Indijska poezija

[Gresa]

DA LI IMA NEKO INDIJSKU ILI NEKU MISAONU,FILOZOFSKU POEZIJU.HITNO MI JE POTREBNA!!!!!!!!!!
UNAPRED HVALA

 

[White Horse]

Rabindranat Tagore :"Gradinar", fenomenalna zbirka pesama jednog fantastičnog Indijskog nobelovca!
Mada to možeš naći u bilo kojoj biblioteci!

 

[Lada]

O, Beskonačno!
Ima jedna stara spona između tebe i mene; tijesna spona koju iskovaše pjesnici.
Namdev (1270. – 1350.)

Jedan od svjedoka ljudskog duha i života svakako je poezija. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo elemente životne stvarnosti. Nastojimo ih doživjeti i obogatiti svoju dušu novim spoznajama. Jer, misterij stvarnosti pred kojim stojimo isti je za sve ljude nekad i sad, a iskustva ljudi prije nas su poput svjetla na putu kojim mi danas hodamo.

U drevnoj Indiji poezija je bila vrlo važna. Pjesme, himne i golemi epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autori mnogih od njih su nepoznati, jer sve do perioda klasične sanskrtske književnosti pjesnici nisu potpisivali svoja djela – autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne vlastitoj pjesničkoj nadarenosti jer su se pjesnici smatrali samo prenositeljima božanske poruke.

Indijska poezija je lijepa, i to ne samo zbog lijepe forme, jer istinska ljepota je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Antičkom Grku, naviknutom na sklad proporcija, vjerojatno se ne bi svidjela neka astečka skulptura na kojoj ne nedostaje zmija, zubi i lubanja, a ipak, i ova naizgled nezgrapna forma izražava onu vječnu istinu o čovjeku. Za drevne ljude umjetnost je bila nešto ozbiljno i važno, bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.

MILIJUNE VIJEKOVA
Gdje su mi riječi da kažu što nosim u srcu?
Moja se ljubav rađa svakim časom.
Od dana rođenja gledah njegovu ljepotu,
Ali se oči moje još nisu nagledale.
Milijune vijekova privijah ga k srcu,
Ali srce moje još uvijek za njim žeđa.
Kavivalabh

U drevnoj Indiji, pjesnička je riječ bila vezana uz glazbu i pjevanje, a ponekad uz ples i pantomimu. Gotovo svi tekstovi su se pjevali, bilo na javnim svetkovinama, vjerskim ceremonijama, bilo na dvorovima vladara. Zato je svaki pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Jedna od najstarijih rasprava o estetici, Višnudharmotara, naglašava da su glazba, ples i kiparstvo izrazi jednog istog univerzalnog ritma. Stihovi se u nedogled ponavljaju te se čini da je sama riječ manje važna od zvuka i ritma. I danas se u Indiji pjesme pjevaju a ne recitiraju. Kad se na Zapadu otkrilo da je veliki indijski pjesnik i nobelovac Rabindranth Tagore ujedno autor preko dvije tisuće skladbi, nastalo je opće čuđenje i oduševljenje, ali u očima Indijaca on nije bio nikakva iznimka od tradicije. Prevodeći pjesme jedne bengalske lutajuće sekte, Tagore je rekao da te pjesme, lišene glazbe, izgledaju kao leptiri bez krila. Tradicija pamćenja i pjevanja stihova učinila ih je dostupnim svim ljudima, pismenim i nepismenim, tako da se pjesme velikih pjesnika Indije – Kabira, Nanaka, Tulsidasa, Šankare, Tukarama, Tagorea i ostalih pjevaju kako u selima tako i u palačama, te su zahvaljujući tome preživjeli sva spaljivanja rukopisa. Hsuan Tsang, kineski putopisac iz VII. stoljeća, sa svojih putovanja Indijom spominje indijske učitelje koji su znali napamet Rgvedu sa svih njenih deset tisuća strofa.
Rgveda
Za najraniju epohu indijske civilizacije karakteristični su sveti stihovi Rgvede koja se sastoji od 1028 himni bogovima. Najviše ih je posvećeno Indri, a sadrži i molitve uglavnom upućene bogovima Agniju, Surji i Varuni. S rgvedskim pjesništvom započinje indoeuropska književnost, a Rgveda ostaje nepresušan izvor indijske misli u svim narednim stoljećima.

VELIKO POČELO
…
Mudraci ga zovu Indra, Mitra, Varuna, Agni
i još Garuda hitrih krila.
Jedna je stvarnost, ali je mudri nazvaše raznim imenima.1
MOLITVA VARUNI
O, Varuna, ne prekini niti mog života
Sada, dok još tkam svoju pjesmu;
Ne razbij moju čašu dok se vrhom ne napuni.
ZAZIVANJE BLAGOSTI
Blagi su vjetri onome tko ište moralni red;
I blago njemu teku rijeke.
Neka i nama biljke budu blage,
I blaga nam bila noć i blago svitanje.
Neka nam zemljin predio bude blag,
I blago nam bilo nebo, naš otac;
Blago nam bilo Sunce
I blaga nam bila goveda naša.

Pjesme budističkih redovnika
Veliku vrijednost imaju i pjesme iz zbornika budističkih redovnika (Theragatha) i redovnica (Therigatha):

POD DOBRIM KROVOM
Imam kolibu udobnu, pod dobrim krovom, za leđima vjetra;
Nek padaju kiše tvoje, Bože, nek liju do mile volje!
Moje je srce smireno, moje je srce slobodno,
A predanost moja žarka.
Obruši kiše svoje, o Bože, nek padaju i nek liju!
Subhuti
STIŠANOST
Oteščalu zemlju orosila kiša,
Hlađani puhnuše vjetri, visoko odlutaše munje.
Stišan i pitom sada je moj um i njegovi bijesi,
Gospodstvo duha uđe u srce moje.
Vimala
VRT U TIJELU
Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O, prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu cvjetaju.
Sjedni na tisućlatični lopoč-cvijet
I zaroni oko u beskrajnu ljepotu.
Tagor: Izbor iz Kabirovih pjesama

Kroz indijsku poeziju jasno vidimo drugačiji pogled na svijet, dobro i zlo, grijeh i vrlinu, svjetovno i sakralno. Život je jedinstven, tako da nema grube podjele na sakralno i svjetovno, već postoji samo Život, stvarnost sa svim svojim aspektima koje treba upoznati. Ističe se da je čovjek odgovoran za vlastitu sudbinu i da se, kako kaže Buddha, rađa u svijet koji je sam stvorio.

Učenje o cikličnosti događanja kojim je prožeta indijska misao, pa i poezija, odgojilo je mentalitet čovjeka koji smatra prirodnim i normalnim promjene, nastajanje i nestajanje, da se ništa prolazno ne može zadržati u šaci, da je prirodno roditi se i umrijeti. Kad mlada biljčica koja u proljeće izbija iz crne zemlje i ponosno se diže prema Suncu na jesen može ostaviti svoje tijelo i čekati novo proljeće; kad neizmjerni kozmos može nastati i nestati pa opet nastati, zašto to ne bi bilo prirodno i za čovjeka?

Sva tragičnost prolaznosti zamijenjena je shvaćanjem da Život nikada ne umire i da i nakon fizičke smrti klica života opstaje i sprema se za ponovno pojavljivanje. Bog Šiva, strašni razaratelj, čiji ples simbolizira kozmički ritam, strašan je, ali i plemenit jer omogućava da se kroz umiranje onoga što je staro, rodi nešto novo.

Indijska misao pretočena u poeziju prenosi nam jedan bogat i mnogostran doživljaj svijeta, kako duhovan tako i materijalan, i ne dijeli ove dvije komponente već prepoznaje u njima sveobuhvatnu stvarnost. Pjeva se o životu i smrti, Bogu, ljubavi, prirodi …

GOSPODIN JE U POSUDI MOGA TIJELA
Duboke i guste padaju sjene večeri,
A tama ljubavi obavija tijelo i duh.
Otvori prozor na zapad i nestani u nebu ljubavi;
Iskapi med što se cijedi niz latice lopoča u tvom srcu.
Otvori svoje tijelo valovima: o kakav li je sjaj u kraju morskom!
O, zdravo! Rastu zvukovi truba i zvona.
Kabir kaže: ‘Brate, pogledaj! Gospodin je u posudi moga tijela.’
Kabir

Indijska poezija je još uvijek velikim dijelom neproučena, postoje nebrojene nezabilježene pjesme putujućih pjevača. Ali, umjesto da čekamo tumačenje nekog stručnjaka o značenju pojedinih stihova, vratimo povjerenje svome srcu koje i samo može u tišini zadubljenosti prepoznati ljepotu i dubinu stihova u nama i nas u stihovima. Jer, sve je Jedno.

RADHINA TUŽALJKA
Jao, zašto siđoh na vode Kalindi?
Crni me dragan opčini i srce mi ote.
Utopiše mi se oči u
povodnju te ljepote,
I zabludi duh moj u prašimu mlađanih čari.
I pruža se u beskraj staza u moj dom.
I prelomi se u sebi srce moje,
I zavapi duša moja u mukama.
Gle, lutka moga srca pade u klopku
Nepronične crne mrlje sred njegovog čela,
Na podlozi sandal-praha, u liku mjeseca.
Oko struka mu žuta suknja, i još pojas.
I stvori ga Stvoritelj takva,
na propast djevojkama,
Da bude uzrok njihovog bezumlja.
I sve društvene spone, i sve rodbinske,
Obziri ćudoredni i
dobrog vladanja propisi
Sada se krše i pucaju.
Širom se zemlje proniješe glasi o mojoj sramoti,
ta čestita nekoć djevojka, valjana roda odvjetak,
sad, eto posta ruglo dviju obitelji.
A veli Janadas:
bilo ti srce uspravno.
Janadas

Autor: Biljana Lukarić

 

[Lada]

Rabindranat Tagore Gradinar - poetika

Apstrakt
Indijski pesnik. Uticaj engleskih pesnika Vordsvorta i Šelija; uticaj indijske književnosti. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1913. Ljubavna poezija. Centralno mesto u poeziji zauzima žena kao tajna koja životu daje dinamiku. Kroz poeziju pokušava da otkrije svrhu sveta. Odnos prema skladu i neskladu. Potraga za harmonijom i smislom. Tagore posmatra čoveka, ne kao jedinku, nego kao sabrano iskustvo vekova.


Kad mojih stopala više ne bude
u prašini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i vraćanju kući u sutone
bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gušteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Muzika neće ćutati
u flauti života,
a sati će teći
neprekidno brujeći.
Skele će biti pune,
kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti,
govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš setila,
ako me nikad ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvezdama?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu.
Gradinar 1
Sluga: Sažali se na svog slugu, kraljice!
Kraljica: Svečanost je prošla i sve su me sluge ostavile. Šta ćeš ti tako dockan?
Sluga: Pošto si druge otpustila došao je moj čas. Došao sam da te pitam šta ima tvoj poslednji rob još da uradi.
Kraljica: Šta možeš da očekuješ ovako pozno?
Sluga: Učini me Gradinarom svoga Cvetnjaka.
Kraljica: Kakva ludost!
Sluga: Hoću da napustim svoj stari posao. Baciću mač i koplje u prašinu. Ne šalji me više na daleke dvore; ne kreći me u nove pobede. Učini me Gradinarom svoga Cvetnjaka.
Kraljica: Koje bi ti bile dužnosti?
Sluga: Da te služim u dokolici. Održavaću svežu travu na tvom putu, kojim jutrom šećeš i gde sumorno cveće pri svakom tvom koraku klicanjem pozdravlja stopala tvoja. Ljuljaću te na ljuljašci u hladu saptaparne, kroz čije će se lišće probijati ran mesec da celiva rub haljina tvojih. Puniću ti mirisnim uljem kandilo kraj postelje i čudnim ću ti slikama šarati podnožje pastom od šafrana i sandala.
Kraljica: A kakva će ti biti nagrada?
Sluga: Da smem držati tvoje šačice male kao nežne lotosove pupoljke i preko članaka nogu tvojih navlačiti cvetne lance; da ti smem tabane obojiti crvenim sokom ašokovog cveta i poljupcima otrti trun prašine, koji na njima možda još okleva.
Kraljica: Slugo moja, tvoja je molba uslišena, bićeš Gradinar moga Cvetnjaka.

 

[Lada]

Gradinar 11

Kakva si da si, dođi; ne oklevaj pri oblačenju.
Neka ti je kosa raspletena, i rezdeljak
Zamršen, i jelek otpučen, šta to mari.
Kakva si da si, dođi; ne oklevaj pri oblačenju.

Dođi hitrim koracima po travi.
Ako rumenila s tvojih nogu nestane, jer je rosa pala,
Ako se prstenovi oko tvojih nogu rašire,
Ako biser poispada iz tvoje grivne, šta to mari.
Dođi hitrim koracima po travi.

Gle, oblaci se na nebu gomilaju.
Jata ždralova doleću sa dalekih obala,
I vetar duše na mahove preko pustinje.
Preplašena marva beži pojatama u selu.
Gle, oblaci se na nebu gomilaju.

Zalud užižeš žižak na stolu radi svoga gizdanja –
Dršće i gasi se na vetru.
Ko vidi da na kapcima tvojim nema crnila?
Oči su tvoje tamnije od tmurnih oblaka.
Zalud užižeš žižak na stolu radi svoga gizdanja –
Dršće i gasi se na vetru.
Kakva si da si, dođi; ne oklevaj pri oblačenju.

Ako venac za kosu tvoju nije još ispleten, šta mari;
Ako lančić oko tvoga lakta nije zapučen, neka ga.
Nebo je pokriveno oblacima – pozno je.
Kakva si da si, dođi; na oklevaj pri oblačenju.

Gradinar 31
Moje srce, ptica divljine,
našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolevka jutra,
one su carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njegovo osamno bespuće.
Pusti me samo da delim njegove oblake,
da širim krila u sjaju njegovoga sunca.

 

[Lada]

Gradinar 41


Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi, i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome sto mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sedim nemo pored tebe,
ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam okolo, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvek,
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.


Ti i ja

Ti ispunjavaš moje misli
Dan za danom
Pozdravljam te u samoći
Van sveta
Ti si zagospodarila
Mojim životom i smrću.

Kao sunce na izlasku
Moja duša tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti ličiš na uzvišeno nebo,
Ja ličim na beskrajno more
A između pun mesec plavi.

Ti si večito spokojna
Ja sam bez počinka trajno
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srećemo.

 

[Lada]

Indijska poezija

• Indijska poezija
• 
• 
  

O, Beskonačno!
Ima jedna stara spona između tebe i mene; tijesna spona koju iskovaše pjesnici.
Namdev (1270. – 1350.)

Jedan od svjedoka ljudskog duha i života svakako je poezija. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo elemente životne stvarnosti. Nastojimo ih doživjeti i obogatiti svoju dušu novim spoznajama. Jer, misterij stvarnosti pred kojim stojimo isti je za sve ljude nekad i sad, a iskustva ljudi prije nas su poput svjetla na putu kojim mi danas hodamo.
U drevnoj Indiji poezija je bila vrlo važna. Pjesme, himne i golemi epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autori mnogih od njih su nepoznati, jer sve do perioda klasične sanskrtske književnosti pjesnici nisu potpisivali svoja djela – autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne vlastitoj pjesničkoj nadarenosti jer su se pjesnici smatrali samo prenositeljima božanske poruke.
Indijska poezija je lijepa, i to ne samo zbog lijepe forme, jer istinska ljepota je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Antičkom Grku, naviknutom na sklad proporcija, vjerojatno se ne bi svidjela neka astečka skulptura na kojoj ne nedostaje zmija, zubi i lubanja, a ipak, i ova naizgled nezgrapna forma izražava onu vječnu istinu o čovjeku. Za drevne ljude umjetnost je bila nešto ozbiljno i važno, bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.

MILIJUNE VIJEKOVA
Gdje su mi riječi da kažu što nosim u srcu?
Moja se ljubav rađa svakim časom.
Od dana rođenja gledah njegovu ljepotu,
Ali se oči moje još nisu nagledale.
Milijune vijekova privijah ga k srcu,
Ali srce moje još uvijek za njim žeđa.
Kavivalabh

U drevnoj Indiji, pjesnička je riječ bila vezana uz glazbu i pjevanje, a ponekad uz ples i pantomimu. Gotovo svi tekstovi su se pjevali, bilo na javnim svetkovinama, vjerskim ceremonijama, bilo na dvorovima vladara. Zato je svaki pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Jedna od najstarijih rasprava o estetici, Višnudharmotara, naglašava da su glazba, ples i kiparstvo izrazi jednog istog univerzalnog ritma. Stihovi se u nedogled ponavljaju te se čini da je sama riječ manje važna od zvuka i ritma. I danas se u Indiji pjesme pjevaju a ne recitiraju. Kad se na Zapadu otkrilo da je veliki indijski pjesnik i nobelovac Rabindranth Tagore ujedno autor preko dvije tisuće skladbi, nastalo je opće čuđenje i oduševljenje, ali u očima Indijaca on nije bio nikakva iznimka od tradicije. Prevodeći pjesme jedne bengalske lutajuće sekte, Tagore je rekao da te pjesme, lišene glazbe, izgledaju kao leptiri bez krila. Tradicija pamćenja i pjevanja stihova učinila ih je dostupnim svim ljudima, pismenim i nepismenim, tako da se pjesme velikih pjesnika Indije – Kabira, Nanaka, Tulsidasa, Šankare, Tukarama, Tagorea i ostalih pjevaju kako u selima tako i u palačama, te su zahvaljujući tome preživjeli sva spaljivanja rukopisa. Hsuan Tsang, kineski putopisac iz VII. stoljeća, sa svojih putovanja Indijom spominje indijske učitelje koji su znali napamet Rgvedu sa svih njenih deset tisuća strofa.
Rgveda
Za najraniju epohu indijske civilizacije karakteristični su sveti stihovi Rgvede koja se sastoji od 1028 himni bogovima. Najviše ih je posvećeno Indri, a sadrži i molitve uglavnom upućene bogovima Agniju, Surji i Varuni. S rgvedskim pjesništvom započinje indoeuropska književnost, a Rgveda ostaje nepresušan izvor indijske misli u svim narednim stoljećima.

VELIKO POČELO
…
Mudraci ga zovu Indra, Mitra, Varuna, Agni
i još Garuda hitrih krila.
Jedna je stvarnost, ali je mudri nazvaše raznim imenima.1
MOLITVA VARUNI
O, Varuna, ne prekini niti mog života
Sada, dok još tkam svoju pjesmu;
Ne razbij moju čašu dok se vrhom ne napuni.
ZAZIVANJE BLAGOSTI
Blagi su vjetri onome tko ište moralni red;
I blago njemu teku rijeke.
Neka i nama biljke budu blage,
I blaga nam bila noć i blago svitanje.
Neka nam zemljin predio bude blag,
I blago nam bilo nebo, naš otac;
Blago nam bilo Sunce
I blaga nam bila goveda naša.

Pjesme budističkih redovnika
Veliku vrijednost imaju i pjesme iz zbornika budističkih redovnika (Theragatha) i redovnica (Therigatha):

POD DOBRIM KROVOM
Imam kolibu udobnu, pod dobrim krovom, za leđima vjetra;
Nek padaju kiše tvoje, Bože, nek liju do mile volje!
Moje je srce smireno, moje je srce slobodno,
A predanost moja žarka.
Obruši kiše svoje, o Bože, nek padaju i nek liju!
Subhuti
STIŠANOST
Oteščalu zemlju orosila kiša,
Hlađani puhnuše vjetri, visoko odlutaše munje.
Stišan i pitom sada je moj um i njegovi bijesi,
Gospodstvo duha uđe u srce moje.
Vimala
VRT U TIJELU
Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O, prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu cvjetaju.
Sjedni na tisućlatični lopoč-cvijet
I zaroni oko u beskrajnu ljepotu.
Tagor: Izbor iz Kabirovih pjesama

Kroz indijsku poeziju jasno vidimo drugačiji pogled na svijet, dobro i zlo, grijeh i vrlinu, svjetovno i sakralno. Život je jedinstven, tako da nema grube podjele na sakralno i svjetovno, već postoji samo Život, stvarnost sa svim svojim aspektima koje treba upoznati. Ističe se da je čovjek odgovoran za vlastitu sudbinu i da se, kako kaže Buddha, rađa u svijet koji je sam stvorio.
Učenje o cikličnosti događanja kojim je prožeta indijska misao, pa i poezija, odgojilo je mentalitet čovjeka koji smatra prirodnim i normalnim promjene, nastajanje i nestajanje, da se ništa prolazno ne može zadržati u šaci, da je prirodno roditi se i umrijeti. Kad mlada biljčica koja u proljeće izbija iz crne zemlje i ponosno se diže prema Suncu na jesen može ostaviti svoje tijelo i čekati novo proljeće; kad neizmjerni kozmos može nastati i nestati pa opet nastati, zašto to ne bi bilo prirodno i za čovjeka?
Sva tragičnost prolaznosti zamijenjena je shvaćanjem da Život nikada ne umire i da i nakon fizičke smrti klica života opstaje i sprema se za ponovno pojavljivanje. Bog Šiva, strašni razaratelj, čiji ples simbolizira kozmički ritam, strašan je, ali i plemenit jer omogućava da se kroz umiranje onoga što je staro, rodi nešto novo.
Indijska misao pretočena u poeziju prenosi nam jedan bogat i mnogostran doživljaj svijeta, kako duhovan tako i materijalan, i ne dijeli ove dvije komponente već prepoznaje u njima sveobuhvatnu stvarnost. Pjeva se o životu i smrti, Bogu, ljubavi, prirodi …

GOSPODIN JE U POSUDI MOGA TIJELA
Duboke i guste padaju sjene večeri,
A tama ljubavi obavija tijelo i duh.
Otvori prozor na zapad i nestani u nebu ljubavi;
Iskapi med što se cijedi niz latice lopoča u tvom srcu.
Otvori svoje tijelo valovima: o kakav li je sjaj u kraju morskom!
O, zdravo! Rastu zvukovi truba i zvona.
Kabir kaže: ‘Brate, pogledaj! Gospodin je u posudi moga tijela.’
Kabir

Indijska poezija je još uvijek velikim dijelom neproučena, postoje nebrojene nezabilježene pjesme putujućih pjevača. Ali, umjesto da čekamo tumačenje nekog stručnjaka o značenju pojedinih stihova, vratimo povjerenje svome srcu koje i samo može u tišini zadubljenosti prepoznati ljepotu i dubinu stihova u nama i nas u stihovima. Jer, sve je Jedno.

RADHINA TUŽALJKA
Jao, zašto siđoh na vode Kalindi?
Crni me dragan opčini i srce mi ote.
Utopiše mi se oči u
povodnju te ljepote,
I zabludi duh moj u prašimu mlađanih čari.
I pruža se u beskraj staza u moj dom.
I prelomi se u sebi srce moje,
I zavapi duša moja u mukama.
Gle, lutka moga srca pade u klopku
Nepronične crne mrlje sred njegovog čela,
Na podlozi sandal-praha, u liku mjeseca.
Oko struka mu žuta suknja, i još pojas.
I stvori ga Stvoritelj takva,
na propast djevojkama,
Da bude uzrok njihovog bezumlja.
I sve društvene spone, i sve rodbinske,
Obziri ćudoredni i
dobrog vladanja propisi
Sada se krše i pucaju.
Širom se zemlje proniješe glasi o mojoj sramoti,
ta čestita nekoć djevojka, valjana roda odvjetak,
sad, eto posta ruglo dviju obitelji.
A veli Janadas:
bilo ti srce uspravno.
Janadas

Autor: Biljana Lukarić