"Ne trpeći ništa hrvatsko i srpsko u Hercegovini i Bosni pisac niječe sve etnonime s osnovom Hrvat-: Hrvačani, Hrvastin, Hrvat, Hrvati, Hrvatin, Hrvatice, Hrvaćani Hrvačići, pišući: „Prema tome, za srednjovjekovna bosanska imena Hrvat, Hrvati, Hrvatin, Hrvaćani itd., nema povijesnog osnova po kojem bi se mogla smatrati etnonimskim imenima. Na tlu BiH imena su latinskog ili ilirskog porijekla i ne pripadaju hrvatskom etnosu RH“ (str. 354-355). Dodajmo k tomu još oronime – Hrvatsko brdo (503 m nad Repnikom) i Hrvatsko brdo (jz. od Travnika). Za njega svi nazivi potječu od latinskoga aro, arvus, arvatus, orati. Zanimljivo kako su neki Bosanci i brda orali! Pisac ne zna latinski, glagol aro, arare ima korijen *arǝ-, izvedenice arator, orač, aratrum, plug i arvum, oranica proširene su odgovarajućim suiksima, a latinske osnove (a ni riječi) arvatus nema uopće u latinskome jeziku! Vjerojatno je mislio na particip perfekta pasivnoga gl. arare, ali on glasi aratus. Postoji jedan kognomen, nepoznat piscu, L. Ul- pius Arvatius CIL 13, 7577, Wiesbaden (Aquae Mattiaco- rum), ali nitko trijezan neće ga povezivati s Hrvaćanima. Nema ni ilirske osnove arv- (nema je ni u H. Krahea ni u A. Mayera), niti je „ilirsko pleme“ Arviates (Plinije, NH III, 148, a ne 147, kako piše auktor) iz te osnove. Radi se o panonskom plemenu Arviates (ili Arabiates), vjerojatno uz rijeku Raab (Arrabo>Arabiates) koje pripada keltskome krugu. Za nevolju i jal onima koji zaziru od naziva Hrvat i njegovih izvedenica, pojavljuju se kao toponimi u ranoslavensko doba u Grčkoj: Χαρβάτι, okrug Krōpia, Χαρβάτι u okolici Atene i Χαρβάτα, okrug Chaniá.
Veliki jezikoslovac Max Vasmer (tvorac Ruskoga etimološkoga rječnika) povezuje ih s etnikom Hrvat i toponimima Hrvati (Bitola ), Hrvace (blizu Sinja), Hrvaćani (Vrbas), Hrvatinsko (Karlovac), Hrvatsko (Kupa). O imenu Hrvat i njegovim tragovima u toponimiji u Grčkoj davno je pisao P. Skok, ali to pisac ili ne zna ili prešućuje. Hoće li tražiti „ilirske orače“ u toponimima pago Chruvati (981. god.), pago Chruuat (979. god.), starolužički Curuwati i Chorvaty, češki Chorvaté, poljski Chorwaci? Pisca neuke knjige još čudi što P. Šimunović, koji je pisao o prezimenima Horvat, Hrvatin, Hrvatinić (Hrvatske prezimena, Zagreb, 1955., 55-57) ne dopušta da ona mogu biti latinskoga podrijetla (355, b. 391). Eh, kad bi se etimologije tako prosipale iz rukava k’o svatovski bomboni? A. Gluhak svojedobno je napisao cijelu knjigu o podrijetlu imena Hrvat, a problem nije u potpunosti riješio. Uostalom, Hrvaćani se spominju i u franjevačkim ljetopisima i putopisima. Fra Ivanu Franji Jukiću jedne prigode rekli su da doseljeni Hrvaćani potječu „ispod ljubuške i vrgoračke krajine“. Zasolit ćemo na kraju s još jednim povjesničarom iz Bugarske Čavdarom Bonevim, koji, između ostaloga, govori o više toponima iz karpatskoga bazena koji potječu iz etnika Hrvat: „Топоними, които следва да се свържат с етнонима ХЪРВАТИ, са устано- вени в Източното Прикарпатие, в днеш- ните територии на У крайна, Полша, Словакия и У нгария: Хорващик – югозападно от гр. Кошице на р. Бодва; Ерде-Хорвати – до Таторалия; Хорвать – в горното течение на р. Красна; Хоравятинская – до Острог; Харваты – при Радом; Храбоч – до У нга; Хорбач – на Горен Днестър“
210
Predslavenski korijeni ÜBER ALLES
Radoslav Dodig
https://www.academia.edu/4684714/Predslavenski_korijeni_ÜBER_ALLES
