Naravno, uvek.
U braku smo skoro dve godine i nista se nije promenilo od kada smo zajedno (pre braka 4.5 godine). Uvek se javljamo jedno drugom, da znamo gde smo, sta radimo, kako se osecamo, delimo novosti, lepe i ruzne, saljemo porukice ljubavne, strastvene i one informativne..
Uvek pricam svojim prijateljicama ovu pricu.. Kada smo poceli da se zabavljamo, ali bukvalno, dan posle prvog poljupca

bio je dogovor da se cujemo kasno popodne, jer on prepodne ide do grada da obavi neke stvari..
Probudila sam se, rastegla, popila jutrarnju kaficu, osetila zelju da ga cujem, osetila neke leptirice i odmah ga pozvala. Javio mi se na telefon glasno: "LJUUUBAVI"!
Eto tako nam je pocela veza..
Iskreno, spontano, od prvog dana..
A sta da kazem ljudima koji to ne razumeju? Jednom prilikom me je koleginica na fakultetu pitala: "kako mozes da mu verujes da je sada tamo gde kaze?"..
Ja onako zbunjeno.. gledam.. ne verujem..
"Zato sto je tamo gde kaze.."
Zao mi je ljudi koji su imali losa iskustva, pa od tada imaju nepoverenja prema svima, pa taktiziraju cak i u zvanju i porukama..