Za Nemce ne znam, ali sam jedno vreme bila u kontaktu sa dosta ljudi iz Austrije i to je sve bilo nešto u stilu - radi se 6 sati dnevno 4 dana u nedelji i od toga se iznajmljuje stan, kupuje auto, izlazi vikendom, dolazi na Balkan, ide na letovanja... Poznavala sam jednu ženu koja je sa pola radnog vremena normalno živela (sama, u iznajmljenom stanu) da bi ostatak vremena slikala. Znala sam i jednog našeg koji je tamo živeo od socijalne pomoći, jer je odbijao da radi posao koji nije u njegovoj struci i lepo je mogao od toga da uštedi - dolazio bar jednom godišnje kući u Bosnu, desetak dana na more... Naravno, zdravstveno, penziono, sve svima pokriveno.
Nedavno pričam sa nekim Belgijancem preko interneta - isto ne radi mu se ništa od poslova koji se nude, od socijalne pomoći živi sam, bio letos u Americi u gostima kod nekih prijatelja, stalno završava neke nove kruseve, radi mesec-dva, pa na socijalnu pomoć, igra igrice po ceo dan, malo putuje... Isto jedna Finkinja, samohrana majka sa detetom, menja zanimanje, prekvalifikuje se, za to vreme uživa u baštovanstvu, ide sa ćerkom na neke kurseve, uživa žena dok ne počne ponovo da radi. Niko ne brine o računima, ni o čemu.
I čovek se pita - kako ti ljudi žive?! Kako njihove zemlje to sve podnose?
Istovremeno van Zapadne Evrope - ništa nije tako blistavo. Japanac i Amerikanac malte ne nemaju radno vreme, rade od jutra do sutra, Amerikanci se guše u kreditima, Japanci i uz kredite jedva da išta poseduju... O ostalima da i ne govorim. Od skromnog do siromašnog uz izuzetke.