Kad povileniš
Gledao sam omiljenu seriju kad su oči počele da mi se sklapaju od umora... i tako par puta.. sve dok nisam shvatio da ne vredi sebe da mučim i je bolje da odgledam ovu epizodu sutra i strpam se što pre u krevet. Nije prošlo dugo i ja sam zaspao tvrdim snom.
U neko gluvo doba noći probudiše me neki neobični zvuci. Otvorih oči i prvi obrisi svesti preplaviše moj još uvek zbunjeni um. Shvatih da nisam sam i ta misao me uplaši. Pravio sam se da i dalje spavam i nisam pravio nijedan pokret ali su mi oči bile otvorene. Imao sam šta i da vidim. Na plafonu kao da se topilo gvožđe i svetlele prskalice ocrtavao se užareni krug neobičnih boja. Nisam mogao da sklonim oči sa ove pojave sve dok nisam shvatio da je taj krug zapravo rupa i da neko tanano stvorenje sa krilima uznemireno leti gore dole i mrmlja neku tihu pesmicu. Odjednom se rupa zatvori i ja poskočih iz kreveta refleksno. Odmah sam shvatio da sam se odao i preplavi me još veći strah ali nisam mogao da izdržim i rekoh tom malenom biću.
- Ko si ti? U stvari.. Šta si ti? - nisam mogao da se se odlučim šta pre da pitam od ove nesvakidašnje pojave.
- Oprosti što ovako upadam... - maleno biće progovori ženskim glasom... - morala sam negde da se sklonim a stihovi su me doneli iz nekog razloga pravo u ovu tvoju sobu.
- Kakvi stihovi? - upitah još uvek zbunjen.
- Magični stihovi... čarolije za putovanje kroz svetove. - nastavi maleno biće.
- Od čega da se skloniš? - rekoh mada mi i dalje ništa nije bilo jasno.
- Od zlog demona koji je do sad pojeo većinu mojih vilinskih sestara. - reče maleno stvorenje i zaleprša krilima od uzmirenosti.
- Ti si... vila? - rekoh u neverici kao da sam sebi pokušavao da potvrdim da je sve ovo istina i da nije samo san.
- Da... - reče malena vila i nastavi - molim te nađi neko mesto gde možeš da me sakriješ... on pre ili kasnije uvek nekako pronađe portal gde pobegnem.
- Hm... ne brini.. - rekoh i setih se nekih tajnih recepata iz knjige svoje bake... - Znam odlično mesto gde nema šanse da ta pronađe.. Sklonićemo te na neko vreme ali moraš da budeš strpljiva i da čekaš dok ne mislim način da te izvučem iz skrovišta jer to nije lako.
- Pristajem na sve - usplahireno reče vila... - molim te odvedi me tamo što pre!
- Ok, samo polako.. - rekoh i otkrih sa sebe frotir i ustadoh navukoh papuče i onako u gaćama prošetah do moje biblioteke.. - pođi samnom - pozvah je rukom.
- Hmmm, da vidimo.. "Čarobnjak iz Oza" ne, ne.. to je kliše... "Alhemičar" od Kuelja... ma ne to je sve komercijala... ahaaaaa evo ga! - prsti mi sami krenuše kad ugledah knjigu.
- "Pletenje i heklanje - 100 mustri i šema!" - Tu smo dakle.. i okrenuh se maloj vili... - Kaži jedan broj od 1 do 254?
- 67... - odgovori zbunjena vila koja je na trenutak zaboravila da se plaši.
Okrenuh 67 stranicu i tamo je stajao tekst koji je bio podeljen sa dve slike u kojima se jasno objašnjavao potreban zahvat. Položih dlan na njega i prisetih se pesmice koju me je baba naučila. Koračala - vračala.. varala pretvarala.. u snu se uspavala sanjala svoje ne dirala tuđe nek malena vila u stranicu uđe. I zatvorih naglo knjigu. Posle tri sekunde otvorih oči i videh da je vila nestala. Otvorih knjigu lagano i pronađoh 67 stranicu i tamo videh poveći tekst sa tri slike. Dobro je, pomislih u sebi. Uspelo je. Bio sam sad siguran da demon nema šanse da je pronađe. Ostaje još samo da vidim kako da smućkam onaj babin čaj koji kad popiješ nedelju dana sve zaboraviš i posle ti se lagano sve vrati. Jedini će problem biti ako se demon ne pojavi u tom vremenu... ali kako stvari stoje doći će on koliko večeras. Hmmm izgleda da ću morati malo soli da umutim u vodu i nacrtam krug na plafonu da mu zavaram trag da pomisli da je ona tuda otišla i da je zaštitila krug da je on ne prati. I na kraju ostaje kako da je izvadim posle iz knjige. Ali otom potom. Nego, lako je vili ali šta ću ja sad da radim kad sam se ovako razbudio? Opet ću da vilenim do ujutru izgleda. Vilenim? eheheh...
U neko gluvo doba noći probudiše me neki neobični zvuci. Otvorih oči i prvi obrisi svesti preplaviše moj još uvek zbunjeni um. Shvatih da nisam sam i ta misao me uplaši. Pravio sam se da i dalje spavam i nisam pravio nijedan pokret ali su mi oči bile otvorene. Imao sam šta i da vidim. Na plafonu kao da se topilo gvožđe i svetlele prskalice ocrtavao se užareni krug neobičnih boja. Nisam mogao da sklonim oči sa ove pojave sve dok nisam shvatio da je taj krug zapravo rupa i da neko tanano stvorenje sa krilima uznemireno leti gore dole i mrmlja neku tihu pesmicu. Odjednom se rupa zatvori i ja poskočih iz kreveta refleksno. Odmah sam shvatio da sam se odao i preplavi me još veći strah ali nisam mogao da izdržim i rekoh tom malenom biću.
- Ko si ti? U stvari.. Šta si ti? - nisam mogao da se se odlučim šta pre da pitam od ove nesvakidašnje pojave.
- Oprosti što ovako upadam... - maleno biće progovori ženskim glasom... - morala sam negde da se sklonim a stihovi su me doneli iz nekog razloga pravo u ovu tvoju sobu.
- Kakvi stihovi? - upitah još uvek zbunjen.
- Magični stihovi... čarolije za putovanje kroz svetove. - nastavi maleno biće.
- Od čega da se skloniš? - rekoh mada mi i dalje ništa nije bilo jasno.
- Od zlog demona koji je do sad pojeo većinu mojih vilinskih sestara. - reče maleno stvorenje i zaleprša krilima od uzmirenosti.
- Ti si... vila? - rekoh u neverici kao da sam sebi pokušavao da potvrdim da je sve ovo istina i da nije samo san.
- Da... - reče malena vila i nastavi - molim te nađi neko mesto gde možeš da me sakriješ... on pre ili kasnije uvek nekako pronađe portal gde pobegnem.
- Hm... ne brini.. - rekoh i setih se nekih tajnih recepata iz knjige svoje bake... - Znam odlično mesto gde nema šanse da ta pronađe.. Sklonićemo te na neko vreme ali moraš da budeš strpljiva i da čekaš dok ne mislim način da te izvučem iz skrovišta jer to nije lako.
- Pristajem na sve - usplahireno reče vila... - molim te odvedi me tamo što pre!
- Ok, samo polako.. - rekoh i otkrih sa sebe frotir i ustadoh navukoh papuče i onako u gaćama prošetah do moje biblioteke.. - pođi samnom - pozvah je rukom.
- Hmmm, da vidimo.. "Čarobnjak iz Oza" ne, ne.. to je kliše... "Alhemičar" od Kuelja... ma ne to je sve komercijala... ahaaaaa evo ga! - prsti mi sami krenuše kad ugledah knjigu.
- "Pletenje i heklanje - 100 mustri i šema!" - Tu smo dakle.. i okrenuh se maloj vili... - Kaži jedan broj od 1 do 254?
- 67... - odgovori zbunjena vila koja je na trenutak zaboravila da se plaši.
Okrenuh 67 stranicu i tamo je stajao tekst koji je bio podeljen sa dve slike u kojima se jasno objašnjavao potreban zahvat. Položih dlan na njega i prisetih se pesmice koju me je baba naučila. Koračala - vračala.. varala pretvarala.. u snu se uspavala sanjala svoje ne dirala tuđe nek malena vila u stranicu uđe. I zatvorih naglo knjigu. Posle tri sekunde otvorih oči i videh da je vila nestala. Otvorih knjigu lagano i pronađoh 67 stranicu i tamo videh poveći tekst sa tri slike. Dobro je, pomislih u sebi. Uspelo je. Bio sam sad siguran da demon nema šanse da je pronađe. Ostaje još samo da vidim kako da smućkam onaj babin čaj koji kad popiješ nedelju dana sve zaboraviš i posle ti se lagano sve vrati. Jedini će problem biti ako se demon ne pojavi u tom vremenu... ali kako stvari stoje doći će on koliko večeras. Hmmm izgleda da ću morati malo soli da umutim u vodu i nacrtam krug na plafonu da mu zavaram trag da pomisli da je ona tuda otišla i da je zaštitila krug da je on ne prati. I na kraju ostaje kako da je izvadim posle iz knjige. Ali otom potom. Nego, lako je vili ali šta ću ja sad da radim kad sam se ovako razbudio? Opet ću da vilenim do ujutru izgleda. Vilenim? eheheh...