Jos samo kad bismo znali sta pisac misli pod izvornim hriscanstvom i u koji period ga locira. Na primer, 'new Perspective on Paul' autori (Dzon Gajger, Pola Frederiksen...) saglasni su, u skladu sa Svajcer-Vajsovom eshatoloskom paradigmom, da o hriscanstvu ne moze biti reci medju savremenicima i najranijim Isusovim sledbenicima:
- John G. Gager, Reinventing Paul, str. VIII
U istorijskom smislu, opet, ono sto se izdaje za hriscanstvo utemljeno na jevandjeljima je obican eklekticki konstrukt, koji samo amateri i istorijske neznalice mogu posmatrati kao nekakav monolit; Jovanovo jevandjelje, ali i odgovarajuci segmenti Luke, sa sa svojim kreativnim revizionizmom, evidentno odstupaju i reinterpretiraju Isusovo ucenje o iminentnom dolasku Carstva Bozjeg u generaciji svojih ucenika. U svojim spiritualnim reinterpretacijama, pisci Jovana i Luke odlazu parusiju i daju joj jedan amorfni smisao u odnosu na sirovu eshatolosku apokaliptiku iz najstarijeg stratuma istorijskih izvora -Pavlovih poslanicama, Marka i Mateja - od kojih su prva dva jevandjelja, u celini gledano, apokalipticki spisi. Sam termin hriscanstvo javlja se, po svoj prilici, prvi put 107. godine u spisima Ignjatija iz Antiohije, pa neko, kada govori o hriscanstvu, moze da misli na razudjeno predanje tzv. svetih otaca, pocev od 2. veka, od kojih su mnogi, i medju ortodoksnima, vukli na svoju stranu, dok 2 veka njihovih pizdarija Kosti nije prekipelo i dekretom rekao kako ima da bude. A posle se malo i kajao, pa da Arije nije prerano otegao papke, packe koje su pocele da pucaju po usima Atanasijevih trinitaraca mogle su da se zavrse i u stilu Justinijanovog zatiranja montanista, jer je Arije bio previse jak da se eliminise obicnim dekretom. Podsetimo da je najuceniji covek tog vremena, Euzebije iz Cezareje, posle Arijevog progona iz Aleksandrije stao na njegovu stranu, sto je dovelo do pobede arijanizma na saboru u Nikomediji 323. godine. U medjuvremenu je Euzebije iz Nikomedije pridobio Konstantina na stranu Arijevih pristalica, ali se u celu pricu umesao dvorski teolog Osija iz Kordove i, uz podrsku episkopa Aleksandrije, stvar toliko zamrsio da Konstantinu nije ostalo nista drugo nego da sazove prvi vaseljenski sabor. Bilans tog oportunistickog sabora je poznat, ali je Konstantin, koga nije zanimala teoloska strana spora, brzo (328. godine) uvideo da je korisno, a mozda i ispravno da se drugacije postupi. Arije i svi drugi koji su bili uklonjeni sa svojih polozaja, vraceni su iz izgnanstva. Osija je najverovatnije bio svrgnut, a pronikejska biskupija u Antiohiji na juris zauzeta. Atanasije Aleksandrijski imao je sve vise neprijatelja, pa je Konstantin naredio da se sazove sinod, kako bi se ispitale optuzbe protiv Atanasija. Do toga je na kraju i doslo 335. godine u Tiru, i posle posete ispitivacke komisije Aleksandriji, ovaj put su pobedili arijanci isto kao pre 10 godina trinitarci u Nikeji. Atanasije je iz Aleksandrije prognan u Tir, a na dvor, po svemu sudeci, sa dobrim namerama, pozvan Arije. Iznenadna smrt Arija, posle posete carskoj palati, u centru Konstantinopolja, presudila je da konacni bilans u pogledu standardne doktrine bude istovetan odlukama Nikejskog sabora, vec tada potisnutim novim odnosom snaga.
I, o kojem izvornom hriscanstvu onda pricamo, kad je sve u pitanju goli i bosi hohstapler, od galilejskih odrpanaca na celu sa Isusom, preko pisaca Isusovog zivotopisa, koji su se menjali kako je dead line za proreknutu parusiju isticao, do potonjih tzv. svetih otaca, dvorskih spletki, politickih intriga i svih onih profanih, vrlo cesto i necasnih, stvari kojima su se sluzili, a o kojima su pucanstvu srali kako se ne sme?