da, takodje prva asocojacija na debele ljede mi je nedostatak kontrole, nemogucnost upravljanja elementarnim stvarima, a po pravilu zaista su lenji i za ostvarenje zivotnih promena
Nikada, ali nikada mi "nedostatak kontrole" ne bi pao na pamet. Nekoliko puta sam napisala; moj brat ima viška, i to baš mnogo, i to ceo život, i pokušavao je da smrša i na njegovu težinu on dva meseca izdrži režim ishrane koji ja sigurno ne bih
skine 20 kila..... što je nedovoljno, treba još toliko, najmanje. Zato i nastojim da, kad se gojim, ne preteram, jer kad bih se pretovarila znam da to nikada ne bih skinula. Posle dva meseca on pukne i ne može više. I sad, ko tu nema kontrolu, on ili ja? Čovek koji 2 meseca drži dijetu pa pukne, ili ja koja ne jedem jedan dan pa kad se motivišem krenem ponovo da žderem
i tako to "kontrolišem" ekstremnom ishranom, bilo ekstremno slabom ili ekstremno jakom.
Takođe, on u drugim aspektima života ima svoju rutinu i ume da kontroliše stvari. Jednostavno je predebeo i kad pokuša da smrša to ide strašno polako i slabo se vide rezultati, i veoma je demotivišuće.
Eo sad sam se ugojila, imam preko 50, ali to je je l te boranija koju ne smem da pređem jer mi mnogo teško da skinem posle toga. Tako klackam ceo život. Imala sam u srednjoj 43 i baš sam bila onako, XS :/ , to je bilo pre trenda mršavosti koji je zavladao u razredu i sve curice su mi zavidele što 12 sati ništa ne jedem u školi i onda dođem kući i stučem 300 grama keksa i čokoladu za 20 minuta. To je bila rutina, nije baš da sam razmišljala o tome zašto imam gorušicu ujutru i da li sam debela ili mršava.
Pa kad su one počele, meni se smučio život od sve te priče o zelenim jabukama i kad sam se pogledala u ogledalu i videla na čemu mi zavide naježila sam se.
Onda sam nabacila silnih 5 kila i to mi je bilo okej.
Ako se, dakle, nečega sećam iz srednje, to je količina vremena i pažnje koju su devojčice posvećivale svojoj težini. To utiče i na one koje nikada nisu razmišljaje o tome, i one počinju da se ubacuju u mašinu, da od pola kilograma viška prave tragediju, bacaju se na dijete, odjednom počinju da poste, i kad ih pitaš kad su postale toliki vernici one odgovore: pa daa mislim, gotivim ja sve to, crkva i post, i pričestiću se
ali uglavnom mi se sviđa da mama i tata ne moraju da me teraju da jedem.
Godine i godine su im prošle u razmišljanju koliko kilograma imaju i u zavisti naspram onih koje su premršave.
Dakle aspekt fizičkog zdravlja i nije tako kritičan, jer je stvarno potrebno telu jako mnogo (npr. 10 godina strogog izgladnjivanja da bi počelo da otkazuje), koliko je kritično psihičko zdravlje i koliko zapravo društveni i bilo koji drugi život narušava takva vrsta opsesije.