Njima bi teoretski bio cilj da se ovde ponovi moldavski i rumunski izborni scenario, odnosno da stvore uslove za ulazak Srbije u NATO.
U praksi, hoce samo da postanu poslanici i dodatno parazitiraju na budzetskoj grbaci.
U kakvoj si ti nebulozi prijatelju:
Ključni sporazum sa NATO-om (Status of Forces Agreement, SOFA) potpisan je januara 2014. godine u Vašingtonu, od strane tadašnjeg SNS ministra odbrane Nebojše Rodića. Ratifikovan je u julu 2015. u Narodnoj skupštini usvajanjem odgovarajućeg zakona.
Sporazum je potpisan i ratifikovan gotovo u tajnosti, tako da nije bilo nikakve javne debate o ovoj dalekosežnoj odluci, kojom je Srbija preuzela obaveze iz osnivačkih ugovora zemalja članica NATO-a potpisanih u Vašingtonu 1949, Londonu 1951. i Parizu 1952.
Dakle, iako formalno nije postala član NATO-a, Srbije se SOFA sporazumom obavezala na primenu ugovora i povelja koje su do tada važile isključivo za punopravne i zvanične članice NATO-a.
Ali to, nažalost, nije bio kraj. Nakon SOFA sporazuma, Vučićev drugi ministar vojni (Gašić) je u januaru 2015. potpisao IPAP sporazum, operativni dokument, koji predviđa širok spektar zajedničkih aktivnosti i produbljivanje saradnje između Srbije i NATO na gotovo sve sfere u kojima je saradnja moguća.
Konačno, u septembru 2015. potpisan je sporazum sa Organizacijom NATO-a za nabavku i podršku (NSPO) o „saradnji u oblasti logističke podrške” i taj sporazum je ratifikovan u skupštini Srbije 12. februara ove godine. Javnost Srbije se donekle „probudila” tek nakon ovog trećeg sporazuma sa NATO-om, kojim je samo (definitivno?) institucionalno zaokruženo neformalno približavanje Srbije NATO-u. Hoću reći, možda Srbija nije formalno ušla u NATO, ali NATO u Srbiju uveliko jeste. I upravo ovo je, sviđalo vam se to ili ne, jedna od najkonkretnijih tekovina tri i po godine SNS vlasti nad Srbijom. Naravno, uz „briselske sporazume” sa Prištinom. Sve ostalo je više-manje samo propagandna magla i dim.
Realno govoreći, sa ova tri sporazuma, Srbija, zapravo, ni ne mora formalno da ulazi u NATO, jer ionako primenjuje osnivačke ugovore NATO-a i potčinjava svoj suverenitet NATO standardima i NATO komandi praktično u istoj meri u kojoj to čine i punopravne članice ove organizacije.
Iako je u prvi mah izgledalo da je – po običaju – bila pomalo zatečena, zvanična Moskva je u roku od nekoliko dana čak dva puta „izrazila zabrinutost” zbog ovolikog približavanja i „primicanja” Srbije NATO-u. Podsetila je zvanični Beograd na njegovo zaricanje u vojnu neutralnost, te ocenila da je na delu „nametanje stokholmskog sindroma Srbiji i srpskom narodu”, to jest ponižavajuće identifikacije sa agresorom. Konstatacija je u osnovi tačna. Ali se, valjda zbog diplomatskih i prijateljskih obzira, prećutalo da ovaj stokholmski sindrom Srbiji ne nameću samo Vašington i Brisel (njihov cilj i njihov interes je jasan), već u toj samoponižavajućoj operaciji, nažalost, ključnu ulogu igra aktuelni režim i njegovi medijsko-politički telali. I tu ne pomaže nikakvo medijsko spinovanje, niti providan pokušaj uspostavljanja lažne simetrije u vidu ponovo aktuelizovane spremnosti da se, tobože, isti (diplomatski) status dodeli i ruskom humanitarnom centru u Nišu.
Glavni urednik časopisa „Nova srpska politička misao”
Подели ову вест