Grof Vronski
Legenda
- Poruka
- 60.495
Polovinom 80-tih na ulici u Bagdadu kupujem umetničku sliku starca.Slika je poveća,dimenzija 1,20x0,80 cm.Naslikan je portret starca u iznošenoj dolami,koji sedi podbočene glave levom rukom.Oči,krupne,tamne,u kojima se vide krvavi
kapilari na beonjačama....Dominiraju slikom.Oči su tužne,deluju pametno i iskazuju jedno veliko iskustvo teškog i mukotrpnog života.One,oči isijavaju beznađem.Čovek nije previše star.Između 60 i 65 godina,visoko čelo,kosa proređena sa dosta sedih.....
Od stotinjak izloženih slika,ova mi je odmah zapala za oko.Ne znam zašto.Ni danas,posle više od 25 godina ne mogu objasniti tu ushićenost.Kao da me lik sa slike omađijao. Nije mi padalo na pamet da se cenkam.Odmah sam platio koliko je umetnik tražio i bio zadovoljan kupovinom.Kao da mi je data na poklon ta slika,za kojom sam sve vreme tragao,a da toga nisam bio svestan.
Ne znam,možda zbog toga što su mi te oči nemo govorile o usponima i padovima... Životu...Smislu... Bliskom kraju..Čoveka sa slike doživeo sam kao osobu,koja je u poslednjoj etapi društvene i porodične propasti. Ima sebe i nikoga i ništa više,sedi rezignirano čekajući da se "udari" ona tačka na "i",na njegov život,usamljenost,sećanja....Slika je u tamnim bojama. Gotovo da osim tamno smeđe umetnik nije koristio drugu....
Učini mi se kao propali intelektualac u satirućoj bedi i samoći. Čeka svoj kraj i tihi odlazak u ništavilo, kada duša zaleprša bagdadskim ulicama,nošena vrelim vetrom, ka periferiji, pustinji i zaboravu.....
Kupio sam sliku.
Nakon povratka u zemlju,sliku sam uramio u gradskoj staklarskoj radnji i nakačio na zid.Od 15-tak slika sa raznim motivima ovu sam doživljavao nekako posebno. Voleo sam ovog starca i u šali govorio prijateljima kakav nas kraj čeka.....
Visio je iznad ležaja na kojem spavam. Tik na 30-tak cm od glave. Svakim pogledom u sliku, "sekle" bi me starčeve oči.Pokatkad je to bilo čak i uznemirujuće.
Razveo sam se i poslednjih 10-tak godina živim sam.
Sliku starca u novom boravištu postavio sam gotovo identično,tik iznad glave.....
Posle 3-4 godine kod mene su počele tegobe.....
Budio sam se ujutro iscrpljen do krajnjih granica.Nisam bio sposoban da komuniciram i sat nakon ustajanja.Ispijen,isceđen,bezvoljan,dezorijentisan.Kao da sam živi leš.....
Iz dana u dan ovo stanje se pojačavalo,poprimajući strahotnu snagu.
Nisam to povezivao ni sa čim.Trpeo sam to stanje,mučio se....Iz dana u dan.
Povremeno mi u posetu dolazi sestra,koja živi na drugom kraju grada.
I,tu negde,pre 3 godine u telefonskom razgovoru,kaže- čitala je da portreti,koji vise u spavaćim sobama mogu imati loš uticaj na psihu i organizam u celosti...
Kaže,"Ovo tvoje stanje,mučna buđenja i iscrpljenost su uticaj tog mračnog starca sa portreta.Savetujem te da sliku skloniš izvan prostorije i premestiš u neku drugu.Kad god dođem kod tebe i pogledam u tu sliku,telom mi prostruji jeza....Moj ti je savet- pod hitno sklanjaj taj portret !"
Istog momenta skinuo sam sliku,poneo kantu sa đubretom ka kontejneru i prislonio sliku uz kontejner.Lice starca okrenuo sam ka kolovozu.
Vraćajući se kući,video sam kombi,koji je prošao i tri mladića u njemu.Uočivši ostavljenu sliku,kombi se 20-tak metara vratio u rikverc.Jedan od mladića hitro je dograbio i gotovo trčeći,kao da je nešto ukrao,uleteo u kombi koji se žurno udaljio.
Nećete mi verovati.....
Sledeće jutro osetio sam neizrecivo olakšanje......
I svako naredno jutro bivalo je sve lakše. Buđenja su bila normalna,onakva kakva i treba da budu....Nema više osećaja provlačenja kroz mašinu za mlevenje mesa....Problemi su nestali.
Da nisam poslušao sestru i lišio se portreta čoveka u beznađu,danas sigurno ne bih bio živ.Svi duhovni "sokovi",sva životna energija bili bi isisani........
Izvinjavam se na malo dužem tekstu....
Interesuje me Vaše mišljenje o ovoj pojavi.Imate li slična iskustva ili saznanja !? Da li je stvarno moguće da "turoban" portret u blizini,na duže vreme, može biti poguban za čoveka !?
kapilari na beonjačama....Dominiraju slikom.Oči su tužne,deluju pametno i iskazuju jedno veliko iskustvo teškog i mukotrpnog života.One,oči isijavaju beznađem.Čovek nije previše star.Između 60 i 65 godina,visoko čelo,kosa proređena sa dosta sedih.....
Od stotinjak izloženih slika,ova mi je odmah zapala za oko.Ne znam zašto.Ni danas,posle više od 25 godina ne mogu objasniti tu ushićenost.Kao da me lik sa slike omađijao. Nije mi padalo na pamet da se cenkam.Odmah sam platio koliko je umetnik tražio i bio zadovoljan kupovinom.Kao da mi je data na poklon ta slika,za kojom sam sve vreme tragao,a da toga nisam bio svestan.
Ne znam,možda zbog toga što su mi te oči nemo govorile o usponima i padovima... Životu...Smislu... Bliskom kraju..Čoveka sa slike doživeo sam kao osobu,koja je u poslednjoj etapi društvene i porodične propasti. Ima sebe i nikoga i ništa više,sedi rezignirano čekajući da se "udari" ona tačka na "i",na njegov život,usamljenost,sećanja....Slika je u tamnim bojama. Gotovo da osim tamno smeđe umetnik nije koristio drugu....
Učini mi se kao propali intelektualac u satirućoj bedi i samoći. Čeka svoj kraj i tihi odlazak u ništavilo, kada duša zaleprša bagdadskim ulicama,nošena vrelim vetrom, ka periferiji, pustinji i zaboravu.....
Kupio sam sliku.
Nakon povratka u zemlju,sliku sam uramio u gradskoj staklarskoj radnji i nakačio na zid.Od 15-tak slika sa raznim motivima ovu sam doživljavao nekako posebno. Voleo sam ovog starca i u šali govorio prijateljima kakav nas kraj čeka.....
Visio je iznad ležaja na kojem spavam. Tik na 30-tak cm od glave. Svakim pogledom u sliku, "sekle" bi me starčeve oči.Pokatkad je to bilo čak i uznemirujuće.
Razveo sam se i poslednjih 10-tak godina živim sam.
Sliku starca u novom boravištu postavio sam gotovo identično,tik iznad glave.....
Posle 3-4 godine kod mene su počele tegobe.....
Budio sam se ujutro iscrpljen do krajnjih granica.Nisam bio sposoban da komuniciram i sat nakon ustajanja.Ispijen,isceđen,bezvoljan,dezorijentisan.Kao da sam živi leš.....
Iz dana u dan ovo stanje se pojačavalo,poprimajući strahotnu snagu.
Nisam to povezivao ni sa čim.Trpeo sam to stanje,mučio se....Iz dana u dan.
Povremeno mi u posetu dolazi sestra,koja živi na drugom kraju grada.
I,tu negde,pre 3 godine u telefonskom razgovoru,kaže- čitala je da portreti,koji vise u spavaćim sobama mogu imati loš uticaj na psihu i organizam u celosti...
Kaže,"Ovo tvoje stanje,mučna buđenja i iscrpljenost su uticaj tog mračnog starca sa portreta.Savetujem te da sliku skloniš izvan prostorije i premestiš u neku drugu.Kad god dođem kod tebe i pogledam u tu sliku,telom mi prostruji jeza....Moj ti je savet- pod hitno sklanjaj taj portret !"
Istog momenta skinuo sam sliku,poneo kantu sa đubretom ka kontejneru i prislonio sliku uz kontejner.Lice starca okrenuo sam ka kolovozu.
Vraćajući se kući,video sam kombi,koji je prošao i tri mladića u njemu.Uočivši ostavljenu sliku,kombi se 20-tak metara vratio u rikverc.Jedan od mladića hitro je dograbio i gotovo trčeći,kao da je nešto ukrao,uleteo u kombi koji se žurno udaljio.
Nećete mi verovati.....
Sledeće jutro osetio sam neizrecivo olakšanje......
I svako naredno jutro bivalo je sve lakše. Buđenja su bila normalna,onakva kakva i treba da budu....Nema više osećaja provlačenja kroz mašinu za mlevenje mesa....Problemi su nestali.
Da nisam poslušao sestru i lišio se portreta čoveka u beznađu,danas sigurno ne bih bio živ.Svi duhovni "sokovi",sva životna energija bili bi isisani........
Izvinjavam se na malo dužem tekstu....
Interesuje me Vaše mišljenje o ovoj pojavi.Imate li slična iskustva ili saznanja !? Da li je stvarno moguće da "turoban" portret u blizini,na duže vreme, može biti poguban za čoveka !?
Poslednja izmena: