Plutarh
Gost
- Poruka
- 2.359
Prica ti je s obzirom na ishranu, a ne s obzirom na dalekosezne posledice. Zar nije covjek previse ruzan da bi se moglo govoriti o njegovom ili bilo cijem individualnom opstanku kao cilju jednog ili cak svih ljudi?
Kad neko pocne govoriti o svojim nevoljama, cisto da bi se o njima razmisljalo, onda on nastoji da njihovo rjesavanje nametne kao dugorocan cilj drugima, pa mozda cak i kao smisao zivota drugima. Ili ako govori o nevoljama prosto zato sto u njegovom vlasnistvu ne postoji nista drugo, onda je cilj toga da mu drugi prekrate nevolje.
To je kao kad se jedan lav nametne kao smisao zivota svim antilopama.
Medjutim, to je ipak samo nihilizam i necovjestvo - pocetak kanibalizma.
Slicno je i s polnim nagonom kojeg su pojedini filozofi propagirali kao cilj svoje filozofije, dakle, njegov polni nagon kao cilj svima koji ce da slijede njegovu filozofiju. Dühring i mislim Sopenhauer (nisam se bavio njime).
Kod hriscana je jedan drugi, antilopinji nihilizam - oni cak misle da cilj nije ni da se hrane ni da imaju polni zivot, kod njih se sve svodi na "zivot poslije lava". Slicno je sa budizmom, to je bivolji nihilizam.
A nadljudska filozofija bi trebala da tezi sreci u dokolici. Psihofizickoj snazi s obzirom na proizvoljne izazove, a ne samo na izazove koji proisticu iz nabavke hrane ili bogatijeg polnog zivota. Ti izazovi ne moraju da budu svaki put i sprovedeni u djelo, kao sto se nije svako i svaki put popeo na Mont Everest.
Nadljudska filozofija smislja djela za koja je potrebno vise energije (prije svega nervne) nego prije toga. Npr. mogao bi se smisliti ritam u muzici koji ima bezbroj malih prelaza u harmoniji, kao kad neko svira veoma brzo violinu. Ali da bi se u tome uzivalo covjek mora da bude veoma odmoran i mora moci da misli veoma brzo. Naravno, melodija bi takodje morala da izrazava nesto konkretno. Primijetio sam da neke instrumente na kojima se svira ubrzano ljudi iz pojedinih rasa jednostavno ne mogu da savladaju.
Kad neko pocne govoriti o svojim nevoljama, cisto da bi se o njima razmisljalo, onda on nastoji da njihovo rjesavanje nametne kao dugorocan cilj drugima, pa mozda cak i kao smisao zivota drugima. Ili ako govori o nevoljama prosto zato sto u njegovom vlasnistvu ne postoji nista drugo, onda je cilj toga da mu drugi prekrate nevolje.
To je kao kad se jedan lav nametne kao smisao zivota svim antilopama.
Medjutim, to je ipak samo nihilizam i necovjestvo - pocetak kanibalizma.
Slicno je i s polnim nagonom kojeg su pojedini filozofi propagirali kao cilj svoje filozofije, dakle, njegov polni nagon kao cilj svima koji ce da slijede njegovu filozofiju. Dühring i mislim Sopenhauer (nisam se bavio njime).
Kod hriscana je jedan drugi, antilopinji nihilizam - oni cak misle da cilj nije ni da se hrane ni da imaju polni zivot, kod njih se sve svodi na "zivot poslije lava". Slicno je sa budizmom, to je bivolji nihilizam.
A nadljudska filozofija bi trebala da tezi sreci u dokolici. Psihofizickoj snazi s obzirom na proizvoljne izazove, a ne samo na izazove koji proisticu iz nabavke hrane ili bogatijeg polnog zivota. Ti izazovi ne moraju da budu svaki put i sprovedeni u djelo, kao sto se nije svako i svaki put popeo na Mont Everest.
Nadljudska filozofija smislja djela za koja je potrebno vise energije (prije svega nervne) nego prije toga. Npr. mogao bi se smisliti ritam u muzici koji ima bezbroj malih prelaza u harmoniji, kao kad neko svira veoma brzo violinu. Ali da bi se u tome uzivalo covjek mora da bude veoma odmoran i mora moci da misli veoma brzo. Naravno, melodija bi takodje morala da izrazava nesto konkretno. Primijetio sam da neke instrumente na kojima se svira ubrzano ljudi iz pojedinih rasa jednostavno ne mogu da savladaju.