Junacenje vs "prezivljavanje"

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Velika vecina ljudi zivi po teorijama "prezivljavanja" i zato ih zanima uglavnom novac.
Ali to ce ih upravo iskorijeniti. Zasto? Zato sto covjek samo kroz rizik, patnju i bol, ili ukratko kroz junacka djela, postaje jaci kao individua, postaje dusevno jaci prevazilazeci rizik, patnju i bol, a ne bjezeci od njih. Naravno da ce neki i da propadnu od neuspjeha, ali ne svi. Dok recimo oni koji bjeze od opasnosti i koji samo grabe novce, oni ce u konacnom obracunu da nestanu sa lica zemlje. U mirna demokratska vremena se o tome ne moze steci utisak, cak se moze steci utisak da oni koji jos uvijek rizikuju od toga nemaju nista, i kao da zele sami da se uniste, ali onog momenta kad se mase namnoze preko mjere i kad pocnu bukvalno da gladuju i vrse nasilje jedni nad drugima (ili kako se kaze "dizu sikire jedni na druge zbog medje"), onda ce oni sami traziti one koji ce da ih stite od propasti i sami ce proizvoditi one koji ce da rizikuju i prevazilaze patnju i bol. Jer "prezivljavanje" koje se nalazi u grabljenju novaca je kratkovido, a posto sticanje novaca ne zahtijeva mnogo tjelesne i dusevne snage, to ono u krajnjoj liniji vodi ka slabljenju individua. A kasnije kad dodje do potrebe uspostavljanja hijerarhije radi vodjenja ratova, e onda ce oni slabiji u hijerarhiji da preuzmu najprostije radove na sebe i nece od toga imati nikakvo "prezivljavanje", nego ce biti robovi junacima. A sta se u krajnjoj liniji desava sa robovima mozemo zakljuciti ako spoznamo da su u staroj Grckoj robovi bili ni manje ni vise nego mongolskog porijekla, i to cinili su vecinu ukupnog stanovnistva. A ko bi danas mogao pretpostaviti da je na tom terenu uopste bilo Mongola?
Eto, toliko o "prezivljavanju".
A vi se slobodno uzivljavajte u razne Darvinizme i one koji sve nastoje da objasne pomocu "borbe za novce".
Nijednom junaku novac ili imovina nisu cilj, nego samo sredstvo, ali zato velikoj vecini jeste.
 
Poslednja izmena:

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
I stvari koje se događaju u krajnjoj pučkoj vladavini sve pripadaju i samosilništvu: ženska vladavina u domovima, kako bi one dojavljivale [vlastima] (Doslovno 'ženovlađe': vlada, uprava žena kućanstvima, obiteljima.) ο muževima, te popustljivost prema robovima zbog istog uzroka. Jer ne uroćuju se ni robovi ni žene protiv samosilnikâ, i kako su tu sretni, nuždno su dobrohotni i prema samosilničkim i prema pučkim vladavinama.

Da pogadjam? - "Nikada!"?
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
And because all governments inspire respect at the first, this
government also lasted for a while, but not for long, and seldom after
the generation which brought it into existence had died out. For,
suddenly, liberty passed into license, wherein neither private worth nor
public authority was respected, but, every one living as he liked, a
thousand wrongs were done daily. Whereupon, whether driven by necessity,
or on the suggestion of some wiser man among them and to escape anarchy,
the people reverted to a monarchy


292.
Victory of democracy.— All political powers nowadays try to exploit the fear of socialism in order to strengthen themselves. But in the long run it is democracy alone that derives the advantage: for all parties are nowadays obliged to flatter the "people" and to bestow on it alleviations and liberties of every kind through which it will in the end become omnipotent. As socialism is a doctrine that the acquisition of property ought to be abolished, the people are as alienated from it as they could be: and once they have got the power of taxation into their hands through their great parliamentary majorities they will assail the capitalists, the merchants and the princes of the stock exchange with a progressive tax and slowly create in fact a middle class which will be in a position to forget socialism like an illness it has recovered from.
The practical outcome of this spreading democratization will first of all be a European league of nations within which each individual nation, delimited according to geographical fitness, will possess the status and rights of a canton: in this process the historical recollections of the former nations will be of little account, since the sense of reverence for such things will gradually be totally uprooted by the domination of the democratic principle, which thirsts for innovations and is greedy for experiments. The corrections of frontiers which prove necessary will be so executed as to serve the interests of the large cantons and at the same time those of the whole union, but not to honour the memory of some grizzled past. The task of discovering the principles upon which these frontier corrections should be made will devolve upon future diplomats, who will have to be at once cultural scholars, agriculturalists and communications experts, and who will have behind them, not armies, but arguments and questions of utility. Only then will foreign policy be inseparably tied to domestic policy: whereas now the latter still has to run after its proud master and gather up in a pitiful little basket the stubble left behind after the former has reaped its harvest.

293.
End and means of democracy.— Democracy wants to create and guarantee as much independence as possible: independence of opinion, of mode of life and of employment. To that end it needs to deprive of the right to vote both those who possess no property and the genuinely rich: for these are the two impermissible classes of men at whose abolition it must work continually, since they continually call its task into question. It must likewise prevent everything that seems to have for its objective the organization of parties. For the three great enemies of independence in the above-named threefold sense are the indigent, the rich and the parties.
I am speaking of democracy as of something yet to come. That which now calls itself democracy differs from older forms of government solely in that it drives with new horses: the streets are still the same old streets, and the wheels are likewise the same old wheels.—Have things really got less perilous because the wellbeing of the nations now rides in this vehicle?

Sve ove stvari nalaze svoju potvrdu u starogrckoj istoriji.
 

tgdanijela

Poznat
Poruka
7.092
'Junačenje' ili povlačenje hrabrih, rizičnih poteza radi postizanja vrednog djela je oblik preživljavanja. To je mentalni sklop koji izbor rizikovanja sebe vidi kao jedini način preživljavanja.
Ne pravi se kompromis, ne odstupa se, niti pristupa drugačijim rješenjima. U vremenima kad ljudski životi nisu u opasnosti ovakav mentalni sklop može biti neshvaćen, naivan, drugačiji - ne uklapa se ako ne preuzme ulogu vođe, no zbog svoje naivnosti i čistote ne može biti vođa jer grupa ljudi isključuje ove osobine ... U trenutku kada treba spasiti ljudske živote sve se podređuje instinktu preživljavanja i 'junaci' dobijaju prostor..kad ljudski životi bivaju spašeni..junaci često postaju smetnja ...
'Junačenje' ili povlačenje hrabrih, rizičnih poteza radi postizanja vrjednog djela, kao individualni izbor, i način života, kao i svi izabrani načini ima dobitke i gubitke. Dobitak je mogućnost slobodnog izbora, neovisnost i integritet, gubitak - uradi sam.
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Nije tacno. Covjek ne moze da bude natjeran na velika djela. U stara vremena junak je obicno poticao iz kraljevske porodice, i niko me ne moze natjerati da povjerujem da je njega motivisalo "prezivljavanje".
U moderna dekadentna vremena, laze se da je onaj ko prezivljava natjeran na velika djela, ali toga ima samo u filmu. Hriscanstvo je poteklo iz takvih slojeva i sad se laze na sva usta da bi se hriscanstvo i opravdalo.
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Takav ako je osiromasio obicno ide u rat, a to nije cisto prezivljavanje, nego junacenje. Cisto prezivljavanje je kad sebi covjek dozvoli ponizenje iz kojeg ne moze proisteci nikakvo veliko djelo i velika hrabrost. Da bi covjek bio socijalista, on prvo mora da ima iza sebe poduzu istoriju neuspijeha i blamaze, da bi uopste dosao na ideju da zastupa socijalisticke ideale. Imate Hitlera koji je najbolji primjer za to, on je bio beskucnik i uvijek u finansiskim problemima. Covjek se okrece idealima "prezivljavanja" samo ako su mu u dzepovima kao neotudjivo vlasnistvo najduze bile rupe.
Nazalost, danas svijet poducava kako iz tih rupa proizlaze "velika djela", a pri tom isti taj svijet nije izrodio u poslednjih 100 godina nijednog junaka, nego samo "uljepsava" likove iz starijih vremena lazuci i lazuci u filmovima.
 

tgdanijela

Poznat
Poruka
7.092
Nije tacno. Covjek ne moze da bude natjeran na velika djela. U stara vremena junak je obicno poticao iz kraljevske porodice, i niko me ne moze natjerati da povjerujem da je njega motivisalo "prezivljavanje".
U moderna dekadentna vremena, laze se da je onaj ko prezivljava natjeran na velika djela, ali toga ima samo u filmu. Hriscanstvo je poteklo iz takvih slojeva i sad se laze na sva usta da bi se hriscanstvo i opravdalo.

Ne radi se o 'tjeranju' na velika djela. Radi se o takvom istorijskom momentu, može se reći i vremenskom momentu da ona budu urađena. A onda postoje izbori koje pravimo. Junački izbor tada postaje dominantan i doživljen.
Ne bih rekla da je hijerarhija feudalnog društva značila i hijerarhiju psihičkih osobina. Kraljevi većinom nisu bili junaci, baš suprotno. Psihološke osobine junaka nisu nikada bile vezane za klasnu pripadnost niti za oblik društvenog uređenja. Junaka je bilo u svim vremenskim razdobljima i bit će ih i ubuduće - kad za to dođe vrijeme.
Vezati religiju za hrabrost i junaštvo nema osnova... Navedene osobine su dio ličnosti,a ne poretka, neke grupe, niti se gube u vremenu...
Doduše herojstvo Jovanke Orleanke je izraslo na vjerovanju u religiju, ista joj je i presudila ...
To je sudbina heroja ...
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Samo nam stari Grci pruzaju autenticne opise karaktera i junaka, a i nejunaka.

Za sve ostalo nemamo dovoljno literature, ako cemo se oslanjati na tudje glave, a ne na svoje. Cisto radi pokusaja nekog kompromisa.

Nikomahova etika, III. 1115a:
strah se određuje kao iščekivanje zla.
Mi se, naime, bojimo svih zala, kao što su sramota, siromaštvo, bolest, neimanje prijatelja, smrt, ali se čini kako se hrabra čovjeka ne tiče sve to; nekih od tih stvari i treba se bojati i lijepo je, dok je ružno ne bojati ih se, kao npr. sramote; onaj tko je se boji smjeran je i pristojan, onaj tko je se ne boji taj je besraman.
Da li u onim najkrasnijim? A takve su smrti u boju. Dakle, u najvećoj i najkrasnijoj pogibelji. S time se slažu počasti prema palima i u državama i u samovladarä.' U pravome smislu, dakle, reći će se da je hrabar onaj tko je neustrašiv pred krasnom smrću, i bližim prijetnjama koje smrt donose, a takve su okolnosti najviše u ratu.
Dakle, čovjek koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba, i to izdržava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar;
Naime, smjelost je puna dobre nade. drznici su prenagli, i žustri su prije pogibelji dok u njima odstupaju, a hrabri su na samome djelu hitri, a prije toga smireni.
 

gost 198065

Poznat
Poruka
7.720
Kraljevi većinom nisu bili junaci,

Lujevi sifilističari svakako nisu. Međutim, slabo da ću poverovat kako je prva klika u ljudskom rodu ikada izabrana demokratskim putem u mirna vremena. Pre će biti da ju je na krvi i ognju izvojevalo najbeskompromisnije kopile trenutno.

Ostalo je, što bi Spartak reko, dekadencija. :mrgreen:

Psihološke osobine (junaka) ponekad su vezane čak i za klasnu pripadnost.

I obrnuto. :D
 

picololeone

Legenda
Banovan
Poruka
51.779
Ne radi se o 'tjeranju' na velika djela. Radi se o takvom istorijskom momentu, može se reći i vremenskom momentu da ona budu urađena. A onda postoje izbori koje pravimo. Junački izbor tada postaje dominantan i doživljen.
Ne bih rekla da je hijerarhija feudalnog društva značila i hijerarhiju psihičkih osobina. Kraljevi većinom nisu bili junaci, baš suprotno. Psihološke osobine junaka nisu nikada bile vezane za klasnu pripadnost niti za oblik društvenog uređenja. Junaka je bilo u svim vremenskim razdobljima i bit će ih i ubuduće - kad za to dođe vrijeme.
Vezati religiju za hrabrost i junaštvo nema osnova... Navedene osobine su dio ličnosti,a ne poretka, neke grupe, niti se gube u vremenu...

Doduše herojstvo Jovanke Orleanke je izraslo na vjerovanju u religiju, ista joj je i presudila ...
To je sudbina heroja ...

Upravo tako. :tick:
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Polako. U hriscanstvo je junak mogao vjerovati sve dok je ono bilo pod okriljem crkve i sve dok je stari zavjet bio u igri. Ali od 16og vijeka stari zavjet polako otpada i ispada iz igre. Protestantizam je upravo odricanje od starog zavjeta. U 18om vijeku je stari zavjet vec potpuno iscezao iz Evrope, a Engleske ideje preovladjuju.
Samo jos zalutali junaci postoje, kao Napoleon, koji se cudi Geteu "Voila, pravi covjek, a ja sam ocekivao samo jednog Nijemca!"
 

Plutarh

Gost
Poruka
2.360
Da nema propovijedanja ljubavi u Novom zavjetu, a ljubav je zelja za dominacijom i licnom slobodom, u Novom zavjetu ne bi bilo nista sto podsjeca na junastvo. I ko bi onda jos htio da zaviri u taj toalet papir? "Isus" kaze "ko od maca zivi od maca treba i da propadne". To mu je sigurno stavljeno u usta, kao i preostalih 99% Novog zavjeta.

a srce je ono što nagoni na ljubav. To je sposobnost duše kojom ljubimo. A dokaz je i ovo: jer se prema pouzdanicima i prijateljima srce više uzbudi negoli prema neznancima, kada mislimo kako nas zanemaruju.
Nagon za vladavinom i slobodom potječe od tê sposobnosti u svim ljudima. Jer srce hoće vladati i ne dâ se svladati.
 
Da biste mogli da kreirate nove teme, trajno koristite svoje ime i ne pogađate stalno slike - kliknite ovde da se registrujete.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.