Na dar
Imam i takve prijatelje koji umeju bez reči da kažu mnogo divnih reči jer
reč je delo,
i delo je reč
i na jedan i na drugi način
može se toliko toga reć’
Gazeći po žutom moru potpetice zvone i tiho, u sebi se osmehuju, jer upravo o ovom gore rečenom misle. Utihnuše pred tišinom klupe. Udobno se smestih, kao u slici oivičena žutom živom bordurom, zapalih cigaretu, duboko udahnuh žuti vazduh i počeh da čitam. „Plop“ jedva se čulo....pa opet „plop“....
Hartija se zacakli.
Belinu lista kap ukrasi.
To suze uhvatiše osećanja za ruku
Pa ih povedoše svojim putem.
Čudno je to.
Prva suza povede jedno osećanje
A druga još dva
Treća još četiri vuče za rukav
I tako...kad pogledaš
Plačeš zbog svega i svakoga,
Znanih i neznanih
I zbog drugih i zbog sebe,
I zato što si ponosan, i zato što si sretan
Te tako sretan, jer si sretan, plačeš i dalje
I sve tuge kao buljuk krenu,
Isto kao i srećice.
I tvoje i tuđe,
Ma ne zna se koje je od koga luđe
A suza....
Eee, ona je ime tuge
I ime sreće, ljubavi, poštovanja, ponosa
Sve skupa u oku ti iskri
Preliva preko brane oka
I na kraju više i ne znaš zašto plačeš
Verovatno zato što si samo maleni šareni stvor
Sposoban da te tuđa tuga dodirne
Sposoban da te tuđa sreća dodirne
A šarene suze samo idu.....
I ne bih ove suzice dala nikome. Ne bih ovaj svoj šareniš zamenila za neki drugi, ili ne daj Bože, za jednobojnost.
Žut vazduh...žuta šušteća zemlja....dogorela cigareta....sklopljena mokra knjiga.....i mir koji vraća snagu trajanja u oku što iskri.