Christadelphian
Aktivan član
- Poruka
- 1.554
Zapisi jevanđelja pribavljaju mnoge primere toga kako je Isus imao potpuno ljudsku prirodu. Zabeleženo je da je bio umoran, i morao je sesti i piti na zdencu (Jv.4:6). "Zaplaka Isus" pri smrti Lazara (Jv.11:35). Najviše, zapis njegovih poslednjih muka treba biti dovoljan dokaz njegove ljudskosti: "Duša mi je sad potresena", on prizna kad se molio Bogu da ga spasi onoga što mora proći u njegovoj smrti na krstu (Jv.12:27). On se molio: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša (muke i smrti). Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti " (Mt.26:39). Ovo ukazuje da su na neki način Hristova ‘volja’, ili želje, bile različite od Božijih.
Čitavog svog života, Hrist je potčinjavao svoju volju Božijoj u pripremanju za onu poslednju probu na krstu: "Ja ne mogu da činim ništa sam od sebe, kako slušam – sudim, i moj sud je pravedan, jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me je poslao" (Jv.5:30). Ova različitost između Hristove volje i one Božije je dovoljan dokaz da Isus nije bio Bog.
Tokom našeg života od nas se očekuje da rastemo u svom poznavanju Boga, učeći od iskušenja koja doživljavamo u životu. U ovome je, Isus bio naš veliki primer. On nije imao potpuno znanje o Bogu ubrizgano u njega ništa više od nas. Od detinjstva "Isus napredovaše u mudrosti, dobi (tj. duhovne zrelosti, up. Ef.4:13) i milosti kod Boga i ljudi" (Lk.2:52). "A dijete rastijaše i jačaše u duhu" (Lk.2:40 Karadžić). Ova dva stiha prikazuju Hristov fizički razvoj kao pararelan s njegovim duhovnim razvojem; razvojni proces se pojavio u njemu i prirodno i duhovno. Ako "Sin je Bog", kao što navodi atanazijsko verovanje o ‘trojstvu’, ovo ne bi bilo moguće. Čak je i na kraju svog života, Hrist priznao da on ne zna tačno vreme svog drugog dolaska, iako ga je Otac znao (Mk.13:32).
Čitavog svog života, Hrist je potčinjavao svoju volju Božijoj u pripremanju za onu poslednju probu na krstu: "Ja ne mogu da činim ništa sam od sebe, kako slušam – sudim, i moj sud je pravedan, jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me je poslao" (Jv.5:30). Ova različitost između Hristove volje i one Božije je dovoljan dokaz da Isus nije bio Bog.
Tokom našeg života od nas se očekuje da rastemo u svom poznavanju Boga, učeći od iskušenja koja doživljavamo u životu. U ovome je, Isus bio naš veliki primer. On nije imao potpuno znanje o Bogu ubrizgano u njega ništa više od nas. Od detinjstva "Isus napredovaše u mudrosti, dobi (tj. duhovne zrelosti, up. Ef.4:13) i milosti kod Boga i ljudi" (Lk.2:52). "A dijete rastijaše i jačaše u duhu" (Lk.2:40 Karadžić). Ova dva stiha prikazuju Hristov fizički razvoj kao pararelan s njegovim duhovnim razvojem; razvojni proces se pojavio u njemu i prirodno i duhovno. Ako "Sin je Bog", kao što navodi atanazijsko verovanje o ‘trojstvu’, ovo ne bi bilo moguće. Čak je i na kraju svog života, Hrist priznao da on ne zna tačno vreme svog drugog dolaska, iako ga je Otac znao (Mk.13:32).