Da, svi smo mi prosli kroz mnogo toga u ovom cudnom zivotu. Ja sam zivi primer toga. Nekada je potrebno da budemo na rubu smrti kako bismo uvideli mnoge stvari. Ne, nisam lud, svestan sam svojih reci i prosao sam kroz iskusenje koje mi je otvorilo oci i vrata ka boljem i uspesnijem zivotu.
Setam sa drugarima potpuno bezbrizno, ne razmisljajuci i opasnostima koje vrebaju na svakom uglu. Eh, da sam mislio da ce mi se to desiti... Setajuci culi smo prasak, kao da je neko kamenom pogodio u metalnu ogradu. Zapanjeni, zapitali smo se sta je bilo... video sam rupu na mojim trenerkama, a kada sam ih podigao... krv se slivala niz moju nogu poput lave koja se sliva niz vulkansku kupu, sporo, nagovestavajuci opasnost. Kleknuo sam, ali nisam osecao nikakav bol sto me je jako zacudilo. Da, to je bio pucanj, zalutali metak. Prevezen sam u bolnicu gde sam ostao 3 dana, a ta 3 dana su mi posluzila za razmisljanje... Smrt mi se smesila pred ocima, ali sam ja izbegavao taj osmeh, nisam mu se zeleo suprostaviti. Ali, zasto me nije uzela? Ne, sigurno je postojao razlog koji sam ja i otkrio, mada ne sasvim detaljno. Cekao sam operaciju i cuo sam od doktora da nije opasno i da sam imao veliku srecu. Srecu? Ne, to se moralo desiti, jednostavno. Koliko verujemo u sudbinu? Ne verujemo u nju dok nas ne zadesi nesto kao meni, a kada se desi kazemo 'Sudbina'. Nakon date anestezije, cekao sam da zaspem... Cekao sam... i vishe se niceg ne secam... Cudno, zar ne? Zar nije takva prirodna smrt? Cekas je i odjednom zaklopis oci... nema te... nastavis da zivis drugim zivotom... Heh, od tada se ne bojim smrti, shvatio sam zapravo sta je ona. Shvatio sam da je nekada potrebno da prezivimo jedan strah kako bismo uklonili drugi, da nije dobro ziveti zivot u strahu i izbegavati poteskoce. One su te koje nam stvaraju nase vrline. One su te koje nas cine covekom.
Setam sa drugarima potpuno bezbrizno, ne razmisljajuci i opasnostima koje vrebaju na svakom uglu. Eh, da sam mislio da ce mi se to desiti... Setajuci culi smo prasak, kao da je neko kamenom pogodio u metalnu ogradu. Zapanjeni, zapitali smo se sta je bilo... video sam rupu na mojim trenerkama, a kada sam ih podigao... krv se slivala niz moju nogu poput lave koja se sliva niz vulkansku kupu, sporo, nagovestavajuci opasnost. Kleknuo sam, ali nisam osecao nikakav bol sto me je jako zacudilo. Da, to je bio pucanj, zalutali metak. Prevezen sam u bolnicu gde sam ostao 3 dana, a ta 3 dana su mi posluzila za razmisljanje... Smrt mi se smesila pred ocima, ali sam ja izbegavao taj osmeh, nisam mu se zeleo suprostaviti. Ali, zasto me nije uzela? Ne, sigurno je postojao razlog koji sam ja i otkrio, mada ne sasvim detaljno. Cekao sam operaciju i cuo sam od doktora da nije opasno i da sam imao veliku srecu. Srecu? Ne, to se moralo desiti, jednostavno. Koliko verujemo u sudbinu? Ne verujemo u nju dok nas ne zadesi nesto kao meni, a kada se desi kazemo 'Sudbina'. Nakon date anestezije, cekao sam da zaspem... Cekao sam... i vishe se niceg ne secam... Cudno, zar ne? Zar nije takva prirodna smrt? Cekas je i odjednom zaklopis oci... nema te... nastavis da zivis drugim zivotom... Heh, od tada se ne bojim smrti, shvatio sam zapravo sta je ona. Shvatio sam da je nekada potrebno da prezivimo jedan strah kako bismo uklonili drugi, da nije dobro ziveti zivot u strahu i izbegavati poteskoce. One su te koje nam stvaraju nase vrline. One su te koje nas cine covekom.
