Biću kratak.
Nisam klinac, ali se osećam emotivno zaglupljen kao jedan.
Nisam glup, naprotiv smatram da sam vrlo pametan, razborit, objektivan, tako i kažu, ali kad su žene u pitanju sve kontra toga izgleda zadužujem.
Trenutna, a duga, hronična situacija. Nije da mi fali kontakta i prilika sa devojkama ali samo jedna mi uvek nekako mozak ukrade.
Može se reći da je simpatija. Da znam da zvuči klinački, ali bolje nego da kažem da me loži pa da zvuči tinejdžerski, ali ne fali ni toga svejedno.
Znamo se, iako nam je kontakt nestalan, zbog udalhenosti, ali održavamo komunikaciju. Naravno, znamo se i uživo, zbog posla što smo imali dodira. Na keca smo se skontali rekao bih, vrlo prijatno, rasterećeno, jako umirujuće a ispunjujće je sa njom bilo deliti vreme.
Gde je problem; ona je nešto starija, mada to nema veze, ali ima veze što je udata, decu ima.
Imali smo otvorene razgovore, između ostalog i o tome da joj u braku ne cvetaju ruže, bio sam tu da saslušam, više nisam umeo jer bračnog iskustva nemam. Za njenu sreću sam navijao za boljitak jer je žena od posvećenosti porodici, od ponosa što je porodicu zasnovala.
A opet, oseti se i vidi da joj je prijala iskrica, flert, pažnja, da je svesna sebe i željna hemije sa nekim... Jednom sam joj priznao da mi se dopada, kroz šalu ali suština je bila tu, reagovala je da kažem pozitivno ali ustupanje se osetilo.
Verovatno ne zvuči mnogo ali ona je ta koja mi već duže vreme ne da mira, a ne znam kako bi i šta bi sve i da se prilika ukaže, dokle bi to moglo i čemu bi vodilo... Nije samo neka koju bih voleo da kresnem već ona koju bih jutrima hteo da gledam pored sebe (ubi me patetika) ali sve to nekako ne ide jer ipak nekako dođe da smo od dva različita života, koja nisu u ravnima...
Ona ne popušta, a mozak ne dopušta da računicom jednostavno oladim od svih ideja i zaokupljenosti njom.
Ima li kakvih saveta ili sličnih zaguljenosti kroz koje je neko prošao?
Nisam klinac, ali se osećam emotivno zaglupljen kao jedan.
Nisam glup, naprotiv smatram da sam vrlo pametan, razborit, objektivan, tako i kažu, ali kad su žene u pitanju sve kontra toga izgleda zadužujem.
Trenutna, a duga, hronična situacija. Nije da mi fali kontakta i prilika sa devojkama ali samo jedna mi uvek nekako mozak ukrade.
Može se reći da je simpatija. Da znam da zvuči klinački, ali bolje nego da kažem da me loži pa da zvuči tinejdžerski, ali ne fali ni toga svejedno.
Znamo se, iako nam je kontakt nestalan, zbog udalhenosti, ali održavamo komunikaciju. Naravno, znamo se i uživo, zbog posla što smo imali dodira. Na keca smo se skontali rekao bih, vrlo prijatno, rasterećeno, jako umirujuće a ispunjujće je sa njom bilo deliti vreme.
Gde je problem; ona je nešto starija, mada to nema veze, ali ima veze što je udata, decu ima.
Imali smo otvorene razgovore, između ostalog i o tome da joj u braku ne cvetaju ruže, bio sam tu da saslušam, više nisam umeo jer bračnog iskustva nemam. Za njenu sreću sam navijao za boljitak jer je žena od posvećenosti porodici, od ponosa što je porodicu zasnovala.
A opet, oseti se i vidi da joj je prijala iskrica, flert, pažnja, da je svesna sebe i željna hemije sa nekim... Jednom sam joj priznao da mi se dopada, kroz šalu ali suština je bila tu, reagovala je da kažem pozitivno ali ustupanje se osetilo.
Verovatno ne zvuči mnogo ali ona je ta koja mi već duže vreme ne da mira, a ne znam kako bi i šta bi sve i da se prilika ukaže, dokle bi to moglo i čemu bi vodilo... Nije samo neka koju bih voleo da kresnem već ona koju bih jutrima hteo da gledam pored sebe (ubi me patetika) ali sve to nekako ne ide jer ipak nekako dođe da smo od dva različita života, koja nisu u ravnima...
Ona ne popušta, a mozak ne dopušta da računicom jednostavno oladim od svih ideja i zaokupljenosti njom.
Ima li kakvih saveta ili sličnih zaguljenosti kroz koje je neko prošao?