DedaStojan
Veoma poznat
- Poruka
- 12.335
Mali uvod u temu pa koga zanima nek se uključi u diskusiju
Mnogi kršćani ne razlikuju Isusa prije Uskrsa i Krista nakon Uskrsa. Priče o pojavljivanju u Evanđeljima (vjerojatno kasno razvijena tradicija jer ih nema u Marku, prvom napisanom Evanđelju) služe premošćivanju jaza između povijesnog Isusa iz Nazareta i živog, kozmičkog Krista, povezujući njih dvoje.
Krist, međutim, nije Isusovo prezime. Isus nije isto što i Krist, iako je Isus uključen u Kristovu kozmičku stvarnost. “Krist” znači više od Isusa. Također se odnosi na novi splet odnosa koji je nastao oko njega tijekom i nakon njegova života. . . . Pavao često govori o Kristu koji prebiva u njemu i u drugim sljedbenicima. Kada, na primjer, piše da među onima koji dijele Kristov Duh, "Nema Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer svi su jedno u Kristu ", on nešto znači opširnije od povijesnog Isusa (Gal 3,28). Uskrsni ciklus, sa svom svojom oštrinom, radošću i neprobojnošću, govori o tom uvećanju ove povijesne Isusove priče u Kristovu priču.
Ova kozmička, kolektivna božanska stvarnost poznata kao Krist nije ograničena na kršćane (oni koji su sljedbenici povijesnog Isusa). Kršćani poznaju i doživljavaju karakter (ljubav, suosjećanje, dobrotu, il preko nekih citata) kozmičkog Krista kroz život i učenja Isusa iz Nazareta, ali Kristov Duh nije ograničen na kršćane. Jedna od najrazornijih grešaka koje je učinila crkva . . . bilo je inzistirati na tome da je Duh prisutan samo u vjernicima.”
Apostol Pavao rijetko spominje povijesnog Isusa. Najviše govori o kozmičkom Kristu s kojim smo sjedinjeni i u kojemu i po kojemu živimo. Mi smo u Kristu i Krist je u nama (Gal 2,20).
Kakvu bismo veliku sliku, veliku priču, univerzalnu, uključivu, vrstu kršćanstva Božjeg kraljevstva imali da više kršćana razumije i pravi te razlike! To je kozmički Krist u kojem svi mi “živimo, krećemo se i postojimo” (Dj 17,28). Krist je svjetlo koje prosvjetljuje svaku osobu (Ivan 1,9) i Duh je Istine, Branitelj koji prosvjetljuje cijeli svijet u duhovnoj stvarnosti (Ivan 16,7-11). Krist je Božja punina koji će na kraju sakupiti sve u sebi (Efežcima 1:10) i privući sve ljude u svjesno jedinstvo u Bogu (Ivan 12:32)
Vječni Kristov misterij započeo je Velikim praskom gdje je Bog odlučio materijalizirati se kao svemir. Otada su materijalno i duhovno uvijek koegzistirali, baš kao što se čini da kaže Postanak 1:1-2. Iako je Krist postojao davno prije Isusa i povezan je sa samim stvaranjem, čini se da kršćani misle da je Krist Isusovo prezime. Ono što nam Isus (povijesni Isus) dopušta zamisliti – jer to vidimo u njemu – jest da su božansko i ljudsko zauvijek jedno. . . . Bog je preuzeo svu ljudsku prirodu [Isus je arhetipsko, reprezentativno ljudsko biće] i zauvijek joj rekao 'da'! U različitim stupnjevima i s beskonačnim kvalitetama, Bog je preuzeo sve fizičko, materijalno i prirodno kao sebe. To je puni smisao utjelovljenja. Dopustiti tako važnu istinu, u potpunosti vjerovati u nju, uživati u njoj na praktičan način, trpjeti je s drugima i za druge – eto što znači biti "kršćanin"! Ništa drugo sada ne može. Ništa manje neće spasiti svijet od fundamentalizma.
Kakvu razliku čini ova vizija u tome kako vidimo svijet i naše mjesto u njemu, a također i u tome kako tumačimo i primjenjujemo Sveto pismo. Evanđelja, na primjer, spajaju i isprepliću sjećanja na povijesnog Isusa i navještaje živog Krista. Kada ovo razumijemo, Evanđelja imaju puno više smisla. Na primjer, razmotrite Isusovu izreku u Ivanu 14:6, koja nije stvarna izreka povijesnog Isusa, već izreka koju Ivanova zajednica pripisuje Isusu kao živom Kristu: “Ja sam put, istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” To ne vrijedi za povijesnog Isusa, ali vrijedi za živoga Krista, u kojemu i po kojem svi živimo, dišemo i postojimo. Kozmičkog Krista poznajemo kroz povijesnu osobu Isusa, ali kozmički Krist može govoriti, crtati, prosvijetliti, dotaknuti i transformirati ljude sredstvima, metodama i posrednicima koji nisu povijesni Isus.
Naša spoznaja o Isusu je posredovana preko drugih. Krist smo mi koje znamo iz prve ruke, čak i ako nikada nismo čuli za Isusa. . . . U tom smislu čovjek ne mora biti kršćanin da bi upoznao Krista. Vi poznajete Krista kada poznajete sebe [istinsko ja, Božansko ja, Kristov Duh u sebi]. Možemo upoznati i iskusiti Kristovo Jastvo u sebi na više različitih načina. Za kršćane Isus je put i istina koja nas vodi u odnos s božanskim životom. Razmotrite i priču o Isusu koji hoda po vodi u Marku 6:45-52. Tesko je vjerovat da je povijesni Isus hodao po vodi. Ova je priča ukorijenjena u crkvenom naviještanju živog Krista, a ne u sjećanju na povijesnog Isusa. Neke evanđeoske priče jasno su ukorijenjene u povijesti Isusa iz Nazareta; druge priče (poput ove) pretežno su povezane s crkvenim navještajem kozmičkog Krista.
Markova oluja na moru proizlazi iz bogate tradicije u hebrejskim spisima, gdje je 1) more povezano sa zlim silama, i 2) Bog vlada morem. Prema drevnom mitu o stvaranju koji se pojavljuje u psalmima i prorocima, kada je Bog stvorio svijet i odvojio vode od kopna, Bog se morao boriti protiv monstruoznih sila kaosa koje su živjele u, ili su se poistovjećivale s njima, i pokoriti ih. Vode morske (Ps 89,8-10; Iza 57,8-10). Rahab je bilo jedno od imena iskonskog morskog čudovišta, ili možda personifikacija samog kaosa, kojeg je Bog morao pokoriti. Vidi posebno Ps. 107:23-29, koji je možda korišten za oblikovanje Markove priče. Također, Markova verzija jasno proizlazi iz hebrejskih slika i jezika ("Ja sam"; "ne boj se"; ide "proći") teofanije. Bog Mojsiju identificira sebe kao "Ja jesam". “Ne bojte se” bila je prva riječ koju su općenito izgovorili Bog ili anđeo kada su se Bog ili anđeli ukazali ljudima. Slika "prolaska" dolazi iz Izlaska 33:18, 19 gdje je Bog prošao pokraj Mojsija kada je Mojsije rekao Bogu: "Pokaži mi svoju slavu."
Mnogi kršćani ne razlikuju Isusa prije Uskrsa i Krista nakon Uskrsa. Priče o pojavljivanju u Evanđeljima (vjerojatno kasno razvijena tradicija jer ih nema u Marku, prvom napisanom Evanđelju) služe premošćivanju jaza između povijesnog Isusa iz Nazareta i živog, kozmičkog Krista, povezujući njih dvoje.
Krist, međutim, nije Isusovo prezime. Isus nije isto što i Krist, iako je Isus uključen u Kristovu kozmičku stvarnost. “Krist” znači više od Isusa. Također se odnosi na novi splet odnosa koji je nastao oko njega tijekom i nakon njegova života. . . . Pavao često govori o Kristu koji prebiva u njemu i u drugim sljedbenicima. Kada, na primjer, piše da među onima koji dijele Kristov Duh, "Nema Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer svi su jedno u Kristu ", on nešto znači opširnije od povijesnog Isusa (Gal 3,28). Uskrsni ciklus, sa svom svojom oštrinom, radošću i neprobojnošću, govori o tom uvećanju ove povijesne Isusove priče u Kristovu priču.
Ova kozmička, kolektivna božanska stvarnost poznata kao Krist nije ograničena na kršćane (oni koji su sljedbenici povijesnog Isusa). Kršćani poznaju i doživljavaju karakter (ljubav, suosjećanje, dobrotu, il preko nekih citata) kozmičkog Krista kroz život i učenja Isusa iz Nazareta, ali Kristov Duh nije ograničen na kršćane. Jedna od najrazornijih grešaka koje je učinila crkva . . . bilo je inzistirati na tome da je Duh prisutan samo u vjernicima.”
Apostol Pavao rijetko spominje povijesnog Isusa. Najviše govori o kozmičkom Kristu s kojim smo sjedinjeni i u kojemu i po kojemu živimo. Mi smo u Kristu i Krist je u nama (Gal 2,20).
Kakvu bismo veliku sliku, veliku priču, univerzalnu, uključivu, vrstu kršćanstva Božjeg kraljevstva imali da više kršćana razumije i pravi te razlike! To je kozmički Krist u kojem svi mi “živimo, krećemo se i postojimo” (Dj 17,28). Krist je svjetlo koje prosvjetljuje svaku osobu (Ivan 1,9) i Duh je Istine, Branitelj koji prosvjetljuje cijeli svijet u duhovnoj stvarnosti (Ivan 16,7-11). Krist je Božja punina koji će na kraju sakupiti sve u sebi (Efežcima 1:10) i privući sve ljude u svjesno jedinstvo u Bogu (Ivan 12:32)
Vječni Kristov misterij započeo je Velikim praskom gdje je Bog odlučio materijalizirati se kao svemir. Otada su materijalno i duhovno uvijek koegzistirali, baš kao što se čini da kaže Postanak 1:1-2. Iako je Krist postojao davno prije Isusa i povezan je sa samim stvaranjem, čini se da kršćani misle da je Krist Isusovo prezime. Ono što nam Isus (povijesni Isus) dopušta zamisliti – jer to vidimo u njemu – jest da su božansko i ljudsko zauvijek jedno. . . . Bog je preuzeo svu ljudsku prirodu [Isus je arhetipsko, reprezentativno ljudsko biće] i zauvijek joj rekao 'da'! U različitim stupnjevima i s beskonačnim kvalitetama, Bog je preuzeo sve fizičko, materijalno i prirodno kao sebe. To je puni smisao utjelovljenja. Dopustiti tako važnu istinu, u potpunosti vjerovati u nju, uživati u njoj na praktičan način, trpjeti je s drugima i za druge – eto što znači biti "kršćanin"! Ništa drugo sada ne može. Ništa manje neće spasiti svijet od fundamentalizma.
Kakvu razliku čini ova vizija u tome kako vidimo svijet i naše mjesto u njemu, a također i u tome kako tumačimo i primjenjujemo Sveto pismo. Evanđelja, na primjer, spajaju i isprepliću sjećanja na povijesnog Isusa i navještaje živog Krista. Kada ovo razumijemo, Evanđelja imaju puno više smisla. Na primjer, razmotrite Isusovu izreku u Ivanu 14:6, koja nije stvarna izreka povijesnog Isusa, već izreka koju Ivanova zajednica pripisuje Isusu kao živom Kristu: “Ja sam put, istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” To ne vrijedi za povijesnog Isusa, ali vrijedi za živoga Krista, u kojemu i po kojem svi živimo, dišemo i postojimo. Kozmičkog Krista poznajemo kroz povijesnu osobu Isusa, ali kozmički Krist može govoriti, crtati, prosvijetliti, dotaknuti i transformirati ljude sredstvima, metodama i posrednicima koji nisu povijesni Isus.
Naša spoznaja o Isusu je posredovana preko drugih. Krist smo mi koje znamo iz prve ruke, čak i ako nikada nismo čuli za Isusa. . . . U tom smislu čovjek ne mora biti kršćanin da bi upoznao Krista. Vi poznajete Krista kada poznajete sebe [istinsko ja, Božansko ja, Kristov Duh u sebi]. Možemo upoznati i iskusiti Kristovo Jastvo u sebi na više različitih načina. Za kršćane Isus je put i istina koja nas vodi u odnos s božanskim životom. Razmotrite i priču o Isusu koji hoda po vodi u Marku 6:45-52. Tesko je vjerovat da je povijesni Isus hodao po vodi. Ova je priča ukorijenjena u crkvenom naviještanju živog Krista, a ne u sjećanju na povijesnog Isusa. Neke evanđeoske priče jasno su ukorijenjene u povijesti Isusa iz Nazareta; druge priče (poput ove) pretežno su povezane s crkvenim navještajem kozmičkog Krista.
Markova oluja na moru proizlazi iz bogate tradicije u hebrejskim spisima, gdje je 1) more povezano sa zlim silama, i 2) Bog vlada morem. Prema drevnom mitu o stvaranju koji se pojavljuje u psalmima i prorocima, kada je Bog stvorio svijet i odvojio vode od kopna, Bog se morao boriti protiv monstruoznih sila kaosa koje su živjele u, ili su se poistovjećivale s njima, i pokoriti ih. Vode morske (Ps 89,8-10; Iza 57,8-10). Rahab je bilo jedno od imena iskonskog morskog čudovišta, ili možda personifikacija samog kaosa, kojeg je Bog morao pokoriti. Vidi posebno Ps. 107:23-29, koji je možda korišten za oblikovanje Markove priče. Također, Markova verzija jasno proizlazi iz hebrejskih slika i jezika ("Ja sam"; "ne boj se"; ide "proći") teofanije. Bog Mojsiju identificira sebe kao "Ja jesam". “Ne bojte se” bila je prva riječ koju su općenito izgovorili Bog ili anđeo kada su se Bog ili anđeli ukazali ljudima. Slika "prolaska" dolazi iz Izlaska 33:18, 19 gdje je Bog prošao pokraj Mojsija kada je Mojsije rekao Bogu: "Pokaži mi svoju slavu."
