ja (ili: o imenu)

sanja*

Drevna Kornjača
Poruka
8.704
naletela sam nedavno na jednu diskusiju koja je tekla ovako:

odgovor na pitanje:
ko sam ja?
glasi:

JA SAM JA!
na šta je odgovoreno sa:

l to znači da sam i JA JA?

ak je tak onda smo Ja JA i TI JA isti JA.

nema sadržaja to hoću da kažem.

Preko toga se otprilike nonšalantno prešlo, mada je mene zagolicalo.

Da li je "ja" najneprimerenija od svih reči?

Prvo - jasna definicija područja koje pokriva termin ne postoji.
Drugo - u svakom slučaju, tom istom rečju, u razgovoru između dvoje ljudi, označava se potpuno različito, onda kada govori jedan, i onda kada govori drugi.

To je, na posletku, problem sa svim zamenicama - ali, men' se čini da je najveći upravo s "ja".

Dobro, JA je zamenica - čak i gramatički, to nije original, nego zamena za original.
A kojom rečju izraziti original?

Ličnim imenom? To mi deluje pogodnije.
Ali mnogi ljudi dele ista imena.

Kako iskazati to "ja" a da se odnosi samo na jedno, vlastito "ja"?

Onda mi je na pamet palo nešto što sam jednom čula od muslimana - priča o zikru. Pitanje j jesm li ja to dobro zapamtila i shvatila - ali, evo, ovako sam shvatila: zikr je način povezivanja s imenima alaha, nešto kao rezoniranje na vibracije njegovih stvarnih imena.

S druge strane, postoji i ona biblijska: "bog te zna po imenu". Ja se pitam - po kom imenu? Na koje se ime tu misli?

Kod Ursule le Gvin je, u više njenih dela, ime postavljeno kao veoma značajno, kao veza sa suštinom nečijeg bića. u "Stalno se vraćajući kući" čovek na rođenju dobija svoje ime, a zatim, kasnije, traži drugo ime, ono koje ga određuje;

U trilogji "Zemljomorja", situacija je slična - ime dobijeno na rođenju nije "pravo", čovek ga tek treba tražiti, osetiti, otkriti; No, tu ima i dalje - pravo se ime govori samo prijateljima, jer je ono naša najranjivija tačka; jer znati prava imena stvari i bića znači imati moć nad njima.

Kod Mihaela Endea, u "Beskrajnoj priči", takođe imamo motiv traganja za pravim imenom, uporedo sa motivom traganja za pravim sobom;

Da li je naše pravo ime, način na koji odzvanjamo u beskraju? Neka vrsta naše specifične frekvencije?
U svim gorenavedenim primerima, naše pravo ime (ono što je zamenjeno tim bezličnim "ja") nalazi se preko granice.

možda je baš ono način da to preko granice dotaknemo. Da se s njim uspemo povezati.
(možda ona biblijska upravo to znači)


Eto, malo sam razmišljala.
Ako vi imate štogod, samo izvolite.
 
S druge strane, postoji i ona biblijska: "bog te zna po imenu". Ja se pitam - po kom imenu? Na koje se ime tu misli?

На ниједно већ се мисли на оно што име представља а што се само по себи не може изразити никаквим именом.
Имена, речи, само су симболи који служе да означе појмове. Међутим, ја нисам појам...ја сам идеја! Велика је разлика између та два. Појам у својој сфери садржи само опажајне слике узете дакле опажањем са површине ствари које су онда апстраховањем претворене у појам. Сада, ако тај појам замислимо као неки суд из њега можемо извући само те површинске слике и ништа друго.
Са друге стране, идеја је оно што се појављује.Оно што долази пре појмова. Идеја је живот... кога у самосвести налазимо и зовемо ЈА.

Сада, име може означавати појам или идеју,али у оба случаја је само знак.. показатељ на нешто друго. А шта је то друго?
Нешто својеврсно. Нешто изван слика, изван имена, изван апстраховања, изван појмова и смаим тим и изван сазнања. Доступно само непосредном искуству не и посредном тако да је ова тема увелико на граници могућности сазнања или указује на нешто што се не сазнаје већ интутивно увиђа а што зовемо ЈА.

И да Бергсонова квалитативна множина најбоље може да разјасни шта је идеја и шта име, које уместо да означи појам означава идеју, представља.

Такво име се не може изговорити, већ само непосредно доживети.
Оно је живот а не симбол живота.

пс. Можда је источњачка мантра ОМ или АУМ нешто најближе опису тога а што би личило на име, иако би свако живо биће морало имати посебан ОМ који би у исто време означавао свеопште једно али метафизички а не математички једно.
 
Poslednja izmena:
Oko imena se vrte razne priče i magije, ali ja sam sklona verovati onoj koja se u mojem slučaju pokazala ko istinita.

Ime nije ništa, što bi Shakespeare rekao; mada bi na to valjalo dodati: koje vam je dato. Ponekad se dogodi da čoveka s onim krštenim veže samo slovo, ili ideja, ili ništa.


Veći kredibilitet imaju nadimci koji se za nas prilepe tokom godina, naprimer, a koji su sasvim retko nezasluženi - jer, ko mi može odgovorno tvrdit da je svaki naoko ružan i nepošten nadimak iz detinjstva baš uvek nezaslužen? - i ime s kojim se čovek srodi ako ga dugo koristi, da, čak i na ovim virtuelnim pašnjacima. Sve je stvar sklonosti i opredeljenja, pa tako i u ovom slučaju.

Imenima bi trebalo pristupat ko određenim religijskim podvrstama; onda kad je čovek o tome razmislio i doneo sopstvenu odluku.

Mada, posmatrano na kosmičkoj razini, nema nikakve naročite koristi od toga osim lične satisfakcije i lakše prepoznatljivosti.

U životu nas određuju dela a ne imena.
 

Back
Top