31. 05., Afisos - najosunčanija klupa
I danas je lepo jutro… Na, verujem, najosunčanijoj klupi na obali je baš prijatno... Sunce „udara u leđa“ pogled počinje i završava se u čistom i lepom moru, „onaj“ i neki drugi osećaju lepo se slažu i dopunjuju sa svim onim što je spolja...Juče smo malo obilazili kraj... planinu Pilion i neka lepa i zanimljiva mesta. Osim lepih utisaka i fotografija koje nosim odande, ne mogu da ne pomenem jak osećaj nedostajanja... Baš, baš je bio snažan, ali opet nekako – lep. Valjda sam naučila i sad znam koliko je u stvari važno osetiti ga, znati da postoji i ima smisla i biti tako siguran ne samo u sebe, već i onog kojem je upućen... Kad sam mu poslala porukicu iz kafane u Kišosu u koju smo se sklonili od iznenadnog i jakog pljuska stigao je odgovor u obliku narudžbine za njega . Reklo bi se da i ja njemu nedostajem... čim piše porukice češće nego što je uobičajeno za njega... U stvari mi je, pre nego što sam pošla, pokazujući na svoj telefon, rekao: „Hoću da mi se javiš kad stigneš... da si dobro stigla i kad pođeš da znam kad dolaziš. U stvari... i tamo, posle jedno 4-5 dana napiši da ti je lepo... „ „... I da mi nedostaješ“, dodala sam. „To ne moraš da pišeš... to znam“
Obilazeći drugu stranu poluostrva, bili smo i na plaži koja se zove Milopotamos i koja je i po mojim, poslednjih godina prilično podignutim kriterijumima – zaista izuzetno lepa. Nisam odolela da se ne okupam... bez obzira što vreme nije baš bilo najpogodnije. Logikom da je u moru toplije nego napolju (što je naravno i tačno), ušla sam u vodu sa uživanjem... Onako sama, opuštena, u moru koje toliko volim, upijajući svu tu lepotu i mirise, maksimalno uživajući, naravno da su mnoge misli bile upućene njemu... I nakon što sam krenula iz vode – vratila sam se misleći na njega intenzivnije nego trenutak pre, sa idejom da je to kupanje za njega... I dok sam blenući u prelepi plavi beskraj postavljala pitanje: „Ko je rekao da Egej nije lep? Ili da je manje lep od Jadrana?“ svesna da je to potpuno netačno, znala sam da je tu... Osmeh mi, kao i svih ovih dana, nije silazio sa usana, prošaputala sam nešto skroz lično samo za njega, detinje i šašavo pričajući sa morem i ko zna kim još u nadi i uverenju da i on oseća i da zna šta ja osećam...
I sad, u trenutku dok moj Posebni spava (u Beogradu je sat manje, znači da nema još ni 8h - on tako rano ne ustaje), mogu da ga zamislim opuštenog i opruženog na krevetu i da verujem kako sam bar delićem na istom tom mestu, uz njega... da ga neosetno poljubim, najnežnije pomazim po obrazu i da bdim nad njegovim snovima, nad njim sve sa molbom i jakom željom da bude dobro... da se probudi sa osmehom i radošću, bez bilo kakvog lošeg osećaja, da provede lep i uspešan dan i... da sve jednom dođe na svoje i bude dobro...
Juče, dok sam mislila na njega jače i intenzivnije nego inače, u moru, na onoj prelepoj plaži, dok je bio tu nekako više nego obično, poželeh onaj njegov zagrljaj i rekoh mu: „Bilo je lepo... Ali ne želim više nikad na takva mesta bez tebe!“
To je ta plaža...


