Evo ti onda iz iskustva:
najbolji drugovi, idu zajedno u odeljenje
, uklapaju se kao puzzle, lože se jedno na drugo ali neće to da priznaju ni sebi, a kamoli onom drugom, dok ne postane previše očigledno.
Svi navijaju za to da oni budu zajedno, ali suviše su smotani i nikad nisu imali dečka odnosno devojku.
(Kako mi to deluje iz ove perspektive... iju
)
Onda, kad postane baaaš očigledno, bleje u parku jedno veče kao što su mnogo večeri do tad, i ona bubne: ''Znaš, ti se meni sviđaš.'' A on bubne: ''Znam, i ti meni.'' I kao da to nije dosta, ona bubne: ''I šta ćemo sad?'' I onda on bubne: ''A šta ti misliš?''
I poljube se i žive srećno i zadovoljno narednih godinu dana i mlogo se volu
I posle godinu dana shvate da se više ne vole (bar ne u tom smislu) i raskinu. I ne bude im neugodno kad se sreću. Mada, nikad posle ne budu onoliko dobri prijatelji koliko su nekad bili, sad se samo povremeno čuju/slučajno sretnu.
Ali nije nam žao, prosto tako ide, pitanje je koliko bismo bili dobri i da nismo bili zajedno. Prosto su nam se razdvojili putevi. Niti žalim zbog toga, a pogotovo ne zbog toga što sam odlučila da ću mu priznati, pa kud puklo da puklo. Bilo mi je super s njim.
Zato i jesam za to da se pokuša. Možeš mnogo da dobiješ.
Ako druga strana nije zainteresovana - verovatno će biti malo neugodno, možda čak potrebno da na neko vreme iskuliraju jedno od drugog, i to je sve.
Ukoliko ta druga strana odluči da ne može zbog toga da se druži, pitanje je koliko su uopšte prijatelji. Pravi prijatelj bi trebalo da ume da pređe preko toga. (Mada sad više govorim napamet, pošto nisam imala tu situVaciju. U stvari jesam posle... da, moj drug je prešao preko toga, meni je bilo teško ali preživela sam. I sad smo super.)