Jednu noc ja sanjam da sam zajahao nuklearnu raketu i odletio u svemir na njoj. I sad ja u svemiru kontam sta cu sad. Ako skocim s ove rakete pascu na zemlju, izgoricu u atmosferi. Naiebo sam kako god okrenis. I oprostim se ja tu od zivota i odlucim da skocim nazad pa sta bude da bude.
Kad ono, sljedeci tren, ja na nekoj pustoj planeti. Mrak, ko na Marsu, pustahija. Nidje nista.
Gledam okolo, ozednio. Kad tu moje staro auto. I ja znam da izmedju siceva ima boca vode. Udjem ja, sjednem u auto i napijem se vode. I izadjem.
I vidim ja jednu kucicu u daljini, kao neko naselje, kao baza neka. Kontam ja u sebi, vidi ovih Amerikanaca, napravili bazu na Mjesecu a nisu nikom rekli, i psujem ja njih. Odlucim da odem da vidim sta je tamo.
U snu, idem po 200, 500 metara u trenu. I dodjem tamo i polako kroz naselje. Mrak, imaju dvije tri kolibe kao od drveta, i nidje nikog, tisina. Kontam da li da udjem u jednu od ovih koliba. Kad odjednom, ko na veliki odmor, izadjose napolje sa vrata njih nekolicina i posjedase na klupe vani.
Sad, ja sam tu u toj grupi s njima. Sjedi jedan na klupi, i ja odlucim da se upitam s njim da vidim sta se tu dogadja. Pridjem ja njemu i pitam odakle si. A one kaze iz Brandeburga.
I prije nego sam nastavio s ovim pricu, viknu jedan iza nas Eno Mora! Ja pogledam, kad u daljini na horizontu dizu se talasi mora. Crno more, sve je u mraku. I krenuse dvojica tamo a i ja se uzbudio da idem tamo jer ovaj uzbudjeno vice. A ovi ostali ne zarezuju dva posto. I krenemo mi tamo. Kaze ovaj jedan, imaju straze tamo moracemo polako da ih izbjegnemo da se dokopamo plaze.
Kako prilizamo moru, ne mozemo direktno zemljom nego moramo kroz jedan tunel. Ulazimo u tunel. Tunel je jedan siroki dugi hodnik, potpuno osvjetljen, ima rasvjetu. Negdje na kraj tunela ili hodnika su vrata sa strane na koja se izlazi iz tunela. I otvaram ja vrata, i imaju stepenice na gore da se izadje.
Medjutim, cuju se strazari kako silaze da nas sprijece. Silaze dvojica u uniformama. Kao vojska u oker uniformama. Ja sam na vratima, i prvi koji silazi prolazi pored mene da hapsi ovu dvojicu. Mene panika uhvati, jer sad je borba, mi protiv njih u tunelu. Vratim se ja u tunel sa vrata par koraka i dograbim jednu kocku, ne znam je li drvena ili kamena. I kako ovaj drugi general stepenicama dolazi na vrata, ja se zaletim sa tom kockom da ga razvalim u glavu direktno. Pravo ga kockom udarim posred glave. I njemu se lice zgnjjeci malko kao da je od plastelina, ali nista mu. Ja ga gledam, ne mogu da vjerujem. On samo rukom odmahne, i prodje pored mene. Dok mu ovaj drug hapsi dovojicu u tunelu kaze mu za mene: ovome nije mjesto ovde, ne pripada, pusti ga. Kraj sna.
To je pakao.
