ostavljao sav novac. Neke njegove pesme su ostale da žive po kafanama. Takve su pesme: Kroz ponoć nemu, Mila, Studena me kiša šiba… Pored pesama, u kafanama je pisao i druga dela, tako je drama Stanoje Glavaš nastala u Zlatnom bokalu.
Nisu samo Beogradske kafane bile omiljene Jakšiću. Nije zaobilazio ni novosadske ni jagodinske. Njegova dela krasila su različite kafanske sale, tako su se u Miletićevoj sali kafane Kamila nalazile slike narodnih junaka Marka Kraljevića, Strahinjića Bana, Miloša Obilića i slično. Do smrti je bio redovni posetilac kafana i nije ih se odricao. Poznata anegdota kaže da je Jakšić jednom odlučio da ostavi piće, i kada je uspešno stigao na kućni prag ne svrativši ni u jednu kafanu, rekao je: „Đuro, ne da si karakter, svaka ti čast, vodim te na piće.”

Kafane su u srpskoj kulturi oduvek zauzimale posebno mesto dobijajući status institucije. Nije ni čudo što su imale veoma značajnu ulogu i u stvaranju umetnosti, naročito književnosti.
Ritual ispijanja kafe u Beograd su doneli Turci koji su već 1522. godine na Dorćolu otvorili ugostiteljski objekat u kojem se služila kafa. Taj objekat se tada nije zvao kafana. Dr Vidoje Golubović kaže da su se kod nas koristili različiti nazivi za ovakvu vrstu objekta – karavan saraj, mehana, han, birtija, bife, gostionica, krčma i slično. Prva kafana koja se spominje u literaturi je Crni orao na Dorćolu, koju je u svom putopisu opisao Keper. U njoj se, u to vreme, služila isključivo kafa i pušio duvan u nargilama.
Mehanski esnaf Beograd dobija 1821. godine, a nakon toga sa radom počinju i prve pivare. Beograd najveći broj kafana dobija krajem XIX veka. Oko 1826. kafane počinju da služe i alkohol i postaju mesta gde se vode različiti intelektualni razgovori. U njima se pričalo o novim piscima, tu su glumci nastavljali predstave, a tu su se čitali i različiti časopisi.
Đura Jakšić je jedan od naših najpoznatijih boema. On je još kao student u Beču veliki deo vremena provodio po kafanama gde je vodio razgovore o otadžbini i patriotizmu. Upravo će ovo kasnije postati bitne teme njegovih dela. Nakon što se preselio u Beograd, redovno je bivao u kafanama Dva jelena i Tri šešira. Toliko je kafanu osećao kao svoju da je i živeo među njima. Njegova kuća i dalje stoji u Skadarliji kao kulturno-istorijski spomenik tih vremena.
Stideo se što živi u Skadarliji, ali je njene kafane voleo i u njima ostavljao sav novac. Neke njegove pesme su ostale da žive po kafanama. Takve su pesme: Kroz ponoć nemu, Mila, Studena me kiša šiba… Pored pesama, u kafanama je pisao i druga dela, tako je drama Stanoje Glavaš nastala u Zlatnom bokalu.
Nisu samo Beogradske kafane bile omiljene Jakšiću. Nije zaobilazio ni novosadske ni jagodinske. Njegova dela krasila su različite kafanske sale, tako su se u Miletićevoj sali kafane Kamila nalazile slike narodnih junaka Marka Kraljevića, Strahinjića Bana, Miloša Obilića i slično. Do smrti je bio redovni posetilac kafana i nije ih se odricao. Poznata anegdota kaže da je Jakšić jednom odlučio da ostavi piće, i kada je uspešno stigao na kućni prag ne svrativši ni u jednu kafanu, rekao je: „Đuro, ne da si karakter, svaka ti čast, vodim te na piće.”