Jugonostalgičari i jugonacionalisti

Urvan Hroboatos

Veoma poznat
Banovan
Poruka
13.833
To su različite kategorije, a ima i međunijansi. Isto, bitno je različito kako u kom narodu.

Nemam sociološke analize, a i ne pratim pozorno ta gibanja, no generalni mi je dojam na temelju informacija:

BH Muslimani najviše žale za Jugoslavijom jer su tu procvali umjetnim financiranjem od strane drugih. Položaj napola iskristaliziranoga naroda im je najbolje odgovarao, jer za punu afirmaciju europskoga tipa nemaju ni volje n isnage (kultura, povijest, jezik identitet). Nisu Europljani nego bliskoistočnjaci po kulturnom kodu, a tamo je sve više oko religije.

Dijele se na islamiste i titoiste, a nekad idu skupa.

Srbi su tipa dabgda imo pa nemo. Kod dijela je jugonostalgija tipa žala za mladosti (mog'o sam iebat, ići po svetu,..), ali veći je dio srpski nacionalni jugounitarizam (Bg kao regionalni centar, ekonomski kombinati, siguran život,..), ali i JNA kao pretežno srpska vojska po kadru oko 65-70% prije kraja. Kao sve i drugih, a- naše. Kult Tita kao antifašista i globalnoga državnika. Dvije puninom srpske države, Srbija i CG, a dvije uvelike pod srpskom kontrolom, BH i Hrvatska. Treća bi kategorija bili globalisti bivši Jugoslaveni koje hrani Soros i slični, i guraju zajedno Tita i LBGT.


U Hrvata su dosta malobrjni tipa žal za mladošću, a brojniji oni koji su ideološki jugoslaviirani, neovisno o generaciji. Ima ih malo, no dobro su medijski ustrojeni pa se čini da ih ima više nego reln, i to zbog nesposobnost medjske nacionalnih Hrvata. Tu dominira taj karikaturalni spoj adoracije Tita i LBGT. Mladi su uglavnom politički nepismeni, mislim na prosjek, pa im je svejedno. Čini se da s promjenom profila vlasti i kreće čišćenje medijskog prostora od jugoizma, a najviše će pridonijeti pristupanje u OECD, što će uništiti hrvatsko uhljebništvo i nepotizam na čemu počiva velik dio društvenoga života na više razina.
 
Хтедох нешто паметно написати, али ...
Немадох шта !

Југу су уништили Југовићи, јер их је нешто жуљало.
Много.

Штета, свима су нам поткресана крила, али тако је како је.
И како мора бити.
 
Šta pričaš ti?

Srbima Jugoslavija nije donela ništa, samo im je odnela, šta je fabrika iz Srbije preneto u Hrvatsku i Federaciju, šta je tehnologija iz našeg VTI i drugih instituta zaživelo po ostalim republikama... Nama ta zemlja nije ni trebala, da je bio pametan da samo kaže dokle je naša vojska dotle je naše, nego on hoće zajedničke države.. Budala.
 
Politika je bitna, ne treba je izbegavati.
Naravno da je bitna, ali politicarima, ne meni i tebi kao obicnim gradanima. Banaliziram, ali dok politicari ruckove ili ne placaju ili placaju po studentskim cijenama masu ljudi googla po kontejnerima ne bi li nasli bocu koja vrijedi 7 centi. Stvarno je zalosno da ne mogu dobiti parcijalan ban. Osobno sam Jugonostalgicar.
 
Naravno da je bitna, ali politicarima, ne meni i tebi kao obicnim gradanima. Banaliziram, ali dok politicari ruckove ili ne placaju ili placaju po studentskim cijenama masu ljudi googla po kontejnerima ne bi li nasli bocu koja vrijedi 7 centi. Stvarno je zalosno da ne mogu dobiti parcijalan ban. Osobno sam Jugonostalgicar.


To je jasno pokazano ovdje: https://forum.krstarica.com/threads...vijom-jer-je-bila-zapravo-srboslavija.995591/

Išla je (SFRJ) na ruku najrazvijenijima, Slovencima, i najnerazvijenijima, Makedoncima i Muslimanima. Hrvatima nikako nije odgovarala jer su bili potiskivani na Balkan, stalno stigmatizirani i proganjani i u vlastitoj republici, dekroatizirani na svim poljima do samoga raspada te proklete nakaze.

Srbima je bila sjajna- imali su 4 države gdje su vladali: Srbiju, CG, Hrvatsku i BH, a jedina "cijena" koju su platili zbog nacionalne politike komunizma je autonomno Kosovo, što je ništa jer je ono trebalo biti 1945. dekolonzirano i spojeno s Albanijom kamo i pripada.

Srbi su su sisali proračun, živjeli kao gazde od Vardara do Triglava, njihova kultura se nametala drugima preko financiranja od cijeđenja drugih, a i stvarao se umjetni sloj "Jugoslavena", u biti srbofilnih odroda drugih naroda.

Nije ni čudo što svi Srbi kmeče kao prasci za tom propalom tvorevinom, dok su Hrvati i Slovenci (ovi manje) sretni što su se oslobodili te nakazne parazitske tvorevine.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ne moze termin jugonacionalisti? Srz je u internacionalizmu suprotno od nacionalizma..Jugosloveni imaju svoje nacije,ne negiraju ih.
Jugonacionalisti su potomci ORJUNE, metaforički posrbice koji potiskuju identitet sličnih naroda, a eksploatiraju različite (Albanci), a usto kroje povijest i kulturu kako im odgovara, uz ekonomsko isisavanje napose Hrvata i manje Slovenaca.

Velik dio svega s povijesnog očišta je objasnio Ivo Banac u duljem interviewu koji bi trebao, pogleda li ga se cijelog, razbiti iluzije osobama s IQ iznad sobne temperature:

 
To bi znacilo da cim nema Jugoslavije, niti su je bas nesto mnogo cuvali , da sad ne uzimaju Jugoslaviju u usta pa ni protiv ustasoidnih hrvata, nego neka nadju neki drugi pojam, neustasoidni hrvati , nesto po cemu ce se razlikovati od zlikovaca koji ce im rasti u podmlatku...

Ja mislim da je to pristojno da se trazi , ako smetaju jedni drugima da se ne kriju iza Jugoslovenstva ili drugo srbijanstva kao u Srbiji...
 
Iako nisam radio sociološku analizu, preporučio bih sjajno djelo Mirjane Kasapović, a koje potpuno razvija tu propalu mitologiju:

https://shop.skolskaknjiga.hr/zbogo...tologizaciji-hrvatske-politike-i-drustva.html
(dio https://hrcak.srce.hr/file/434468)

Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih "južnoslavenskih plemena" i svojih "bratskih naroda i narodnosti". Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
Lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača ratnih i poslijeratnih masovnih zločina jugoslavenske vlasti, agresivne jugoslavenske vanjske politike prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitskoga karaktera pokreta nesvrstanih zemalja u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratske prirode gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkoga nasilja najgorih vrsta, uključujući "poslijekolonijalne genocide", dramatičnih oblika gušenja ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji, represivnih politika režima, nevjerojatnih razmjera kulta ličnosti. Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i postjugoslavenske studije kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njome postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom.
 
Iako nisam radio sociološku analizu, preporučio bih sjajno djelo Mirjane Kasapović, a koje potpuno razvija tu propalu mitologiju:

https://shop.skolskaknjiga.hr/zbogo...tologizaciji-hrvatske-politike-i-drustva.html
(dio https://hrcak.srce.hr/file/434468)

Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih "južnoslavenskih plemena" i svojih "bratskih naroda i narodnosti". Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
Lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača ratnih i poslijeratnih masovnih zločina jugoslavenske vlasti, agresivne jugoslavenske vanjske politike prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitskoga karaktera pokreta nesvrstanih zemalja u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratske prirode gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkoga nasilja najgorih vrsta, uključujući "poslijekolonijalne genocide", dramatičnih oblika gušenja ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji, represivnih politika režima, nevjerojatnih razmjera kulta ličnosti. Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i postjugoslavenske studije kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njome postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom.
Da, zato je Yu pasoš bio jedan od skupljih na crnom tržištu
..da je valjalo, nije, ali favorizovanje Srba u toj YU nije postojalo, tako da se cela tvoja tema može shvatiti kao ostrašćenost izazvana nekim ličnim neuspehom...
 
Iako nisam radio sociološku analizu, preporučio bih sjajno djelo Mirjane Kasapović, a koje potpuno razvija tu propalu mitologiju:

https://shop.skolskaknjiga.hr/zbogo...tologizaciji-hrvatske-politike-i-drustva.html
(dio https://hrcak.srce.hr/file/434468)

Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih "južnoslavenskih plemena" i svojih "bratskih naroda i narodnosti". Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
Lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača ratnih i poslijeratnih masovnih zločina jugoslavenske vlasti, agresivne jugoslavenske vanjske politike prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitskoga karaktera pokreta nesvrstanih zemalja u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratske prirode gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkoga nasilja najgorih vrsta, uključujući "poslijekolonijalne genocide", dramatičnih oblika gušenja ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji, represivnih politika režima, nevjerojatnih razmjera kulta ličnosti. Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i postjugoslavenske studije kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njome postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom.
Glede Kasapovićeve opaske o stožeru jugoslavenstva u serbokroatizmu, napisaosam o tom na ovom forumu pred njeko vrijeme:

Ono što je ispalo kobno za Srbe, a i za Hrvate je serbokroatizam koji se iz jezične sfere prelio u politiku i šire društvo. Da su Srbi ostali pri čistom povijesnom jeziku, npr. tipa Obradovića i Sterije Popovića, s jasnom pravoslavnom fizionomijom i kulturnim sulikom jezika- problema ne bi bilo. Da je nekako usustavljen slavenosrpski, mogli bi maštati o proširenoj Srbiji, no ostali bi jasno kulturno odijeljeni, napose zapadno od Drine.

No uz Karadžićevu revoluciju i kasniju jugoslavensku ideologiju, dva književna jezika, hrvatski i srpski, toliko su se približili da se u surječju onoga doba moglo govoriti o jugoslavenskom jeziku- iako je kao prihvaćeno složeno dvoimeno ime kojeg u zbilji autori nisu prihvaćali, nego su se držali svog nacionalnoga imena. Jugoslavenski svjetonazor je spleo Hrvate i Srbe, i tu se zakotrljalo ono što je završilo ratovima 90ih.

Da su Srbi, a i Hrvati (NDH) bili umjereniji i civiliziraniji, mogao se zbiti miran razvod kao čeha i Slovaka, ili Hrvata i Slovenaca. No velesrpska državna ideja, koja je bila nemoguća za ostvarenje - iako je izgledala realnijom od tlapnji velike Hrvatske- nije imala ni teritorijalnu, ni demografsku, ni kulturnu budućnost.

Većina BH Muslimana, a kamoli Hrvata, ne bi nikad prihvatili srpske stožerne ideje (pravoslavlje, Nemanjići, "dušanizam", ćirilica, Kosovska mitologija,..). To im je bilo strano, i čim su se trgli iz omame jugoslavenstva i vidjeli da je to krinka za prošireno srpstvo- priča bi bila gotova.

Razvidno je to najbolje kod Bošnjaka muslimana, koji su i denacionalizirani, i kao istočnjaci kasnili su s nacionalnom kristalizacijom, i u skoro svim obilježjima, europskim, nisu baš marili (povijest, jezik,..)- o svejedno su sad napuhani histerični nacionalisti luđi od Srba u najluđim vremenima.

Promašaj serbokroatizma je to što mu je glavni porod ispao monstrum, ideja o skoro jednom "narodu", recimo jugoslavenskom- a to je bila velika maligna iluzija bez temelja u autentičnom životu.

Nije bez razloga Supilo, svjedok zakašnjelosti tih naroda, napisao da ako su Hrvati i Srbi plemena jednog naroda, onda mogu živjeti u harmoniji. No ako nisu- onda su osuđeni da budu najgori neprijatelji, jer zbog bliskosti jedne druge ugrožavaju u toj mjeri u kojoj ne mogu očito strani susjedni narodi kao Mađari, Talijani ili Nijemci.
 
Kao i tvoje tvrdnje daa su Srbi bili isključivi krivci za sve loše u toj tvorevini..
Potpuna politička nepismenost od povijesno nepismenih ljudi.

Jugoslavija je bila slučajna država koju su stvorile velike sile.

I Dušan Bilandžić je to jasno rekao, no ljudi su prelijeni da išta ozbiljno pročitaju.

U stvaranju, održavanju, životu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, možda i više nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu -Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podržalesu 1918. stvaranje Jugoslavije, i to priključenjem južnoslavenskih naroda poražene Austro-Ugarske,tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske,Slovenije, BiH i Vojvodine, imajući na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove države snažnu barijeru protiv mogućeg obnavljanja novoga njemačkog imperijalizma (Drang nach Osten) i uključiti juu cordon sanitaire protiv širenja boljševizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala važan element europskoga versailleskoga poretka između dva svjetska rata.


Jugoslaviju,instrumentaliziranu od strane Antante između dvasvjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemačkai Musolinijeva Italija - razbile su 1941. štona drugi, tragičan način potvrđuje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.

Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija,SAD i SSSR - podržale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje kojeje Hitler bio razbio.

Suština međunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodišnjekrize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih država. U tom se pogledu južnoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih država u Europi i svijetu.Svi europski narodi - veliki i mali, razvijenii zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su većinom željele stvoriti velike nacionalne države, a koje su obuhvaćale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija područja koja subilo kada bila u okviru "stare, ranije" države.Presudna je bila povijesna činjenica da su južnoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918.i u nju ušle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih država. I tada je nastala konfliktna situacija.Pobjednička Srbija doživjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku,a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog višestoljetne opasnosti od njemačkoga,talijanskog i mađarskog imperijalizma htjeli spasitiulaskom u "veliku" jugoslavensku državu. Makedonce nitko nije ništa pitao - njih su podijelili Srbi,Bugari i Grci. Albance i muslimane također nitko ništa nije pitao. Srbija je 1918. anektirala CrnuGoru.


Budući,dakle, da su sve nacije bile formirane već prije,u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnosti time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu,tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskimzemljama, osim u Sloveniji.

Žestoka,uporna i avanturistička agresija Srbije koju supodržali gotovo i svi Srbi izvan Srbije imala je, osim nacionalnog i druge motive, kako emotivne,tako i materijalne. Naime, pobjedom ili porazom ponovno se dobivaju ili gube svi prijašnji ratovi Srbije: srpsko-bugarski rat 1885. (Slivnica),srpsko-tursko-albanski rat 1912. (Kosovo-Makedonija),srpsko-bugarski rat 1913. (Bregalnica), Prvi svjetski rat 1914-1918, Drugi svjetski rat (1941-1945). Svi su ti ratovi odnijeli goleme žrtve za stvaranje Velike Srbije, odnosno Jugoslavije. Rezultati svih minulih pobjeda moraju se obraniti, pa makari novim ratom. Srbija odnosno Jugoslavija bez dviju razvijenih republika - Slovenije i Hrvatske,a posebno bez bisera, Jadranskog mora - bila bi osakaćena mala država.
 
Da nije bilo prve Jugoslavije danas ne bi bilo Hrvatske. Istra, Dalmacija i Primorje s GK bili bi Italija. Sjever i Slavonija Mađarska, a Slovenija Austrija.
Prva Jugoslavija je bila oktroirana, a to glupani ne razumiju.

Srbi žive u fantazijama tobože promašene šanse velike Srbije iz Londonskog plana 1915.

Nije postojala nikakva šansa da ondašnja Hrvatska bude raskomadana i to su mokri snovi masturbatora Londonskog ugovora iz 1915., bezvrijednog komada papira koji 1918. nije imao nikakvu težinu nakon uslaska SAD u rat i Wilsonovih 10 točaka, te boljševika u Rusiji i njihovog rješenja nacionalnog pitanja.

Opći stav je bio da se narodi trebaju zaokružiti na svojim nacionalnim teritorijama i da "oni" drugi dobiju svoje, ali ne na štetu bilo kog. Tako su Srbi morali jedino u zajednicu s Hrvatima i Slovencima, samo je bilo pitanje rubova te zemlje, jer nitko ne bi pristao na komadanje Hrvatske i BiH s manjinskim Srbima a koje bi okljaštrilo i zapravo uništilo hrvatski, a i slovenski identitet. To je bila nepostojeća opcija. Budući da se radi o bliskim narodima, pristupilo se- silom ili milom- stvaranju zajedničke države, kao i u slučaju Čehoslovačke.

Ni Mađarska, kao jedna od dviju temeljnih država, uopće nije oštećena jer se išlo u crtanju granica nacionalnim principom, dok su Hrvati oštećeni na rubovima jer je cijela Istra i Rijeka pripale Italiji, što je pohlepne Talijane kasnije koštalo. Jedino su istinski oštećeni bili Nijemci jer su im granice i na istoku i na zapadu crtane na njihovu štetu, a i u Čehoslovačkoj. Nije Hitler došao na vlast bez veze.

Sve u svemu,srpske- i ne samo srpske- tlapnje o VS obična je budalaština. Nacionalni princip, makar i nesavršeno primijenjen u Versaillesu, učinio je nemogućim VS. A da ju je ostvario- nesrpski narodi bi ju uništili iznutra i to tolikom mržnjom da bi Srbe jednostavno zbrisali sa zamljovida.

Jugoslavija/SHS je bila optimalna za Srbe jer su mogli širiti svoje interese i profitirali su kao nikada na račun drugih, i pljačkom i teritorijalno, budući da su ostali južni Slaveni bili više godina omamljeni prividom neke kao bolje budućnosti, što je zbilja pokazala kao horor i što je prirodno posijalo sjeme nasilja u 2. svjetskom ratu.
 

Back
Top