Šta je to uopšte Islam?I kako može da se sudi o nečemu što se ne poznaje?A čovjeku je dat razum od Boga da može da spozna i razluči istinu od neistine.
Koga zanima Istina nek je traži i nek se informiše na pouzdanim izvorima a ne ovdje lupeta kojekakve gluposti i na osnovu toga sudi o Islamu.
Ko npr.ovo Muhammed sotonin poslanik-po čemu to ??? te nekakve Allahove kćeri,te da će vjernik u džennetu(raju)da uživa okružen djevicama i vinom...Ma daj molim te?To pričaju samo oni koji hoće da popljuju Islam iz njima poznatih razloga.
Koga zanima Istina...
Islam
Islam, Kur'an Časni i Hadis - Objava i značenje vjere
Islam je vjera utemeljena na predavanju (teslim) Volji Jedinog Boga ili Allaha i spoznaji Njegove jedinosti. To je vjera podložnosti Allahu, Najvišoj Istini, izvoru sveg stvorenog i Onome kome se sve vraća, jer Allah je Izvor, Stvoritelj, Vladar, Nosilac i Kraj svemira. Islam je, također, osvajanje mira (selam) kroz sam čin predavanja ili teslima. Islam nije ništa drugo nego život u skladu s Allahovom Voljom, kako bi se stekao mir na ovome i blagostanje na onome svijetu. Islam smatra vjeru ne kao dio života već kao život u svojoj zaokruženosti (svom totalitetu). Ustvari, el-islam ili ed-din, onako kako islam samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islamska vjera uvijek koristi termin ed-din koji zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi ništa nije u sferi sekularnog; ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.
Istovremeno, islam snažno naglašava vječnu istinu, prisutnu od samog početka, a to je istina tewhida ili Božije jedinosti. Prema Kur'anu, čovjek je posvjedočio Allahovu jedinost i Njegovu vlast čak i prije samog stvaranja svijeta. Stoga, islam nije utemeljen na prolaznoj poruci ili određenom aspektu stvarnosti Allaha Koji je Apsolutni Bog, već na samoj Apsolutnoj Stvarnosti, na toj Stvarnosti koja je više od ičega okarakterizirana tim jedinstvom i jednoćom. Islam naglašava činjenicu da je Allah el-Ehad, Jedan, Koji niti rađa niti je rođen, u skladu s tekstom Kur'ana, i Koji je transcendentan u odnosu na sve. To je razlog što je središnja istina islama sadržana u šehadetu, odnosno islamskom svjedočanstvu, La ilahe ilellah, koja između ostalih značenja pokriva i ono da nema Boga osim Allaha, te da Njemu nema niko sličan niti ravan. Ovo je učenje toliko temeljno za islam da se navodi kako će Allah oprostiti sve grijehe osim grijeha širka, odnosno poštovanja drugih božanstava uz Allaha.
Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke kakav je predstavljen u islamu povlači za sobom i čitavu povijest čovječanstva. U stanovitom smislu, islam je postojao od početaka (čovječanstva). Adem (alejhis-selam) je bio musliman kroz to što je bio prvi poslanik te što je posvjedočio jedino Allaha. Ta je Božija jedinost postepeno zaboravljana, kao što je već u prirodi čovjeka da zaboravlja. Ali, uvijek je Allah slao nove vjerovjesnike da obnove poruku jedinosti, da ponovo osvijeste ljude o postojanju Jednog Boga. Tako imamo čitavu seriju poslanika koji su, mada su uspostavili vjere različitih imena, bili u najdubljem smislu riječi muslimani. Iz tog razloga u Kur'anu se Abraham (Ibrahim alejhis-selam) spominje kao muslimen hanifen, tj. musliman sljedbenik praiskonske vjere, mada je živio hiljadama godina prije Poslanika islama i početka kur'anske Objave. U samome Kur'anu o njemu se govori kao o muslimanu kako bi se učvrstila ideja da vjera utemeljena na Božijoj jedinosti nije nova već istoznačna s vjerskom historijom čovječanstva. Nikada nije postojao peri-od a da Božija vjera koja poziva čovjeka Jednom Bogu nije negdje postojala. No, postoji i velik broj vjera upravo zbog postepenog gubitka te poruke i nužnosti njenog uvijek iznovnog potvrđivanja kroz uzastopne objave.
Stoga je, na stanovit način, islam vjera koja nije donijela ništa novo već ponovno dokazala istinu tewhida koja je uvijek bila prisutna. To je univerzalna, praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom i izvornom ugovoru ili misaqu između čovjeka i Allaha kojim čovjek ne samo da je dobio ulogu Božijeg roba, (el-'abd), već i Njegova namjesnika na zemlji, halifetullah fil-erd, obdarenog mnogim darovima i blagoslovima za koje zauvijek mora ostati zahvalan. On to iskazuje kroz svoju svijest o Allahovoj Jedinosti, svjedočeći tu Jedinost i djelujući konsekventno njoj.
S druge tačke gledišta, islam je posljednja vjera. Poslanik islama jest hatemil-enbija, pečat poslanika, i četrnaest stoljeća ljudske povijesti dokazala su neospornost islama da polaže pravo na to da je on posljednja objava. Od smrti Poslanika (gdje god se riječ poslanik piše velikim početnim slovom, misli se tada na Poslanika islama, Muhammeda ibni Abdullaha - alejhis-selama, neka je nad njim mir i Allahov blagoslov) nijedna značajnija vjera nije se pojavila na zemlji, ništa što bi se moglo uporediti s vjerama koje su prethodile islamu -kršćanstvo, judaizam, zoroastrizam i sl. Javljali su se povremeno religijski pokreti ili ogranci dviju vjera koje se dotiču, kao naprimjer u Indiji, no nikada se nije pojavio poslanik poput Poslanika islama niti je došlo do pojave univerzalne nebeske objave kao što je to bio islam od vremena prvog/sedmog stoljeća, niti će se ijedna više javiti do kraja svijeta. Stoga je islam posljednja vjera sadašnjeg ciklusa ljudske historije; to je posljednja velika svjetska vjera. Iskazujući na najpotpuniji, najzaokruženiji i najsavršeniji način doktrinu Jedinosti i primjenjujući je na sve aspekte ljudskog života, islam je na stanovit način i najviši stepen poruke Jedinosti. Tako u posljednjem ajetu Objave, ajetu koji je Poslanik ponovio u toku svog oproštajnog govora, stoji: "Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vaša vjera bude - Ja sam htio!" (V:4)
Prema tome, islam je, s jedne strane, praiskonska vjera, koja oduvijek postoji, vjera koja je u prirodi stvari, vjera Jedinosti koju su svi poslanici dokazivali tokom povijesti, a s druge strane to je posljednja vjera, konačni pečat i kopča u dugom poslaničkom lancu, za koji se tradicionalno navodi da je lanac od 124.000 poslanika, a koji su svi vjerovali u Jedinog Boga. Ovakvo shvaćanje vjere u islamu izrazito je važno za razumijevanje i samog islama i njegovog historijskog razvoja jer se većina ostalih vjera temelji na osnivaču, vjerovjesniku, stanovitom historijskom događaju, kao što je to u kršćanstvu, ili stanovitom povijesnom narodu, kao što je slučaj u judeizmu, dok se islam ne zasniva niti na posebnom događaju, niti na posebnom vjerovjesniku ili narodu. On se temelji na Jednoći Apsoluta, Allaha, Apsolutnoj Istini i na praiskonskoj prirodi čovjeka, čitavog čovječanstva, a ne određenog naroda kao naprimjer Arapa, Perzijanaca ili Turaka, niti na nekom osobitom povijesnom događaju. Temelj islama je priroda stvarnosti i islam upućuje na ono što je u prirodi stvari. Tako je upravo Allahovim Određenjem posljednja potvrda istine koja se tiče prirode stvarnosti došla s početkom objave Kur'ana.
Ali, postojale su i ranije potvrde jedinosti Allaha. Najviša istina islama sadržana u šehadetu, La ilahe illellah, nije izumljena kao rezultat kur'anske objave preko Poslanika u Arabiji u prvom/sedmom stoljeću; to je prije potvrda istine koja je oduvijek bila, jest i uvijek će biti. Upravo iz tog razloga muslimani posjeduju stanoviti vid nehistorijske perspektive o prirodi vjere. Vjera ne ovisi o historijskom događaju kao što je, naprimjer, život Krista shvaćen u kršćanstvu. Ona ne ovisi o nekom posebnom događaju, bilo povijesnom bilo nekom drugom, već o stvarnosti koja je takva kakva jest i koja je upisana u srce čovjeka kao Allahovog namjesnika, stvorenja stvorenog da odražava Allahova Imena i Svojstva. Čovjek je stvoren na ovome svijetu kako bi potvrdio Allaha kao Apsoluta, Onoga čije zapovjedi mora slijediti na ovome svijetu. Musliman mora živjeti u skladu s Voljom Onoga Koji ga je stvorio. Iz tog razloga, kroz čitavu islamsku tradiciju, muslimani su uvijek govorili ne samo o islamu kao vlastitoj vjeri već i o vjeri kao takvoj i potvrđivali suštinu dinu'l-hanife, praiskonske i vječne vjere koja je uvijek postojala u srcu svih objava enbija ili Allahovih poslanika kroz historiju čovječanstva. Iz toga razloga Poslanik i riječ Kur'ana pozivaju muslimane da zaštite pripadnike drugih vjera sve dotle dokle oni priznaju Božiju jedinost i ne potpadnu pod neki od vidova politeizma.
Tako je s islamskog stanovišta vjera u prirodi samog čovjeka, a nije mu nešto slučajno pridruženo. Ona nije puki duševni užitak već sam raison d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski život oplemenjuje dostojanstvom, koja čovjeku omogućuje da živi u punoći zbilje i prirode koju mu je Allah obdario i jedina koja određuje krajnji značaj ljudskom životu. Islam vjeru smatra nužnom za ljudski život. Bez nje, čovjek živi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko biće. Jedino stvarno vjerujući, prihvaćajući izvorni ugovor između čovjeka i Boga, čovjek može u potpunosti biti svoj. Vrlo je teško za muslimanski mentalitet čak i razumjeti ateizam, razumjeti kako ljudi mogu živjeti bez vjere, pojmiti kako ljudi mogu provesti čitav život, a da nisu svjesni postojanja transcendentne Istine - Allaha. I zato je muslimanima vrlo teško odoljeti izazovu da čak i moderne ljude na Zapadu ne promatraju u kategorijama kršćana, židova ili sljedbenika nekih drugih vjera. Velika većina muslimana i dalje vjeru smatra glavnim dijelom ljudskog života.
Uz to, u islamskoj perspektivi nema partikularizma što se tiče vjere u njenom krajnjem smislu. Jedina osobitost koju islam nameće svom poimanju vjere jest činjenica da se islam smatra posljednjim izrazom dugog lanca poslaničkih objava, temeljenih na naglašavanju jedinosti Allaha i Njegove poruke različitim ljudima koji su živjeli u različitim klimatskim uvjetima, u različitim geografskim okružjima i različitim pe-riodima ljudske historije.
Islam - Iman - ihsan
Vjera objavljena u Kur'anu posredstvom Poslanika Muhammeda alejhis-selam uvriježeno se naziva islam, no u Kur'anu se često oni koji pristaju uz Poslanikovu poruku nazivaju mu'minun, što u doslovnom prijevodu znači: onaj koji ima iman ili vjeru. Isto se tako, i riječ ihsan ili krijepost kao i muhsin, onaj koji posjeduje ihsan, upotrebljavaju i u Kur'anu i u hadisu. Kako bi se u potpunosti shvatilo značenje vjere u njenom islamskom kontekstu, nužno je razumjeti tradicionalno objašnjenje svih triju arapskih pojmova: el-islam, el-iman i el-ihsan. Što se tiče prvog pojma, el-islam, svaki musliman koji je stekao najosnovnije obrazovanje o svojoj vjeri vrlo dobro zna da postoji stanoviti erkan ili temelji koji definiraju el-islam, a to su: šehadet, svjedočenje jedinosti Allaha izgovaranjem riječi La ilahe ilallah kao i poslanstva Njegova poslanika Muhammedun resulul-lah, obavljanje dnevnih namaza, post u toku mjeseca ramazana, hodočašće ili obavljanje hadža ako su ispunjeni za to uvjeti određeni šerijatom, te davanje zekjata ili pristojbe. Neki su tome pridodali i džihad ili nastojanje da se ostvari Allahova Volja kao šestu odredbu ili rukn, mada je u stanovitom smislu džihad sadržan u svim ostalim odredbama, jer da bi se ostvarila bilo koja od ovih dužnosti, treba uložiti trud na Allahovu putu. Da bi se bio dobar musliman, treba uložiti napor (džehd), izvršiti džihad u najdubljem smislu te riječi.
Sto se tiče pojma el-iman, njegova definicija je kao i ona pojmova el-islam i el-ihsan sadržana u poznatom hadisu u kojemu se alejhis-selam Džebrail javlja Poslaniku (Također se prenosi od Omera-radijallahu anhu: "Jednog dana sjedjeli smo kod Allahovog Poslanika - sallallahu alejhi we sellem - kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i jako crne kose. Na njemu se ne primijeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznavaše. Sjede kod Poslanika. Oslonivši svoja koljena na njegova koljena, stavio je svoje dlanove na njegovo stegno pa reče: "O, Muhammede, obavijesti nas o islamu." Resulullah - sallallahu alej-hi we sellem - reče: "Islam je da posvjedočiš da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, hodočastiš Ka'bu ako si u mogućnosti da to učiniš." On reče: "Istinu si rekao." Mi se začudismo: pita ga i potvrđuje mu. Isti reče: "Obavijesti me o imanu." Pejgamber reče: "Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove objave, Njegove poslanike, Posljednji dan i da vjeruješ u Njegovo odredenje dobra i zla." Reče: "Istinu si rekao." Reče: "Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)." Pejgamber reče: "Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer, iako ti ne vidiš Njega, zaista On vidi tebe." Reče: "Obavijesti me o Času (Sudnjem danu)." Pejgamber reče: "O njemu upitani ne zna više od onoga koji pita." "Obavijesti me o Njegovim znakovima." Reče: "Kad robinja rodi svoju gospodaricu, kad se vide bosonogi, goli, oskudni pastiri kako se nadmeću u izgradnji visokih gradevina!" Zatim ode, a ja sam ostao zbunjen. Zatim reče Pejgamber: "Omere, znaš li onoga koji je pitao?" Reče: "Zaista je ono Džibril došao da vas poduči vjeri." (Prenio Muslim, objavljeno u: četrdeset hadisa - Izabrane izreke Božijeg Poslanika Muhammeda, sastavio: Imam en-Nevevi, 11. izdanje, Zagreb, 1993., str. 6-8)). U njemu je iman objašnjen kao posjedovanje vjere u Allaha, Njegove poslanike, knjige, meleke i Sudnji dan. Važno je uočiti da, prema ovome hadisu, osoba koja posjeduje iman ili vjeru, mu'min, ne mora vjerovati samo u Allaha i Poslanika islama već u poslanike u množini; ne samo u Kur'an, najviši Kitab ili Knjigu koja je sveti spis muslimana, već u sve knjige objave, kutub; ne samo u ovaj svijet već, naravno, i u onaj što će tek doći, u eshatologiju ili me'ad i ne samo u vidljive sile već i u Allahove meleke koji imaju tako važnu ulogu u kur'anskom opisu vladavine svemirom i čovjekovom odnosu s Bogom.
Pojam ihsan također je objašnjen u poznatom hadisu, kao što je već ranije navedeno. Ihsan označava poštovanje Allaha s takvom prisutnošću duha i koncentracijom kao da Ga se može vidjeti ili već ako Ga se ne može vidjeti, a ono sa spoznajom da Allah ipak vidi svakog čovjeka. To označava onaj intenzitet i savršenstvo življenja u skladu s najdubljim značenjem načela vjere koje može započeti tek kada čovjek postane u potpunosti svjestan što znači biti Ijudsko biće.
U stanovitom smislu vjera (ed-din) ili islam, kako je najčešće nazivamo, podrazumijeva ne samo prvi element ili el-islam koji se sastoji od prihvacanja šehadeta i temeljnih načela Božanskog zakona, vec i iman, vjeru. Nadalje, na najvišem stepenu ona uključuje i ihsan, to jest onu krijepost ili ljepotu duše koja omogućuje čovjeku da živi u savršenom skladu sa Željom Allaha, da ga savršeno poštuje, da se uvijek sjeća Njegova Određenja te, na najvišem stepenu, da Ga se sjeća u svakom trenutku, jer kako stoji u Kuranu: Sjećajte se Vi mene, pa ću se i ja sjećati Vas! (XI:152). Kur'an također navodi: A doista, srce se smiruje pri svakom Allahovom spomenu!(XIII:28)
Koga zanima Istina nek je traži i nek se informiše na pouzdanim izvorima a ne ovdje lupeta kojekakve gluposti i na osnovu toga sudi o Islamu.
Ko npr.ovo Muhammed sotonin poslanik-po čemu to ??? te nekakve Allahove kćeri,te da će vjernik u džennetu(raju)da uživa okružen djevicama i vinom...Ma daj molim te?To pričaju samo oni koji hoće da popljuju Islam iz njima poznatih razloga.
Koga zanima Istina...
Islam
Islam, Kur'an Časni i Hadis - Objava i značenje vjere
Islam je vjera utemeljena na predavanju (teslim) Volji Jedinog Boga ili Allaha i spoznaji Njegove jedinosti. To je vjera podložnosti Allahu, Najvišoj Istini, izvoru sveg stvorenog i Onome kome se sve vraća, jer Allah je Izvor, Stvoritelj, Vladar, Nosilac i Kraj svemira. Islam je, također, osvajanje mira (selam) kroz sam čin predavanja ili teslima. Islam nije ništa drugo nego život u skladu s Allahovom Voljom, kako bi se stekao mir na ovome i blagostanje na onome svijetu. Islam smatra vjeru ne kao dio života već kao život u svojoj zaokruženosti (svom totalitetu). Ustvari, el-islam ili ed-din, onako kako islam samog sebe promišlja, jest život sam i on tako uključuje ono što radimo, što činimo, što mislimo i što osjećamo isto kao što i postavlja pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Iz tog razloga islamska vjera uvijek koristi termin ed-din koji zaokružuje sve aspekte ljudskog života ne ispuštajući ništa izvan svoje kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi ništa nije u sferi sekularnog; ništa nije izvan područja uređenog Božijim određenjem.
Istovremeno, islam snažno naglašava vječnu istinu, prisutnu od samog početka, a to je istina tewhida ili Božije jedinosti. Prema Kur'anu, čovjek je posvjedočio Allahovu jedinost i Njegovu vlast čak i prije samog stvaranja svijeta. Stoga, islam nije utemeljen na prolaznoj poruci ili određenom aspektu stvarnosti Allaha Koji je Apsolutni Bog, već na samoj Apsolutnoj Stvarnosti, na toj Stvarnosti koja je više od ičega okarakterizirana tim jedinstvom i jednoćom. Islam naglašava činjenicu da je Allah el-Ehad, Jedan, Koji niti rađa niti je rođen, u skladu s tekstom Kur'ana, i Koji je transcendentan u odnosu na sve. To je razlog što je središnja istina islama sadržana u šehadetu, odnosno islamskom svjedočanstvu, La ilahe ilellah, koja između ostalih značenja pokriva i ono da nema Boga osim Allaha, te da Njemu nema niko sličan niti ravan. Ovo je učenje toliko temeljno za islam da se navodi kako će Allah oprostiti sve grijehe osim grijeha širka, odnosno poštovanja drugih božanstava uz Allaha.
Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke kakav je predstavljen u islamu povlači za sobom i čitavu povijest čovječanstva. U stanovitom smislu, islam je postojao od početaka (čovječanstva). Adem (alejhis-selam) je bio musliman kroz to što je bio prvi poslanik te što je posvjedočio jedino Allaha. Ta je Božija jedinost postepeno zaboravljana, kao što je već u prirodi čovjeka da zaboravlja. Ali, uvijek je Allah slao nove vjerovjesnike da obnove poruku jedinosti, da ponovo osvijeste ljude o postojanju Jednog Boga. Tako imamo čitavu seriju poslanika koji su, mada su uspostavili vjere različitih imena, bili u najdubljem smislu riječi muslimani. Iz tog razloga u Kur'anu se Abraham (Ibrahim alejhis-selam) spominje kao muslimen hanifen, tj. musliman sljedbenik praiskonske vjere, mada je živio hiljadama godina prije Poslanika islama i početka kur'anske Objave. U samome Kur'anu o njemu se govori kao o muslimanu kako bi se učvrstila ideja da vjera utemeljena na Božijoj jedinosti nije nova već istoznačna s vjerskom historijom čovječanstva. Nikada nije postojao peri-od a da Božija vjera koja poziva čovjeka Jednom Bogu nije negdje postojala. No, postoji i velik broj vjera upravo zbog postepenog gubitka te poruke i nužnosti njenog uvijek iznovnog potvrđivanja kroz uzastopne objave.
Stoga je, na stanovit način, islam vjera koja nije donijela ništa novo već ponovno dokazala istinu tewhida koja je uvijek bila prisutna. To je univerzalna, praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom i izvornom ugovoru ili misaqu između čovjeka i Allaha kojim čovjek ne samo da je dobio ulogu Božijeg roba, (el-'abd), već i Njegova namjesnika na zemlji, halifetullah fil-erd, obdarenog mnogim darovima i blagoslovima za koje zauvijek mora ostati zahvalan. On to iskazuje kroz svoju svijest o Allahovoj Jedinosti, svjedočeći tu Jedinost i djelujući konsekventno njoj.
S druge tačke gledišta, islam je posljednja vjera. Poslanik islama jest hatemil-enbija, pečat poslanika, i četrnaest stoljeća ljudske povijesti dokazala su neospornost islama da polaže pravo na to da je on posljednja objava. Od smrti Poslanika (gdje god se riječ poslanik piše velikim početnim slovom, misli se tada na Poslanika islama, Muhammeda ibni Abdullaha - alejhis-selama, neka je nad njim mir i Allahov blagoslov) nijedna značajnija vjera nije se pojavila na zemlji, ništa što bi se moglo uporediti s vjerama koje su prethodile islamu -kršćanstvo, judaizam, zoroastrizam i sl. Javljali su se povremeno religijski pokreti ili ogranci dviju vjera koje se dotiču, kao naprimjer u Indiji, no nikada se nije pojavio poslanik poput Poslanika islama niti je došlo do pojave univerzalne nebeske objave kao što je to bio islam od vremena prvog/sedmog stoljeća, niti će se ijedna više javiti do kraja svijeta. Stoga je islam posljednja vjera sadašnjeg ciklusa ljudske historije; to je posljednja velika svjetska vjera. Iskazujući na najpotpuniji, najzaokruženiji i najsavršeniji način doktrinu Jedinosti i primjenjujući je na sve aspekte ljudskog života, islam je na stanovit način i najviši stepen poruke Jedinosti. Tako u posljednjem ajetu Objave, ajetu koji je Poslanik ponovio u toku svog oproštajnog govora, stoji: "Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vaša vjera bude - Ja sam htio!" (V:4)
Prema tome, islam je, s jedne strane, praiskonska vjera, koja oduvijek postoji, vjera koja je u prirodi stvari, vjera Jedinosti koju su svi poslanici dokazivali tokom povijesti, a s druge strane to je posljednja vjera, konačni pečat i kopča u dugom poslaničkom lancu, za koji se tradicionalno navodi da je lanac od 124.000 poslanika, a koji su svi vjerovali u Jedinog Boga. Ovakvo shvaćanje vjere u islamu izrazito je važno za razumijevanje i samog islama i njegovog historijskog razvoja jer se većina ostalih vjera temelji na osnivaču, vjerovjesniku, stanovitom historijskom događaju, kao što je to u kršćanstvu, ili stanovitom povijesnom narodu, kao što je slučaj u judeizmu, dok se islam ne zasniva niti na posebnom događaju, niti na posebnom vjerovjesniku ili narodu. On se temelji na Jednoći Apsoluta, Allaha, Apsolutnoj Istini i na praiskonskoj prirodi čovjeka, čitavog čovječanstva, a ne određenog naroda kao naprimjer Arapa, Perzijanaca ili Turaka, niti na nekom osobitom povijesnom događaju. Temelj islama je priroda stvarnosti i islam upućuje na ono što je u prirodi stvari. Tako je upravo Allahovim Određenjem posljednja potvrda istine koja se tiče prirode stvarnosti došla s početkom objave Kur'ana.
Ali, postojale su i ranije potvrde jedinosti Allaha. Najviša istina islama sadržana u šehadetu, La ilahe illellah, nije izumljena kao rezultat kur'anske objave preko Poslanika u Arabiji u prvom/sedmom stoljeću; to je prije potvrda istine koja je oduvijek bila, jest i uvijek će biti. Upravo iz tog razloga muslimani posjeduju stanoviti vid nehistorijske perspektive o prirodi vjere. Vjera ne ovisi o historijskom događaju kao što je, naprimjer, život Krista shvaćen u kršćanstvu. Ona ne ovisi o nekom posebnom događaju, bilo povijesnom bilo nekom drugom, već o stvarnosti koja je takva kakva jest i koja je upisana u srce čovjeka kao Allahovog namjesnika, stvorenja stvorenog da odražava Allahova Imena i Svojstva. Čovjek je stvoren na ovome svijetu kako bi potvrdio Allaha kao Apsoluta, Onoga čije zapovjedi mora slijediti na ovome svijetu. Musliman mora živjeti u skladu s Voljom Onoga Koji ga je stvorio. Iz tog razloga, kroz čitavu islamsku tradiciju, muslimani su uvijek govorili ne samo o islamu kao vlastitoj vjeri već i o vjeri kao takvoj i potvrđivali suštinu dinu'l-hanife, praiskonske i vječne vjere koja je uvijek postojala u srcu svih objava enbija ili Allahovih poslanika kroz historiju čovječanstva. Iz toga razloga Poslanik i riječ Kur'ana pozivaju muslimane da zaštite pripadnike drugih vjera sve dotle dokle oni priznaju Božiju jedinost i ne potpadnu pod neki od vidova politeizma.
Tako je s islamskog stanovišta vjera u prirodi samog čovjeka, a nije mu nešto slučajno pridruženo. Ona nije puki duševni užitak već sam raison d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski život oplemenjuje dostojanstvom, koja čovjeku omogućuje da živi u punoći zbilje i prirode koju mu je Allah obdario i jedina koja određuje krajnji značaj ljudskom životu. Islam vjeru smatra nužnom za ljudski život. Bez nje, čovjek živi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko biće. Jedino stvarno vjerujući, prihvaćajući izvorni ugovor između čovjeka i Boga, čovjek može u potpunosti biti svoj. Vrlo je teško za muslimanski mentalitet čak i razumjeti ateizam, razumjeti kako ljudi mogu živjeti bez vjere, pojmiti kako ljudi mogu provesti čitav život, a da nisu svjesni postojanja transcendentne Istine - Allaha. I zato je muslimanima vrlo teško odoljeti izazovu da čak i moderne ljude na Zapadu ne promatraju u kategorijama kršćana, židova ili sljedbenika nekih drugih vjera. Velika većina muslimana i dalje vjeru smatra glavnim dijelom ljudskog života.
Uz to, u islamskoj perspektivi nema partikularizma što se tiče vjere u njenom krajnjem smislu. Jedina osobitost koju islam nameće svom poimanju vjere jest činjenica da se islam smatra posljednjim izrazom dugog lanca poslaničkih objava, temeljenih na naglašavanju jedinosti Allaha i Njegove poruke različitim ljudima koji su živjeli u različitim klimatskim uvjetima, u različitim geografskim okružjima i različitim pe-riodima ljudske historije.
Islam - Iman - ihsan
Vjera objavljena u Kur'anu posredstvom Poslanika Muhammeda alejhis-selam uvriježeno se naziva islam, no u Kur'anu se često oni koji pristaju uz Poslanikovu poruku nazivaju mu'minun, što u doslovnom prijevodu znači: onaj koji ima iman ili vjeru. Isto se tako, i riječ ihsan ili krijepost kao i muhsin, onaj koji posjeduje ihsan, upotrebljavaju i u Kur'anu i u hadisu. Kako bi se u potpunosti shvatilo značenje vjere u njenom islamskom kontekstu, nužno je razumjeti tradicionalno objašnjenje svih triju arapskih pojmova: el-islam, el-iman i el-ihsan. Što se tiče prvog pojma, el-islam, svaki musliman koji je stekao najosnovnije obrazovanje o svojoj vjeri vrlo dobro zna da postoji stanoviti erkan ili temelji koji definiraju el-islam, a to su: šehadet, svjedočenje jedinosti Allaha izgovaranjem riječi La ilahe ilallah kao i poslanstva Njegova poslanika Muhammedun resulul-lah, obavljanje dnevnih namaza, post u toku mjeseca ramazana, hodočašće ili obavljanje hadža ako su ispunjeni za to uvjeti određeni šerijatom, te davanje zekjata ili pristojbe. Neki su tome pridodali i džihad ili nastojanje da se ostvari Allahova Volja kao šestu odredbu ili rukn, mada je u stanovitom smislu džihad sadržan u svim ostalim odredbama, jer da bi se ostvarila bilo koja od ovih dužnosti, treba uložiti trud na Allahovu putu. Da bi se bio dobar musliman, treba uložiti napor (džehd), izvršiti džihad u najdubljem smislu te riječi.
Sto se tiče pojma el-iman, njegova definicija je kao i ona pojmova el-islam i el-ihsan sadržana u poznatom hadisu u kojemu se alejhis-selam Džebrail javlja Poslaniku (Također se prenosi od Omera-radijallahu anhu: "Jednog dana sjedjeli smo kod Allahovog Poslanika - sallallahu alejhi we sellem - kad se pojavi čovjek jako bijele odjeće i jako crne kose. Na njemu se ne primijeti trag putovanja i niko ga od nas ne poznavaše. Sjede kod Poslanika. Oslonivši svoja koljena na njegova koljena, stavio je svoje dlanove na njegovo stegno pa reče: "O, Muhammede, obavijesti nas o islamu." Resulullah - sallallahu alej-hi we sellem - reče: "Islam je da posvjedočiš da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, hodočastiš Ka'bu ako si u mogućnosti da to učiniš." On reče: "Istinu si rekao." Mi se začudismo: pita ga i potvrđuje mu. Isti reče: "Obavijesti me o imanu." Pejgamber reče: "Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove objave, Njegove poslanike, Posljednji dan i da vjeruješ u Njegovo odredenje dobra i zla." Reče: "Istinu si rekao." Reče: "Obavijesti me o ihsanu (dobročinstvu)." Pejgamber reče: "Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer, iako ti ne vidiš Njega, zaista On vidi tebe." Reče: "Obavijesti me o Času (Sudnjem danu)." Pejgamber reče: "O njemu upitani ne zna više od onoga koji pita." "Obavijesti me o Njegovim znakovima." Reče: "Kad robinja rodi svoju gospodaricu, kad se vide bosonogi, goli, oskudni pastiri kako se nadmeću u izgradnji visokih gradevina!" Zatim ode, a ja sam ostao zbunjen. Zatim reče Pejgamber: "Omere, znaš li onoga koji je pitao?" Reče: "Zaista je ono Džibril došao da vas poduči vjeri." (Prenio Muslim, objavljeno u: četrdeset hadisa - Izabrane izreke Božijeg Poslanika Muhammeda, sastavio: Imam en-Nevevi, 11. izdanje, Zagreb, 1993., str. 6-8)). U njemu je iman objašnjen kao posjedovanje vjere u Allaha, Njegove poslanike, knjige, meleke i Sudnji dan. Važno je uočiti da, prema ovome hadisu, osoba koja posjeduje iman ili vjeru, mu'min, ne mora vjerovati samo u Allaha i Poslanika islama već u poslanike u množini; ne samo u Kur'an, najviši Kitab ili Knjigu koja je sveti spis muslimana, već u sve knjige objave, kutub; ne samo u ovaj svijet već, naravno, i u onaj što će tek doći, u eshatologiju ili me'ad i ne samo u vidljive sile već i u Allahove meleke koji imaju tako važnu ulogu u kur'anskom opisu vladavine svemirom i čovjekovom odnosu s Bogom.
Pojam ihsan također je objašnjen u poznatom hadisu, kao što je već ranije navedeno. Ihsan označava poštovanje Allaha s takvom prisutnošću duha i koncentracijom kao da Ga se može vidjeti ili već ako Ga se ne može vidjeti, a ono sa spoznajom da Allah ipak vidi svakog čovjeka. To označava onaj intenzitet i savršenstvo življenja u skladu s najdubljim značenjem načela vjere koje može započeti tek kada čovjek postane u potpunosti svjestan što znači biti Ijudsko biće.
U stanovitom smislu vjera (ed-din) ili islam, kako je najčešće nazivamo, podrazumijeva ne samo prvi element ili el-islam koji se sastoji od prihvacanja šehadeta i temeljnih načela Božanskog zakona, vec i iman, vjeru. Nadalje, na najvišem stepenu ona uključuje i ihsan, to jest onu krijepost ili ljepotu duše koja omogućuje čovjeku da živi u savršenom skladu sa Željom Allaha, da ga savršeno poštuje, da se uvijek sjeća Njegova Određenja te, na najvišem stepenu, da Ga se sjeća u svakom trenutku, jer kako stoji u Kuranu: Sjećajte se Vi mene, pa ću se i ja sjećati Vas! (XI:152). Kur'an također navodi: A doista, srce se smiruje pri svakom Allahovom spomenu!(XIII:28)
Molim te nemoj lupati neke stvari o kojima ne znas.Pojam "allahove kceri" se spominjao u predislamsko doba kada islam nije bio jos objavljen.Allah je u prevodu na arapski vrhovni,bog,najvisi- tako da se pojam allah spominjao i u predislamsko doba u kontekstu idolatrije i idolopoklonstva.Dolaskom Muhammeda A.S. i njegovog poslanstva islam je pobio tu teoriju idolopoklonstva i paganstva.Dokaz o jednoci bozjoj je sura "Ihlas" gde se kaze da Allah nije rodjen nit je on rodio.On je jedan.