se.“1
Dakle, i Pravoslavna crkva je (premda manje od Rimokatoliĉke, po mišljenju
Vasiljeva), proganjala verske neistomišljenike. Ono što je posebno tragiĉno u
tvrdnjama pripadnika SPC o tome da pravoslavni nikada nisu nikoga proganjali jeste
poricanje istorijske ĉinjenice da je u XII veku, za vreme vladavine velikog ţupana
Stefana Nemanje, izvršen pravi pogrom nad pripadnicima srpskog naroda koji su se
„usudili“ da ne budu pravoslavni i ispovedali bogumilsku veru. Kao što ćemo ubrzo
videti, pogrom nad bogumilima kojim se diĉi današnja SPC nazivajući ga samo
„spasavanjem vizantijskog pravoverja od opake jeresi“, nije predstavljao rat protiv
dobro naoruţane neprijateljske vojske, već masakr izvršen nad nevinim ljudima,
ţenama, decom i starcima, ĉija se jedina krivica sastojala u tome što su svojom,
bogomdanom slobodnom voljom, odluĉili da veruju drugaĉije od vladajuće većine. Evo
kako o ophoĊenju prema bogumilima, od strane blagoĉestivog Stefana Nemanje i
ostalih pravoslavnih vladara (posebno vizantijskih), piše istoriĉar Vasilije Marković:
„Po Domentijanu se takoĊe glavne zasluge Nemanjine za pravoslavlje sastoje u
uništenju jeresi. (...) Ugled svojoj antibogumilskoj politici mogao je Nemanja uzeti od
tadanje vizantijske dinastije Komnina. Aleksije I (1081-1118) bio je šampion
ortodoksije. Njegova kći Ana ponosi se takvim radom svoga oca i traţi za njega titulu
trinaestog apostola. Aleksije je bio veoma poboţan i liĉno je ulazio u najpodrobnije
diskusije sa bogumilima i pavlićanima, i koga ne bi uspeo da preobrati u
pravoslavlje, on ga predavaše vatri. (...) I Nemanja je svoje bogumile
kaţnjavao po odredbama vizantijskih zakona. U Vizantiji progonjeni su
bogumili i za vlade Manojla Komnina. Osobiti gonilac bogumila bio je car Aleksije II
(1080-83). Nekolike decenije docnije, za cara Borila, 1210, odrţan je i u Bugarskoj, u
Trnovu, jedan sabor protivu bogumila. Na tome su saboru bogumili izobliĉeni i stajahu
„jakoţe ribi bezglasni“. Oni, koji ne htedoše prići pravoslavlju, „predani beše razliĉnim
kaznem i zatoĉeniju“. Pre ovoga, veli se, nije bilo takvih sabora u Bugarskoj.
Nije se Nemanja samo za gonjenje bogumila ugledao na vizantijske Komnine, već
je, izgleda, bio uzeo i svu njihovu crkvenu politiku. Sem oštrog gonjenja bogumila
poznat je i blizak odnos Aleksija I prema sveštenstvu.“2
„Sredinom 13. veka piše Domentijan, kako se, blagodareći Nemanji, u Srbiji,
„kapišt“ (mnogoboţaĉki t.j. bogumilski hramovi) „razdrušiše“ a „crkvi Hristovi
postaviše se.“3
Sliĉne istorijske podatke iznosi i istoriĉar Stanoje Stanojević:
„Kad je Nemanja saznao da se u Raškoj raširila bogomilska jeres... (...) Nemanja je
pitanje o poloţaju bogomilske vere u drţavi izneo pred drţavni sabor, da on tu stvar
reši. Ali stvar nije bila prosta i nije bilo lako rešiti je. U saboru je bilo dosta velikaša,
koji su i sami bili prihvatili novu veru, a bilo ih je i takvih, koji su je simpatisali i trpeli
je kod svojih podanika. Svi su se oni, iz uverenja ili iz interesa, vrlo energiĉno opirali
predlogu, da se ma šta preduzme protiv bogomila. Naposletku je, posle ogorĉene
debate i burnih scena, rešeno, da se bogomili nasilno iskorene. Bogomili su se
1 L. S. Vasiljev, Istorija religija istoka, Novo delo, Beograd – Prosveta, 1987. god. str. 82. Naglasak moj.
2 Vasilije Marković, Pravoslavno monaštvo i manastiri u srednjevekovnoj Srbiji; Lio, Gornji Milanovac,
2002. god. str. 55-57. Naglasak moj.
3 Navedeno delo, str. 58.