Обилић
Poznat
- Poruka
- 8.295
ja idealizujem da ovo bude sa svima, ali se cesto razocaram jer vidim hladnocu tudjih srcaS kim podijeliti tugu? S kim podijeliti srecu?
Koga zagrliti?
Sve je individualno. Svako ima svoj put do sreće. Neko je juri, a neko je stvara u sebi. Veruješ u ono u šta želiš da veruješ, pripadaš tamo gde želiš da pripadaš. Meni je u životu bitno jedno, tebi nešto drugo. Ne mučim se više pitanjima šta je život, koja mu je svrha, jednostavno živim kad sam već tu.Sve češče se pitam....pa zapravo kako shvatiti zivot?
Povremeno se osjecam kao algoritam, kao robot, ali evo nekako po noci, pa cak i u jutarnje noci- razdoblja prije sedam ujutro, a vani jos mrak, cak i u ovo doba muci me neka ekstremna nostalgija pomijesana s puno dodatnih asocijacija.
Sto se dogadja, sto je ovo? Sto to treba?
Gdje je sreca?/ gdje je istina?
Gdje je put?
Sto je put?/sto ce nam put donijeti,?
U sto da covjek vjeruje? Kakva li je ovo godina, kakav li je ovaj pocetak jeseni, kakve li to note pise?
Ciji smo? Ciji? Svoji ili svaciji? Zasto zatvaramo prozore, zasto sprijecavamo dopiranje pjesme ptica, zasto stopiramo dolazak i sunca i snjijega i kise? Zasto jaci vjetar asocira na zemljotres? Gdje smo?
Gdje pripadamo? Gdje li ako opce jos zelimo? A sto zapravo zelimo? A sto ustvari i ako znamo?
Sto je to u zivotu bitno? Sto je zivot? Sto je sjaj?
Sto je pjesma?
Sto je glas, sto je rijec, sto je nebo?
Sto je energija? Sto je srce? Sto je cvijet?
S kim podijeliti tugu? S kim podijeliti srecu?
Koga iznenaditi? Koga zagrliti?
Možda, no zašto se ponekad trud premalo cijeni?Trudom. Neće pasti s neba odgovor.
I ja pokušavam živjeti, puno sam čitao o stoicizmu, ponekad i primjenjivao, a okolnosti me opet vratile u duboku depruSve je individualno. Svako ima svoj put do sreće. Neko je juri, a neko je stvara u sebi. Veruješ u ono u šta želiš da veruješ, pripadaš tamo gde želiš da pripadaš. Meni je u životu bitno jedno, tebi nešto drugo. Ne mučim se više pitanjima šta je život, koja mu je svrha, jednostavno živim kad sam već tu.
E, da, ja vecinom sanjam izuzetno životopise snove uz puno nostalgijaŽivot ima svoj smisao, svrhu i cilj i ako je to ono što te stvarno zanima, ako je to POTREBA koja se pojavila da bi bila zadovoljena onda ćeš naći sasvim sigurno odgovore na sva pitanja.
Međutim, često naiđu periodi kada nemamo ravnotežu između posla i slobodnog vremena za relaksaciju pa nam se čini da je smisao izgubljen a mi smo opterećeni.
Ako je ovo drugo slučaj naći bar malo vremena za opustanje pre odlaska u krevet, a posebno je dobro u ovom periodu isključiti se iz svega onoga što se nameće čovečanstvu naročito preko glavnih medija. Za opustanje naći nešto što će lično opustiti pojedinca kako bi imao dobar odmor za vreme sna. Ovo je čak i važnije od onoga u toku dana jer naš noćni život i onaj dnevni jesu i te kako jedinstveni. Noć nije samo za isključivanje iz ove realnosti već je mnogo više od toga. Pomenuću samo nešto što je većini ljudi prihvatljivije. Tokom noći mi kao Biće, šaljemo energiju revitalizacije našem telu i to je jedan od glavnijih razloga zašto ne možemo izdržati dugo bez noćnog sna.
Ako si spreman za prihvatiti nešto više od ovoga valja pomenuti da smo Mi, besmrtna Bića (Duše) i kao takvi nikada ne spavamo već nastavljamo životno učenje i tokom sna na nekoj od viših realnosti. Zato, ako osoba ima snove vredi obratiti pažnju na njih budući da snovi nama daju više ako na njih obratimo pažnju i to mnogo, mnogo više.
Pozdrav
I to je moguće.....čim sam ja izašao s radnog mjesta nakon vrlo napornog dana....trebalo mi je preko 20ak minuta biciklina da analiziram što ću dalje, dal' ću zvati jednog frenda il' frendicu il' ne....i ipak se ja odlučio na malo slobodnog vremena za sebe, a sutra već druženja, barem neka....najglavnije je kroz život shvatiti da se navike trebaju mijenjati, barem one koje su zaista bizarne"Ko traži, naćiće. Ko kuca, otvoriće mu se."
@bmaxa
nismo svesni.....nauceni smo. Kompletna nasa "svest" se zasniva na "prenesenom i naucenom iskustvu". Nauceni smo da svet vidimo ovako kako ga vidi vecina covecanstva.Sve češče se pitam....pa zapravo kako shvatiti zivot?
Povremeno se osjecam kao algoritam, kao robot, ali evo nekako po noci, pa cak i u jutarnje noci- razdoblja prije sedam ujutro, a vani jos mrak, cak i u ovo doba muci me neka ekstremna nostalgija pomijesana s puno dodatnih asocijacija.
Sto se dogadja, sto je ovo? Sto to treba?
Gdje je sreca?/ gdje je istina?
Gdje je put?
Sto je put?/sto ce nam put donijeti,?
U sto da covjek vjeruje? Kakva li je ovo godina, kakav li je ovaj pocetak jeseni, kakve li to note pise?
Ciji smo? Ciji? Svoji ili svaciji? Zasto zatvaramo prozore, zasto sprijecavamo dopiranje pjesme ptica, zasto stopiramo dolazak i sunca i snjijega i kise? Zasto jaci vjetar asocira na zemljotres? Gdje smo?
Gdje pripadamo? Gdje li ako opce jos zelimo? A sto zapravo zelimo? A sto ustvari i ako znamo?
Sto je to u zivotu bitno? Sto je zivot? Sto je sjaj?
Sto je pjesma?
Sto je glas, sto je rijec, sto je nebo?
Sto je energija? Sto je srce? Sto je cvijet?
S kim podijeliti tugu? S kim podijeliti srecu?
Koga iznenaditi? Koga zagrliti?
Eh...al kad pogledate... uistinu je sve to vrlo čudno...premalo je općenito ljubavi...puno ljudi rađe traži mane, nego vrline, to su čudni stavovi...sve manje se ljudi grle - možda i zbog korone...a sve j više nepotrebnih svađa....priličan broj ljudi ne uspjeva steći strast za životnismo svesni.....nauceni smo. Kompletna nasa "svest" se zasniva na "prenesenom i naucenom iskustvu". Nauceni smo da svet vidimo ovako kako ga vidi vecina covecanstva.
Imamo slucaj KASPARA HAUZERA koji nije imao pojma da je ziv iako je imao 20 godina. Bila mu je uskracena svaka informacija o civilizaciji , hranili su ga kao zivotinju u mracnom podrumu 20 godina pa je zivotinja i bio u pravom smislu reci.Nije znao da govori, pise, misli............
Medjutim, kada je posle 20 godina izasao iz "zatocenistva" , naucio je o svetu u koji je dosao, naucio komunicirati, socijalizovao se i POSTAO SVESTAN SVOG POSTOJANJA.
Svako ima te faze uspona i padova. Ne znam šta da ti napišem...Verovatno si mlad, a u današnje vreme kada su mnoge vrednosti otišle u aut, nije lako mnogima, a posebno mladima koji imaju razvijenije vijuge u glavi. Ono što sam naučila odavno, a tek sad primenjujem u nekim malo više godinama je da ne treba imati prevelika očekivanja od života ili bilo čega. Velika očekivanja uglavnom ne prolaze slavno tako da je i razočarenje neminovno. Ideš onako malo po malo, korak po korak i vidiš da te i ono realnije očekivano čini srećnim.I ja pokušavam živjeti, puno sam čitao o stoicizmu, ponekad i primjenjivao, a okolnosti me opet vratile u duboku depru
E da..to je zbog toga što ne znaju realnost životaja idealizujem da ovo bude sa svima, ali se cesto razocaram jer vidim hladnocu tudjih srca
nisu dovoljno probudjeni, neiskusni su, ne mozes da ih uhvatis, u svojim nekim sablonima, u svojim ubedjenjima, kao pokretne statue...E da..to je zbog toga što ne znaju realnost života
Ja imam 32... godine...a da..a ja i sam smanjio očekivanja..i opet i iz malo se prerijetko ispuniSvako ima te faze uspona i padova. Ne znam šta da ti napišem...Verovatno si mlad, a u današnje vreme kada su mnoge vrednosti otišle u aut, nije lako mnogima, a posebno mladima koji imaju razvijenije vijuge u glavi. Ono što sam naučila odavno, a tek sad primenjujem u nekim malo više godinama je da ne treba imati prevelika očekivanja od života ili bilo čega. Velika očekivanja uglavnom ne prolaze slavno tako da je i razočarenje neminovno. Ideš onako malo po malo, korak po korak i vidiš da te i ono realnije očekivano čini srećnim.
E tako nešto... robotski način života..i sam sebe ponekad ja doživljavam kao polurobots..a to je zato što ja radim ono što moram kako bih zaradio..ja bih volio raditi kreativniji posaonisu dovoljno probudjeni, neiskusni su, ne mozes da ih uhvatis, u svojim nekim sablonima, u svojim ubedjenjima, kao pokretne statue...
osecam se bedno i jadno sto ne mogu prakticno da ti pomognem, zbog toga osetim nekad i bes i tugu, a to se toliko nekad ponovi da se paralisem pa ne osecam nista onda... i dodje neki novi dan, nekoliko dana posle, i opet bes i tuga. Zeleo sam svet gde je sve osnovno svima obezbedjeno, da se to radi iz ljubavi, a da se kreativne stvari ne naplacuju, jer je to skrnavljenje uzvisenosti kreativnosti, dobrodusnosti koja bi svima koji dodju u bilo kakav dodir sa tim kreativnim radom, bilo fizickim, vizuelnim, mirisnim, muzickim bio cist blagoslov...E tako nešto... robotski način života..i sam sebe ponekad ja doživljavam kao polurobots..a to je zato što ja radim ono što moram kako bih zaradio..ja bih volio raditi kreativniji posao
E da....točno to...to bi bio realan smisao.... žalosno da je premalo toga što donosi bolje idejeosecam se bedno i jadno sto ne mogu prakticno da ti pomognem, zbog toga osetim nekad i bes i tugu, a to se toliko nekad ponovi da se paralisem pa ne osecam nista onda... i dodje neki novi dan, nekoliko dana posle, i opet bes i tuga. Zeleo sam svet gde je sve osnovno svima obezbedjeno, da se to radi iz ljubavi, a da se kreativne stvari ne naplacuju, jer je to skrnavljenje uzvisenosti kreativnosti, dobrodusnosti koja bi svima koji dodju u bilo kakav dodir sa tim kreativnim radom, bilo fizickim, vizuelnim, mirisnim, muzickim bio cist blagoslov...
mozda smo mi seme buducnosti koja ce biti sve lepsa i lepsa? Ja se nadam da tome mogu da doprinesem koliko god mogu!E da....točno to...to bi bio realan smisao.... žalosno da je premalo toga što donosi bolje ideje
Najveće kočnice su strahovi...i ti strahovi se povećavaju zbog loših iskustava iz prošlosti i aktualnostimozda smo mi seme buducnosti koja ce biti sve lepsa i lepsa? Ja se nadam da tome mogu da doprinesem koliko god mogu!
evo ja imam brata negativca, jednostavno se ne moze sa njim... nemamo privatne sobe, zivot uzas, totalna disfunkcionalnostNajveće kočnice su strahovi...i ti strahovi se povećavaju zbog loših iskustava iz prošlosti i aktualnosti
Ja vas razumijem... nezgodno je to....a da..... ponekad se previše bojimo novih vještinaevo ja imam brata negativca, jednostavno se ne moze sa njim... nemamo privatne sobe, zivot uzas, totalna disfunkcionalnost
za nekoliko desetina minuta cu preko accounta, na fonu koji delimo u kuci
cim kazes vestina, odmah dobijam traume da postajem bolji od nekoga, i stvaram crnu rupu negativnosti u toj razlici (znaci sad sam ja "bolji" od nekog, pa samim tim je taj i "gori" od mene), pa sam i zbog toga depresivanponekad se previše bojimo novih vještina
Charlie Chaplin, pogledaoJa vas razumijem... nezgodno je to....a da..... ponekad se previše bojimo novih vještina
Ovo je dobar video