Potpuna politička nepismenost od povijesno nepismenih ljudi.
Jugoslavija je bila slučajna država koju su stvorile velike sile.
I Dušan Bilandžić je to jasno rekao, no ljudi su prelijeni da išta ozbiljno pročitaju.
U stvaranju, održavanju, životu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, možda i više nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu -Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podržalesu 1918. stvaranje Jugoslavije, i to priključenjem južnoslavenskih naroda poražene Austro-Ugarske,tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske,Slovenije, BiH i Vojvodine, imajući na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove države snažnu barijeru protiv mogućeg obnavljanja novoga njemačkog imperijalizma (Drang nach Osten) i uključiti juu cordon sanitaire protiv širenja boljševizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala važan element europskoga versailleskoga poretka između dva svjetska rata.
Jugoslaviju,instrumentaliziranu od strane Antante između dvasvjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemačkai Musolinijeva Italija - razbile su 1941. štona drugi, tragičan način potvrđuje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.
Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija,SAD i SSSR - podržale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje kojeje Hitler bio razbio.
Suština međunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodišnjekrize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih država. U tom se pogledu južnoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih država u Europi i svijetu.Svi europski narodi - veliki i mali, razvijenii zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su većinom željele stvoriti velike nacionalne države, a koje su obuhvaćale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija područja koja subilo kada bila u okviru "stare, ranije" države.Presudna je bila povijesna činjenica da su južnoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918.i u nju ušle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih država. I tada je nastala konfliktna situacija.Pobjednička Srbija doživjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku,a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog višestoljetne opasnosti od njemačkoga,talijanskog i mađarskog imperijalizma htjeli spasitiulaskom u "veliku" jugoslavensku državu. Makedonce nitko nije ništa pitao - njih su podijelili Srbi,Bugari i Grci. Albance i muslimane također nitko ništa nije pitao. Srbija je 1918. anektirala CrnuGoru.
Budući,dakle, da su sve nacije bile formirane već prije,u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnosti time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu,tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskimzemljama, osim u Sloveniji.
Žestoka,uporna i avanturistička agresija Srbije koju supodržali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne,tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijašnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica),srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija),srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme žrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makari novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske,a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakaćena mala država.