Neću pokušavati da opišem lepotu Lizavete Nikolajevne. Čitav grad je o njoj govorio, mada su neke dame sa indignacijom reagovale na tu temu. Neke su je već i mrzile, prvenstveno zbog njenog ponosa. Drozdovi gotovo nisu još ni počeli sa posetama, a to je vređalo. Drugo, mrzile su je što je rođaka gubernatorovici. Treće, što svakog dana pravi šetnje na konju. Svi već znaju da ona jaše po lekarovoj naredbi, ali uz to zajedljivo govore o njenoj bolesti.
Ona je odista bila bolesna. Ono što se na njoj već na prvi pogled isticalo, bila je njena bolesna, nervna, neprekidna uznemirenost. Sirotica, mnogo je patila, no to se sve tek na kraju znalo. Sada, sećajući se prošlosti, više ne mogu reći da je ona bila lepotica kako mi se tada činilo. Može biti da čak nije ni bila lepa. Tanka, ali vitka i snažna, gotovo je iznenađivala nepravilnošću svojih crta. Lice joj je bilo bledo, koštunjavo i mršavo; ali je na njemu bilo nešto što pobeđuje i privlači! U vatrenom pogledu njenih mrkih očiju, čitala se neka moć; ona cela izgleda „kao pobednica i kao da pobeđuje“. Čini se ohola, a ponekad i smela, drska; ne znam da li ume da bude dobra, ali znam da to silno želi, i da se muči da sebe primora na malo dobrote. U toj naravi svakako ima lepih nagona, divnih težnji i sasvim istinskih poduzetnosti; ali sve u njoj kao da večito traži svoju ravnotežu i ne nalazi je, sve je u haosu, u uzburkanosti, u nespokojstvu. Možda ona stavlja sebi suviše stroge zahteve, a nikada ne nalazu u sebi dosta snage da te zahteve zadovolji.