"Držim da pri udarcima sudbine svaki čovjek treba razdrljiti svoju košulju i te udarce otvoreno primiti na svoja gola prsa, iako je čovjek, u tim prilikama uvijek, zapravo, mali i neznatan a njegov usud golem i znatan i da se ne uzda u Allahovu Svemoć i Allahovu Milost, on te terete ne bi mogao nositi; čovjek, to je njegova sudbina a njegova sudbina to je on sam. Ali nije da se ne može reći da čovjek često ne zna šta osjeća.
Prisjetivši se djetinjstva, vidim svoju kuću, u kući svoju majku, vidim još i Kur’an visoko na polici, u njemu đude, vidim napolju ogromno pusto komunističko nebo, u mahali džamiju pretvorenu u magacin za žito.
Mati me je dovela jednom starcu u susjedstvu da me nauči klanjati; možda je u svojoj glavi sviđala dvostruki račun: da pomogne osiromašenom muminu skromnom naknadom što će joj podučiti sina, iako je to mogla i sama. Za koji dan, nakon toga, vlast je starcu zabranila da me podučava.
U Čaršijskoj džamiji, koja nije bila pretvorena u magacin za žito, starac je redovito obavljao salat, a ja sam išao u mekteb zimi noseći pod pazuhom komad drveta da se naloži peć, uostalom, kao i sva druga djeca.
U bolnom, grčevitom, traganju za identitetom pripadao sam onoj ogromnoj većini neopredijeljenih.
Kada vidi kako nas ubijaju, svaki čestit čovjek će reći: Da, i ja sam Bošnjak!
Pa kako onda to ne bih rekao i bio i ja?!"
Nedžad Ibrišimović - “Ruhani i šejtani inspiracija”