Mislim da je najvise s Niceoom ostala impresija da intelektualna superiornost neizostavno vodi nerazumevanju i tragicnoj izolovanosti od drustva. Cinjenica je da se misljenja koja idu daleko ispred vremena posmatraju s podozrenjem, nevericom, nerazumevanjem, pa i omalovazavanjem i ismejavanjem.
Medjutim, to nije razlog za pesimizam i tragicnu izolaciju. Ukoliko se covek nalazi na vrh planine i pri tome oseca osamljenost i ima zelju za kontaktom s ljudima koji se nalaze u nizini, mora sici do njih. Inace, postaje detinjasto sedeti na vrhu i jadikovati nad svojom sudbinom. Takva reakcije nije odraz mudrosti, vec nerazumevanja. Javlja se kod mislilaca s arogantnim egom. Njima nedostaje fleksibilnost za funkcionalnu adaptaciju. Mudrost uvek pronadje izlaz i resenje. Otuda i izreka: “Ako nece breg Muji mora Mujo bregu.”
Krutoj, jednostranoj intelektualizaciji nedostaje duhovni uvid. Bez duhovnosti covek sebe, i sve oko sebe, shvata suvise fatalno posto nije svestan dubljeg, sustinskog smisla zivota. Zato nije u stanju da nadraste vlastite okolnosti i osmisli pojavni besmisao, vec se nadje u depresivnom, pesimistickom krugu intelektualizacije.
Svestan je otudjenosti i jaza s drugima, ali ne pronalazi konstruktivno resenje da to prevazidje, niti vidi izlaz iz takve situacije. Razlog tome je sto distanca, u isto vreme, sluzi i kao potvrda vlastite superiornosti. Zato nije spreman da se odrekne te udaljenosti. To bi ga izjednacilo s ostalima. Time bi porekao vlastitu izuzetnost i superiornost ili sve ono cime se tako dugo identifikovao; sto je postalo sastavni deo njegove licnosti.
Istinski napredni mislioci ne zapadaju u pesimizam ukoliko dodje do nerazumevanja, vec pokusavaju da ga shvate i premoste na konstruktivan nacin. Oni ne procenjuju svoju vrednost, niti vrednost drugih samo kroz intelektualnu sposobnost, vec naziru dublju, sustinsku lepotu i smisao koja se krije iza pojavne ogranicenosti. Tako pronalaze sponu koja ih spaja; koja omoguci da se uspostavi prisan i blizak odnos. Takvim misliocima kreativna osamljenost postaje izvor radosti i zadovoljstva, a ne patnje.
Medjutim, to nije razlog za pesimizam i tragicnu izolaciju. Ukoliko se covek nalazi na vrh planine i pri tome oseca osamljenost i ima zelju za kontaktom s ljudima koji se nalaze u nizini, mora sici do njih. Inace, postaje detinjasto sedeti na vrhu i jadikovati nad svojom sudbinom. Takva reakcije nije odraz mudrosti, vec nerazumevanja. Javlja se kod mislilaca s arogantnim egom. Njima nedostaje fleksibilnost za funkcionalnu adaptaciju. Mudrost uvek pronadje izlaz i resenje. Otuda i izreka: “Ako nece breg Muji mora Mujo bregu.”
Krutoj, jednostranoj intelektualizaciji nedostaje duhovni uvid. Bez duhovnosti covek sebe, i sve oko sebe, shvata suvise fatalno posto nije svestan dubljeg, sustinskog smisla zivota. Zato nije u stanju da nadraste vlastite okolnosti i osmisli pojavni besmisao, vec se nadje u depresivnom, pesimistickom krugu intelektualizacije.
Svestan je otudjenosti i jaza s drugima, ali ne pronalazi konstruktivno resenje da to prevazidje, niti vidi izlaz iz takve situacije. Razlog tome je sto distanca, u isto vreme, sluzi i kao potvrda vlastite superiornosti. Zato nije spreman da se odrekne te udaljenosti. To bi ga izjednacilo s ostalima. Time bi porekao vlastitu izuzetnost i superiornost ili sve ono cime se tako dugo identifikovao; sto je postalo sastavni deo njegove licnosti.
Istinski napredni mislioci ne zapadaju u pesimizam ukoliko dodje do nerazumevanja, vec pokusavaju da ga shvate i premoste na konstruktivan nacin. Oni ne procenjuju svoju vrednost, niti vrednost drugih samo kroz intelektualnu sposobnost, vec naziru dublju, sustinsku lepotu i smisao koja se krije iza pojavne ogranicenosti. Tako pronalaze sponu koja ih spaja; koja omoguci da se uspostavi prisan i blizak odnos. Takvim misliocima kreativna osamljenost postaje izvor radosti i zadovoljstva, a ne patnje.