Grcka nikada nije ni imala plan da gradi veliku Grcku, njena politika je oduvek bila odbrambena, a od 1922. apsolutno miroljubiva.
Turska, s druge strane, konstantno zvecka oruzjem vec decenijama. Na njihovu zalost, to zveckanje je orkestrirano i Turci ne odlucuju o njemu.
Ne petljaj Nermine , zamisli da sad u Albaniji dođe na vlast vojna hunta koja hoće da anektira Kosovo.
1974. godine Turska je odgovorila na pokušaj grčke vojne hunte da to ostrvo anektira Grčkoj.
"U travnju 1967. godine je u Ateni skupina desno orijentiranih časnika izvela vojni udar kojim je srušena socijalistička Papandreuova vlada. Jedna od najvažnijih zadaća vojne hunte je bilo pitanje ujedinjenja Cipra s Grčkom te je iste godine uslijedio novi val sukoba između otočnih komuna. Na Cipar se 1971. vratio general Grivas, pošto ga je 1968. grčka vojna hunta opozvala u Grčku, te je uz pomoć atenskog režima obnovio organizaciju EOKA (pod nazivom EOKA B). Za razliku od pokreta iz razdoblja protubritanskog rata pedesetih godina, EOKA B više nije uživala apsolutnu potporu grčkog stanovništva već je percipirana kao produžetak atenskog vojnog režima. Suočena s mogućnošću uništenja turske zajednice, Ankara je tražila povlačenje grčkih postrojbi s Cipra prijeteći ulaskom u rat.
Turska invazija otoka
Na udaru grčkih radikala našao se predsjednik Makarios koji je smatran najvećom zaprekom ujedinjenju. Na njega je između 1970. i 1973. pokušano više atentata, a napadima se pridružila i grčka pravoslavna crkva koja je tražila njegovu ostavku pozivajući se na nespojivost vjerskog i političkog vodstva. U studenom 1973. je u Ateni izveden još jedan vojni udar, nakon čega je i politička likvidacija Makariosa postala pitanje vremena. Naposljetku je 15. srpnja 1974. vojna formacija ciparskih Grka Nacionalna garda pod zapovijedanjem časnika iz Grčke izvela vojni udar u Nikoziji i svrgnula Makariosa.
Turska nije namjeravala pasivno promatrati zbivanja na otoku, već je premijer Bulent Ecevit odlučio djelovati brzo. Samo pet dana nakon vojnog udara u Ateni, 20. srpnja počinje turska invazija otoka. Turska vojska je izvela padobranski desant kod mjesta Kyrenia i odmah potom počela dopremati trupe morskim putom. Britanski garnizon na otoku je ostao izvan sukoba te su turski vojnici napredovali prema zapadnom dijelu otoka i zračnoj luci u Nikoziji. Tek je razmještaj UN-ovih snaga spriječio zauzimanje zračne luke. Do početka kolovoza se na otoku nalazilo četrdeset tisuća turskih vojnika, koji su ostvarili apsolutnu vojnu nadmoć nad snagama ciparskih Grka koje su raspolagale s otprilike dvanaest tisuća ljudi pod oružjem.
Nakon vala demonstracija u grčkim gradovima izazvanih događajima na Cipru, 23. srpnja 1974. je vojna hunta bila prisiljena odstupiti. Nakon sedam godina vladavine vojnog režima priliku formirati civilnu vladu je dobio Konstantinos Karamanlis. Obnova civilnog režima u Grčkoj je dovela do promjene na čelu ciparskih Grka: Nikosa Sampsona zamijenio je Glafkos Clerides. Potkraj srpnja su u Ženevi počeli pregovori Turske i Grčke, no nakon neuspjeha je sredinom kolovoza turska vojska krenula u novu ofenzivu.
Tijekom šezdeset sati borbi turska vojska je uspjele proširiti područje pod svojim nadzorom od grada Famaguste na istoku, preko dijela glavnog grada Nikozije do mjesta Kokkine na zapadu otoka. Turske su snage tako zaposjele 37 posto teritorija Cipra koji nadziru do danas, uključujući najveći dio obradive zemlje i industrijskih postrojenja otoka. Pred turskim napredovanjem je pobjeglo oko 150 tisuća ciparskih Grka. Nakon zauzimanja cijelog sjevernog dijela otoka turska vojska je 16. kolovoza proglasila jednostrani prekid vatre, čime su završila ratna djelovanja. Tijekom rata 1974. je poginulo oko tisuću vojnika na turskoj i pet stotina na ciparskoj strani, dok je oko 250 tisuća ljudi izbjeglo ili raseljeno. Politički pregovori su obnovljeni 1975. pa se iduća dva i pol desetljeća ciparski sukob uglavnom vodio za zelenim stolom. Turska je strana u veljači 1975. proglasila vlastitu federalnu jedinicu, a nakon zastoja u pregovorima 1983. i tursku republiku Sjeverni Cipar. Takav podijeljeni Cipar je u svibnju 2004. ušao u Europsku uniju.
Misija u desetljećima nakon rata
Nakon obnavljanja sukoba u srpnju i kolovozu 1974., Vijeće sigurnosti je usvojilo niz rezolucija. One su se reflektirale na mandat UNFICYP u smislu dodatnih dužnosti kao što je nadziranje povlačenja ciparske Nacionalne garde i vojnih snaga turskih oružanih snaga, održavanje prekida vatre te inspekcija oružanih snaga obiju strana. Crta razgraničenja između grčke i turske strane je utvrđena u duljini 180 km, dok širina crte varira između 20 m i 7 km te ukupno pokriva čak tri posto otoka. U godinama nakon turske invazije 1974., otok je bio pošteđen većih oružanih sukoba, no postojala su povremena razdoblja rasta napetosti, kao i oružani incidenti na crti razgraničenja. Obje strane su pokazale dobru volju za suradnju s UNFICYP-om, uz iznimku određenih ograničenja koje je pripadnicima misije nametnula turska strana. Misija se od svog osnutka suočavala s proračunskim ograničenjima, zbog čega stalno dolazi do smanjenja brojnosti pripadnika (s iznimkom privremenog povećanja 1974.).
U nedostatku cjelovitog mirovnog sporazuma, snage UNFICYP-a do danas nadziru crtu razgraničenja, dok se mandat misije produljuje svakih šest mjeseci. Na dan 31. prosinca 2010. u misiji je bilo angažirano 922 pripadnika, od čega je 854 vojnika, 68 policajaca, 37 međunarodnih civilnih osoba i 113 lokalne civilne osobe. Od osnutka do danas u misiji UNFICYP je poginulo 180 pripadnika, od čega je pet međunarodnih i dva lokalna civila te tri policajca. Godišnja cijena misije je oko 58 milijuna američkih dolara.
Još 1967. godine je tadašnji glavni tajnik UN-a U Thant upozorio da je na Cipru zbog oslanjanja obiju strana na prisutnost mirovnih snaga UN izostala volja za sklapanjem političke nagodbe. Misija UNFICYP je stvorila fenomen koji će na drugim kriznim područjima svijeta postati poznat kao "ciprizacija" sukoba, odnosno zamrzavanje sukoba do donošenja političkog rješenja. '
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/3492011/podlistak.asp
