Историја Израела и Палестине од најстаријих времена

Njegov otac je bio istoričar, profesor i to baš medievista.

njegov otac Bencion je bio naučnik koji nastojao da ponovo napiše istoriju judaizma. on je istraživao inkviziciju u Španiji u 15. veku. u to vreme mnogi jevreji su se obratili na hrišćanstvo da bi izbegli progon. ipak, crkva ih je lovila, maltretirala i ubijala. istoričari su sumnjali da su konvertiti nastavili da tajno praktikuju judaizam.

Bencion je ustvari govorio da su se bivši jevreji zapravo odrekli svoje vere i da su ih hrišćani progonili samo zato što su nekada bili jevreji. nikada se nisu mogli odreći svog jevrejstva u očima hrišćana. on iz ovoga izvlači zaključak koji će desnica u Izraelu kasnije prihvatiti i koji će takođe oblikovati razmišljanje njegovog sina tj antisemitizam se uvek završava genocidom, Holokaust je samo jedan od mnogih pokušaja u istoriji da se jevreji istrebe.

ova teza je izolovala Benciona među istoričarima, ali i u Izraelu. on je desničar među levičarima, Aškenaz kojega je proterao sopstveni narod.
 
Бенцион Нетанјаху бјеше острашћени хушкач, историк који је свој рад и тумачење историје ставио у службу политичких процеса, радикалног (тзв ревизионистичког) ционизма и јеврејског експанионизма. Зато није неочекивано што Бењамин наставља тим путем.
И он је кроз искуства Јевреја из Шпаније крајем позног средњег вијека и "болдовао" своју интерпретацију историје и увјерења шта је најбоље Јеврејима чинити. По њему наравно.

Међутим, тај период историје и страдање Јевреја у Шпанији крајем позног средњег вијека заиста јесте на неки начин "замагљен" у некој више прихваћеној интерпретацији историје.
Анимозитети између колективитета, по етничкој, политичкој, вјерској, сталешкој и иној основи ће увијек бити присутни, док је свијета и вијека. То зна прерасти у насиље а у складу са доктрином "ко јачи, тлачи", онај слабији у том моменту имаће рђаву судбину.
И анимозитет према јудаизму и Јеврејима, имао основа или не, траје вијековима, на свим просторима. Но битна је разлика ако тај анимозитет добије морално прихватљиву форму. А управо на четвртом латеранском сабору Католичке цркве (по њима и XII васељенском сабору) 1215.године добија морално прихватљиву форму, канонима на том сабору не само да се подстиче него сегрегација и репресије према јудаизму и Јеврејима постају обавезом Католичке цркве, самим тим и земаља које баштине западно хришћанство. Што бјеше снажан подстицај антијудаизму и антијеврејском расположењу, посебно тамо гдје су Јевреји имали веће заједнице. Као што бјеше случај у Кастиљи, која је пролазила кроз турбулентан период реконквисте, и Арагону.

Како је реконквиста кроз XIV вијек узимала замах, ваљало је наћи поред Мориска циљну групу према којој ће се усмјерити акумулирана мржња, ту су Јевреји погодан избор посебно што већ за антијудаизам постоји благослов Католичке цркве, насиље према Јеврејима се појачава, да би крајем XIV вијека добило карактер стихије а кулминацију ће имати 1391.године кроз масовне масакре у Кастиљи и Арагону, само у Севиљи је 4.000 Јевреја убијено.
Vicente_Cutanda_-_A_los_pies_del_Salvador.jpg

At the Feet of the Saviour, massacre of Jews in Toledo, oil on canvas by Vicente Cutanda, painted 1887.

Насиље се наставило наредних деценија а миоги Јевреји су спас налазили преобраћењем у католичанство.
Но неповјерење према Јеврејима није престало, и даље су били оптуживани да тајно практикују јудаизам, прогон се и даље наставља, довољна би била анонимна дојава да доживе злу судбину, инквизиција је наравно у тој репресији била максимално ефикасна, вољели људи ломачу па то ти је.
Епилог тих процеса у Шпанији бјеше да је јеврејска заједница готово нестала, бројни су доживјели злу судбину, они који су се спасили би били преобраћени или протјерани, многи су нашли утачиште у тадашњим муслиманским земљама.

Стварни мотиви прогона Јевреја су мање религиозни и више прагматични, и има их више. Бејаху метом оних који су се намерачили на њихову имовину или позиције. Како су по преобраћењу не ријетко задржавали те позиције, и даље су били сметњом, самим тим њихове невоље нису престајале. Такође бејаху погодним колективитетом према којем ће се каналисати фрустрације и мржња ширих слојева, образац који политичке елите на власти практикују до данашњих дана. Са те стране прогон Јевреја у Шпанији током XIV-XV вијека и холокауст имају подоста сличности, самим тим и перцепција овог хушкача Бенциона није била без основа, разлика је да су нацисти то ипак "унапредили" и радили на "коначном рјешењу" јеврејског питања, но и то је прилагођено њемачком национализму који почива на доктрини "крви и тла".

Како год, и искуство Јевреја у Шпанији, поред холокауста, снажно је гориво агитаторима радикалног ционизма у остварењу њихових идеја и намјера, које подразумијевају радикалне мјере према онима који их (наводно) угрожавају. Чему свједочимо задњих деценија.
 
Poslednja izmena:
Тачно, Христос је говорио арамејски.

U Izraelu, neki hrišćani su sebi postavili cilj da udahnu novi život ovom jeziku. druga stvar je da nažalost, populizam se praktikuje i sa Isusom, na svim stranama.

pokušaji da se istorijski razlikuje Isus od judaizma uvek rizikuju svesno ili nesvesno oklevetanje jevreja. u stvari, međutim, važi sledeće, za judaizam, ljudi kao ljudi imaju veoma visok prioritet. većina od otprilike 600 zapovesti tiče se upravo oblasti međuljudskih odnosa.

recimo, parafraziram, subota je tu za čoveka, a ne čovek za subotu, ova rečenica dolazi iz Jevanđelja po Marku. njegovo tumačenje ne opisuje jevrejski Šabat, pošto je suštinski deo Šabata koncept Oneg Šabata, šabatskog uživanja. cilj zabrane rada na Šabat je da se ljudi udalje od svakodnevnog rada ka odmoru i da im ovaj dan bude što prijatniji

iako postoje i biblijske priče o ratovima drevnog Izraela, one nisu imale značaja u vreme Isusa za Jevreje, koji su dugo živeli pod stranom vlašću. od proroka (stotinama godina pre Isusa) mir je postao osnovna vrednost judaizma. pogledaj Isaijin zid u UN se odnosi na proročanstvo jevrejskog proroka Isaije, koji je zamišljao budućnost bez rata i mržnje

u svakom slučaju, nažalost, iznova i iznova doživljavam da hrišćanski naučnici koji učestvuju u jevrejsko-hrišćanskom dijalogu i koji se pozicioniraju kao kosmopoliti i kritički raspoloženi prema crkvi (nesvesno i svakako sa dobrim namerama) koriste antijevrejske stereotipe kao u srednjem veku
 
Ма изјавио је да је Исус говорио хебрејски који је тад био само литургијски језик. Савим очекивано да је знао јер му је Тора и верски списи били познати. Али је говорни језик тада био арамејски не хебрејски кско жели рећи.

Trenutna vlada u Izraelu je neodrživa i pokreti ultraortodoksnih doseljenika su veliki problem, ali antisemitizam je ponovo u porastu. pored toga, postoje novi oblici islamskog antisemitizma tj problem koji nisu umanjili migranti iz arapskog sveta.

katolička crkva, koja je i sama promovisala antijevrejsko razmišljanje vekovima, ne bi trebalo da ćuti o tome. valjda je naučila iz užasa Šoa i postavila svoj odnos prema judaizmu na novu osnovu nakon drugog vatikanskog koncila

ali sve više Jevreja, bilo religioznih ili ne, oseća se ostavljenim da se nosi sa problemom sve većeg antisemitizma. pored izraza solidarnosti i obrazovnog rada, crkva bi mogla da preduzme simboličan čin da izrazi svoju vezu sa judaizmom. mogao bi da promeni svoj liturgijski kalendar i oživi praznik čiji koreni datiraju iz 6. veka i koji se slavio na novu godinu do 1969. godine: obrezanje gospodnje

ovaj festival je ukinut upravo na tragu sabora koji je pozvao na kritičko ispitivanje antijevrejskih tragova u teologiji i bogosluženju. i moglo bi se spontano pomisliti da je liturgijska reforma presekla stari čvor. obrezivanje Hristovo, ovo će verovatno izazvati sleganje ramenima, ako ne i nerazumevanje, kod većine vernika. ali kada se bolje pogleda, ovaj festival ima centralni značaj za odnos prema judaizmu.

praksa obrezivanja je drevna. pazi, u knjizi Postanja koristi se kao simbol saveza. rodonačelniku Avramu je rečeno da obreže svo muško meso. kasnije, simbol saveza postaje uslov za učešće u kultu. proroci Izraela, koji pozivaju na duhovno obraćenje, takođe metaforički govore o obrezivanju usana i srca.

teološki naglasak na obrezanju Hristovom ide protiv tendencija koje žele da udalje hrišćanstvo od judaizma, uključujući i nas pravoslavne. naravno, Jevanđelje po Luki nam govori da su Jovan Krstitelj i Isus bili obrezani. praksa obrezivanja postaje tema sukoba samo kada je u pitanju kako se odnositi prema nejevrejima koji veruju u Hrista
 
U Izraelu, neki hrišćani su sebi postavili cilj da udahnu novi život ovom jeziku. druga stvar je da nažalost, populizam se praktikuje i sa Isusom, na svim stranama.
pokušaji da se istorijski razlikuje Isus od judaizma uvek rizikuju svesno ili nesvesno oklevetanje jevreja. u stvari, međutim, važi sledeće, za judaizam, ljudi kao ljudi imaju veoma visok prioritet. većina od otprilike 600 zapovesti tiče se upravo oblasti međuljudskih odnosa.
Није то клеветање већ основана критика јудаизма.
 
Није то клеветање већ основана критика јудаизма.

ovo je sada veoma pojednostavljeno. dobro, u novom zavetu se recimo kontroverzno raspravlja o odnosu judaizma i hrišćanstva. Pavle je tvrdio da preobraćeni Grci nisu morali da usvoje Mojsijev zakon i da su mogli da sprovedu ovaj stav.

kada je u pitanju novi zavet, uvek morate pažljivo da pogledate ko se podrazumeva pod "jevrejima". da li je reč o jevrejima kao verskoj zajednici ili kao narodu, o jevrejskim hrišćanima ili o farisejima? linija podele između jevreja i hrišćana u to vreme nikako nije bila oštra.

prokletstvo u jevanđelju po Mateju "krv njegova na nas i našu decu" formulisano je samo retrospektivno nakon što je Titus razorio Jerusalim

hrišćanski motivisane antijevrejske ideje nisu samo dovele do kritičke ocene ili odbacivanja načina života i verovanja jevrejskog naroda. niti su opravdali bilo kakav čisto akademsko-teorijski antisemitizam. koncept "uslovne tolerancije", koji je značajno uticao na pravni status jevrejske manjine u hrišćanskoj Evropi sve do 19. veka, ukorenjen je u teološkoj koncepciji koju je u velikoj meri koristio i formulisao crkveni otac Avgustin iz Hipona krajem 4. i početkom 5. veka
 
ovo je sada veoma pojednostavljeno. dobro, u novom zavetu se recimo kontroverzno raspravlja o odnosu judaizma i hrišćanstva. Pavle je tvrdio da preobraćeni Grci nisu morali da usvoje Mojsijev zakon i da su mogli da sprovedu ovaj stav. kada je u pitanju novi zavet, uvek morate pažljivo da pogledate ko se podrazumeva pod "jevrejima". da li je reč o jevrejima kao verskoj zajednici ili kao narodu, o jevrejskim hrišćanima ili o farisejima? linija podele između jevreja i hrišćana u to vreme nikako nije bila oštra.
Ма наравно да не треба бити узрок мржње према Јеврејима као народу већ искључиво осуда њихове вјерске праксе.

prokletstvo u jevanđelju po Mateju "krv njegova na nas i našu decu" formulisano je samo retrospektivno nakon što je Titus razorio Jerusalim
Наравно ово је тумачење секуларних историчара.
 
Током касног VII вијека прије нове ере, Јудеја је постала вазална држава Нововавилонског царства. Године 601. прије нове ере, Јоаким из Јуде се удружио са главним ривалом Вавилона, Египтом, упркос снажним приговорима пророка Јеремије. Kао казну, Вавилонци су опсједали Јерусалим 597. године п.н.е. а град се предао. Набукоднезар је опљачкао Јерузалем и депортовао краља Јоакина, заједно с другим истакнутим лочностима у Вавилон. Седекија, његов ујак, постављен је за краља. Неколико година касније, Седекија је покренуо још једну побуну против Вавилонског царства које је послало војску да освоји Јерусалим.

Године 587. или 586. прије нове ере, вавилонски краљ Набукоднезар II освојио је Јерусалим, уништио први храм и срушио град. Kраљевство Јудеја је укинуто, а многи њени грађани су прогнани у Вавилон.
Некадашња територија Јудеје постала је вавилонска провинција под називом Јехуд са средиштем у Миспи, сјеверно од уништеног Јерусалима.
 
Babylonian conquest

zanimljivo. po meni, na mnogo načina, uništenje prvog hrama ima vrlo sličnu funkciju u jevrejskom predanju kao trojanski rat u grčkom predanju. koliko sam ja zapazio, u postanku potop takođe ima sličnu ulogu kao tržište između drevne prošlosti i istorijskih vremena, poput trojanskog rata. ali u jevrejskom predanju, uništenje prvog hrama je takođe veoma slično trojanskom ratu.

još jedna priča koju treba imati na umu je priča o Juditi. opet, da li je Judita zasnovana na prenošenim usmenim predanjima o nečemu što se dogodilo u vreme Nabukodonozora? valjda očigledno nije. pisac ne odaje nikakvo pravo poznavanje takve istorije. Judita je mnogo kasniji spis, iz 2. veka pre nove ere, koji je smešten u neku izmišljenu prošlost, slično kao strip o Konanu u nekom imaginarnom dobu varvara.

sada, kada pogledamo dela proroka, o čemu se zapravo radi? koja je svrha njihovog pisanja? skoro svi se odnose na uslove i situacije pronađene od 3. do prvog veka pre nove ere. oni koriste izveštaje o uništenju prvog hrama kao pokazatelje proročke vrline i koriste priče o ovim navodnim drevnim kataklizmama da daju moralne smernice za sadašnjost.

ono što ja kažem je da se mnoga dela proroka ne razlikuju od 2. varuha. i vidite, sada imamo toliko primera jevrejskih dela za koja znamo da su nastala u helenističkoj eri, ali su smeštena u mnogo ranije vreme i koja su pokušala da ubede čitaoce da su zaista napisana u to mnogo ranije vreme.
 
još jedna priča koju treba imati na umu je priča o Juditi. opet, da li je Judita zasnovana na prenošenim usmenim predanjima o nečemu što se dogodilo u vreme Nabukodonozora? valjda očigledno nije. pisac ne odaje nikakvo pravo poznavanje takve istorije. Judita je mnogo kasniji spis, iz 2. veka pre nove ere, koji je smešten u neku izmišljenu prošlost, slično kao strip o Konanu u nekom imaginarnom dobu varvara.
Јудита вјероватно описују догађаје из борбе Јевреја против Селеукида али презентује то као борбу против старих непријатеља из Месопотамије, Асираца и Вавилонаца.
 
Јудита вјероватно описују догађаје из борбе Јевреја против Селеукида али презентује то као борбу против старих непријатеља из Месопотамије, Асираца и Вавилонаца.

Čini se da su i druga dela bila pod uticajem Makabejske pobune, uključujući knjigu o Juditi, Mojsijev testament i delove Enohove knjige. pa knjiga o Juditi jeste istorijski roman koji opisuje jevrejski otpor protiv ogromne vojne pretnje. iako paralele nisu tako oštre kao kod Danila, čini se da su neki od njegovih prikaza ugnjetavanja pod uticajem Antiohovog progona, kao što je asirijski general Holofernes koji ruši svetinje, seče svete gajeve i pokušava da uništi svako bogosluženje osim kralja. Judita, junakinja priče, takođe nosi ženski oblik imena Juda
 
Неку више прихваћену перцепцију о тим древним временима у доброј мјери ће обликовати популарна култура, укључујући ликовну и филмску умјетност. Управо када је у питању период прије нове ере, више су кроз филм обрађене књиге хебрејске Библије односно Старог Завјета него личности и догађаји забиљежени у свим списима античких историка, иако имамо сасвим довољно сачуваних рукописа у којима би се могла наћи иснпирација филмским умјетницима да то кроз филм дочарају, но ето хебрејска Библија је доста више обрађена. Разлози су и приказати то у складу са религиопзним задатим калупом а могуће је такав приступ и у служби неких политичких процеса. Таквим приступом популарне културе "болдује" се перцепција о Јеврејима као "изабраном народу", самим тим и јеврејски национализам.
Понекад кроз филм режисери покушају књиге из хебрејске Библије смјестити у реалистичнији оквир, поштујући и списе античких историка, као што имамо случај са обрадом књиге о Јестири кроз филм One Night with the King (2006)

Pieter_Pietersz._Lastman_-_The_Triumph_of_Mordechai.jpg

The Triumph of Mordechai, Pietersz Lastman 1628.
 
Током касног VII вијека прије нове ере, Јудеја је постала вазална држава Нововавилонског царства. Године 601. прије нове ере, Јоаким из Јуде се удружио са главним ривалом Вавилона, Египтом, упркос снажним приговорима пророка Јеремије. Kао казну, Вавилонци су опсједали Јерусалим 597. године п.н.е. а град се предао. Набукоднезар је опљачкао Јерузалем и депортовао краља Јоакина, заједно с другим истакнутим лочностима у Вавилон. Седекија, његов ујак, постављен је за краља. Неколико година касније, Седекија је покренуо још једну побуну против Вавилонског царства које је послало војску да освоји Јерусалим.

Године 587. или 586. прије нове ере, вавилонски краљ Набукоднезар II освојио је Јерусалим, уништио први храм и срушио град. Kраљевство Јудеја је укинуто, а многи њени грађани су прогнани у Вавилон.
Некадашња територија Јудеје постала је вавилонска провинција под називом Јехуд са средиштем у Миспи, сјеверно од уништеног Јерусалима.
 

zanimljiv videozapis. najvažniji centralni istorijski događaj ostaje da su severnu državu Izrael uništili Asirci i da tamo kasnije nije stvorena jevrejska država.

i naravno, da je država Judeja jedva opstala, deo jevrejske populacije (elita?) je deportovan u Mesopotamiju, gde je pronašao novi (ili prvi?) jevrejski identitet i jevrejsku erudiciju zajedno sa kodifikovanom verom. da li su Izrael i Juda nekada bili ujedinjeni ili ne, od sekundarnog je značaja za kasniji judaizam.

Štaviše, može se smatrati nespornim da su se dva blisko srodna naroda susrela na području Palestine, naime naseljeni Hananci i Jevreji/Izraelci. o tome svedoče dva srodna jezika u ovoj oblasti, a to su hananski/feničanski i hebrejski, oba severozapadnosemitska idioma. o činjenici da nije bilo nasilnog osvajanja zemlje, već do infiltracije Hananaca od strane Jevreja, naširoko se raspravlja.

može biti da su se jevrejski nomadi kretali deltom Nila u sklopu promene pašnjaka i neki vezir ih je naterao na prinudni rad. ovo je svakako bio samo deo jevreja, dok su ostali gonili svoju stoku preko pašnjaka u Palestini. moguće je da je hebrejski deo koji se vratio iz Egipta tada proizveo fantastično cveće, koje je tokom vekova bilo lepo ukrašeno u bibliji.
 
Октавијан је направио Јудеју римском провинцијом 6.године н.е, свргнувши посљедњег јеврејског краља Ирода Архелаја и именовавши римског гувернера. Дошло је до мале побуне против римског опорезивања коју је предводио Јуда из Галилеје и током наредних деценија расле су тензије између грчко-римског и јудејског становништва усредсређене на покушаје постављања ликова цара Kалигуле у синагоге и у јеврејски храм. Године 64. н.е., храмски врховни свештеник Јошуа бен Гамла увео је вјерски захтјев за јеврејске дјечаке да науче читати од шесте године. У наредних неколико стотина година овај захтјев је постајао све више укоријењен у јеврејској традицији. Други дио периода Другог храма обиљежили су друштвени немири и вјерска превирања, а месијанска очекивања су оптерећивала амбијент.

Године 66. н.е. избио је први јеврејско-римски рат (66–73. н.е.) због репресивне владавине римских гувернера, растућег непријатељства између богатих племића и осиромашених маса, сукоба између Јевреја и пагана у мјешовитим градовима и напетости између римске и јеврејске религије.м Револтирани Јевреји су своју државу назвали Израел. Упркос раним јеврејским побједама, привремена влада је брзо пала, а Јевреји су били подијељени у неколико зараћених фракција са супротстављеним циљевима. На крају је римска војска под командом будућих царева Веспазијана и његовог сина Тита опколила и уништила једно по једно главна јеврејска упоришта, укључујући градове Јодфат, Гамлу и тврђаву Масаду. Након бруталне петомјесечне опсаде 70. године нове ере, Јерусалим и други храм су потпуно уништени.
 
ovde govorimo i o verovatno izmišljenoj priči koja ima obeležja nalik na bajku. čobanin u dvoboju praćkom pobeđuje moćnog, teško naoružanog diva, kojeg su se svi kraljevi ratnici plašili, i time osvaja ruku careva ćerka. poreklo Golijata visokog oko "tri metra"
epizoda o laznim divovima [pracka i pogodak u celo je sasvim drugi kontekst]
e, upravo se tako izgradio mit o divovima, kada se izvuice iz konteksta, ali da pogledamo sve sta pise, kako se doslo do divova?
https://biblija.biblija-govori.hr/glava.php?knjiga=Brojevi&prijevod=sve&glava=13

Mojsije ih salje u izvidnicu, da ispitaju kakva je zemlja, jel rodna i ko zivi u njoj. Izvidnica se vraca i donosi plodove, i opisuju ko sve zivi u njoj.
Znaci izvidncia uhode su isle da vide vredi li ta zamlja i moze li osvojioti, pokoriti koliko su jaki narodi, plememna, da li zive u satroima ili tvrdim gradovima itd.
4. Mojsijeva 13,29Ali je jak narod koji živi u onoj zemlji, i gradovi su im tvrdi i vrlo veliki; a vidjesmo ondje i sinove Enakove.

Dakle, po povratku, ne kazu da ima ikakvih divova, ali jeste narod jak, pomucili bi se da ih osvoje.
Onda se medju njima javljaju defetisti, kukavice kojima se i ne mili bas da osvajaju, da ne dobiju po p, jer su jaci ti koje bi da syebu

4. Mojsijeva 13,32Ali drugi ljudi koji idoše s njim govorahu: ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.
4. Mojsijeva 13,33I prosuše zao glas o zemlji koju uhodiše među sinovima Izrailjevijem govoreći: zemlja koju prođosmo i uhodismo zemlja je koja proždire svoje stanovnike, i sav narod koji vidjesmo u njoj jesu ljudi vrlo veliki.
4. Mojsijeva 13,34Vidjesmo ondje i divove, sinove Enakove, roda divovskoga, i činjaše nam se da smo prema njima kao skakavci, taki se i njima činjasmo.

Onda su pustili zao glas, zargonski buvu, da bi sakrili koje su kukavice da su oni zapravo divovi, ali na samom povratku kada pomenuse sinove Enokove ne rekose da su divovi, vec sada lazu jer su 3,14cke kukavicke, cak je drugi narod bio taj koji je jaci, a oni kazu enakovi da su divovi, lazu!

prvo je bila zemlja meda i mleka, a potom kada se pokazalo da su kukavice, da ne smeju da ih napadnu, onda su i ljudozderi, sio mi ga djura, lazu.
prosuše zao glas
da se ne bi proculo da su u stvari zentare oni, kukavice, samo je musko bio
4. Mojsijeva 13,31A Halev utišavaše narod pred Mojsijem; i govoraše: hajde da idemo da je uzmemo, jer je možemo pokoriti.
ostali zenetine
takvi kada zenu ne mogu da osvoje posle je olajavaju da je qrva, to je takav soj ljudi
 
Већ сам се осврнуо да је према мом мишљењу код сагледавања историјиских процеса погрешно узимати као полазиште садржај или наводе из било које "свете књиге", и да то води у правилу на погрешан колосјек
Ту је и тај (наводни) егзодус Јевреја из египатскопг ропства, описан у хебресјкој Библији, Књига изласка и тема често обрађивана у популарној култури, и кроз више дугометражних играних филмова.
У историјским записима као и ослањајући се на аргеолошке налазе, нема потврде да се такав егзодус десио, а свакако је нереално да се такав догађај и таквих размјера десио како је у Књизи изласка описано, и у питању је па готово извјесно измишљотина.
Међутим занимљиво да имамо запис о обрнутој великој миграцији Јевреја из Јудеје, "обећане земље" у Египат. Историчар Јосиф Флавије, који се истина у првим књигама своје историје Јевреја позива на хебрејску Библију, укључујућо и преузере наводе у Књизи изласка, у својој дванаестој књизи (овдје) у првом и другом поглављу (у спојлеру)
Chapter 1.

How Ptolemy, the son of Lagus, took Jerusalem and Judea by deceit and treachery; and carried many of the Jews thence, and planted them in Egypt.

[An. 323.] 1. Now when Alexander King of Macedon had put an end to the dominion of the Persians, and had settled the affairs in Judea after the forementioned manner, he ended his life. And as his government fell among many, Antigonus obtained Asia: Seleucus, Babylon: and of the other nations which were there, Lysimachus governed the Hellespont, and Cassander possessed Macedonia. As did Ptolemy the son of Lagus seize upon Egypt. And while these princes ambitiously strove one against another, every one for his own principality, it came to pass that there were continual wars, and those lasting wars too: and the cities were sufferers, and lost a great many of their inhabitants in these times of distress. [An. 320.] Insomuch that all Syria, by the means of Ptolemy the son of Lagus, underwent the reverse of that denomination of Saviour, which he then had. He also seized upon Jerusalem: and for that end made use of deceit and treachery. For as he came into the city on a sabbath day, as if he would offer sacrifice, he, without any trouble, gained the city: while the Jews did not oppose him. For they did not suspect him to be their enemy: and he gained it thus, because they were free from suspicion of him; and because on that day they were at rest and quietness: and when he had gained it, he ruled over it in a cruel manner. Nay Agatharchides of Cnidus, who wrote the acts of Alexander’s successors, reproaches us with superstition; as if we, by it, had lost our liberty: where he says thus: “There is a nation called the nation of the Jews; who inhabit a city strong and great, named Jerusalem. These men took no care, but let it come into the hands of Ptolemy: as not willing to take arms: and thereby they submitted to be under an hard master, by reason of their unseasonable superstition.” This is what Agatharchides relates of our nation. But when Ptolemy had taken a great many captives, both from the mountainous parts of Judea, and from the places about Jerusalem and Samaria; and the places near mount Gerizzim; he led them all into Egypt, and settled them there. And as he knew that the people of Jerusalem were most faithful in the observation of oaths and covenants; and this from the answer they made to Alexander,1 when he sent an ambassage to them, after he had beaten Darius in battel; so he distributed many of them into garrisons; and at Alexandria gave them equal privileges of citizens with the Macedonians themselves;2 and required of them to take their oaths, that they would keep their fidelity to the posterity of those who committed these places to their care. Nay there were not a few other Jews, who, of their own accord, went into Egypt: as invited by the goodness of the soil; and by the liberality of Ptolemy. However, there were disoders among their posterity, with relation to the Samaritans; on account of their resolution to preserve that conduct of life which was delivered to them by their forefathers: and they thereupon contended one with another: while those of Jerusalem said, that their temple was holy; and resolved to send their sacrifices thither: but the Samaritans were resolved that they should be sent to mount Gerizzim.

Chapter 2.

How Ptolemy Philadelphus procured the laws of the Jews to be translated into the Greek tongue; and set many captives free; and dedicated many gifts to God.

1. [An. 284.] When Alexander had reigned twelve years, and after him Ptolemy Soter forty years, Philadelphus then took the kingdom of Egypt, and held it forty years within one. He procured the law to be interpreted; and set free those that were come from Jerusalem into Egypt, and were in slavery there; who were an hundred and twenty thousand. [An. 278.] The occasion was this: Demetrius Phalereus, who was library keeper to the King, was now endeavouring, if it were possible, to gather together all the books that were in the habitable earth: and buying whatsoever was any where valuable, or agreeable to the King’s inclination; (who was very earnestly set upon collecting of books to which inclination of his Demetrius was zealously subservient. And when once Ptolemy asked him, How many ten thousands of books he had collected, he replied, that he had already about twenty times ten thousand: but that, in a little time, he should have fifty times ten thousand. But he said, he had been informed, that there were many books of laws among the Jews, worthy of enquiring after, and worthy of the King’s library; but which being written in characters and in a dialect of their own, will cause no small pains in getting them translated into the Greek tongue: that the character in which they are written seems to be like to that which is the proper character of the Syrians; and that its sound, when pronounced, is like theirs also: and that this sound appears to be peculiar to themselves. Wherefore he said, that nothing hindred why they might not get those books to be translated also. For while nothing is wanting that is necessary for that purpose, we may have their books also in this library. So the King thought that Demetrius was very zealous to procure him abundance of books, and that he suggested what was exceeding proper for him to do: and accordingly, he wrote to the Jewish High Priest, that he should act accordingly.”

3. [An. 278.] When Aristeus was saying thus, the King looked upon him with a chearful and joyful countenance, and said, “How many ten thousands dost thou suppose there are of such as want to be made free?” To which Andreas replied, as he stood by, and said, “A few more than ten times ten thousand.” The King made answer, “And is this a small gift that thou askest, Aristeus?” But Sosibius, and the rest that stood by, said, that “He ought to offer such a thank offering as was worthy of his greatness of soul, to that God who had given him his Kingdom.” With this answer he was much pleased; and gave order, that when they payed the soldiers their wages, they should lay down [an hundred and] twenty drachmæ for every one of the slaves. And he promised to publish a magnificent decree, about what they requested, which should confirm what Aristeus had proposed, and especially what God willed should be done; whereby he said he would not only set those free who had been led away captive by his father, and his army; but those also who were in his Kingdom before; and those also, if any such there were, who had been brought away since. And when they said that their redemption money would amount to above four hundred talents, he granted it. A copy of which decree I have determined to preserve; that the magnanimity of this King may be made known. Its contents were as follows, “Let all those who were soldiers under our father; and who, when they overran Syria and Phenicia, and laid waste Judea, took the Jews captives, and made them slaves, and brought them into our cities, and into this countrey, and then sold them; as also those that were in my Kingdom before them: and if there be any that have been lately brought thither, be made free by those that possess them; and let them accept of [an hundred and] twenty drachmæ for every slave. And let the soldiers receive this redemption money with their pay; but the rest out of the King’s treasury. For I suppose that they were made captives without our father’s consent, and against equity; and that their countrey was harassed by the insolence of the soldiers; and that by removing them into Egypt, the soldiers have made a great profit by them. Out of regard therefore to justice; and out of pity to those that have been tyrannized over, contrary to equity, I enjoin those that have such Jews in their service to set them at liberty; upon the receipt of the before mentioned sum; and that no one use any deceit about them, but obey what is here commanded. And I will that they give in their names within three days, after the publication of this edict, to such as are appointed to execute the same; and to produce the slaves before them also.
Јосиф Флавије пише да је Птолемеј I Сотер који је према Флавију Јисифу владао Египтом четрдесет година након што је у борбама око Александрове заоставштине освојио Јудеју и Самарију, преселио је 120.000 Јевреја у Египат као татобљенике, али их је из ропства према Јосифу ослободио већ Птолемех II Филаделф о лијој великодушности Јосиф Флавије афирмативно пише.

Како Јосиф пише о догађајима који су се десили три и по до четири вијека прије његовопг времена, тешко је рећи колико је опис вјеродостојан, међутим Јевреји су од тог времена па све до времена Филона Александријског и Јосифа у великом броју присутни на простору Египта.
Временом је расла нестрпељивост и анимозитет између јеврејске и грчке попилације у Египту, године 38. а касније и 40. у Александрији долази доп великих немира између грчке и јеврејске заједнице, римски префејт се поставио неблагонаклоно према Јеврејима па су немири добили и карактер погрома Јевреја због чега је Филон Александријски који је такође оставио изванредно вриједне записе протестовао код императора калигуке али није наишао на очекивамно разумијевање.
Нетрпељивост према Јеврејима се наставило наредних деценија, што ће имати епилог у све чешћим побунама и ратовима почев од 66.године, године 115. искористивши чињеницу што је цар Трајан био ангажован са легијама у борби против Партског царства у области данашње Либије започео је нови јеврејски устанак, који се врло брзо проширио на Египат и који ће бити упамћен као Китошки рат који је окончан 117.године новим страдањем и погромом Јевреја, понајвише у Египту.
323ef06b9f4f67f44ffa54c33f5dd184.jpg

Јеврејска заједница је након Китошког рата битно умањена у египту, али је опстала у значајном броју, све до краја IV и почетка V вијека када су Александрију и Египат потресли велики вјерски немири, испрва између сљедбеника древне египатске религије, пагана и хришћана, но убрзо се вјерски антагонизам проширио и на Јевреје, што ће имати епилог у погрому Јевреја, а на подстицај и патријарха александријског Кирила, 414-415.године.
 

Back
Top